„Za Židove i kršćane Biblija je sveta, od Boga nadahnuta knjiga. Iako se mnogi slažu s tvrdnjom da Biblija nije povijesna knjiga, ona je ipak zanimljiva za mnoge znanstvenike, koji u njoj nalaze vrijedne podatke o životu židovskog naroda tijekom dugog povijesnog razdoblja. U Bibliji su vrlo česti i precizni tehnički izvještaji koji se odnose na različita zbivanja, od gradnje Noine arke i Salomonovog hrama do načina na koji proizvodi opeka, lijeva zlatno tele, propituje kvaliteta srebra i zlata i slično. U diplomskom radu potrebno je navesti i sistematizirati sve tehničke materijale koji se spominju u Starom i novom zavjetu, a osobitu pozornost posvetiti metalnim materijalima.“

Ja sam, recimo, bio uvjeren da je zajebancija. Ali potpuno i bez ostatka. Previše puta popušio sam pizdarije s društvenih mreža – jednom čak umalo prokockao vlastitu satiričarsku reputaciju, ispisavši o nekoj aferi cijelu kolumnu prije nego što sam u posljednji čas shvatio da je bila satira – da bih se sad dao navući pričom o diplomskom radu jedne studentice zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje pod naslovom „Osvrt na tehničke materijale u Bibliji“. Na kraju kojega mlada inženjerka „zahvaljuje dragome Bogu“ koji je „jedini može istinski razumjeti“: „Veselim se svemu što me iščekuje u budućnosti jer znam da je život s Tobom zabavniji i lakši.“

Ako su mi cijeli „skandal“ i mrtva ozbiljna javna diskusija o kataklizmičkoj propasti hrvatskog visokog obrazovanja uopće bili zanimljivi, mogli su to biti samo kao krajputaš suvremene hrvatske povijesti, trenutak u kojemu je i službeno dokinuta ona tanka i nevidljiva schengenska granica između feralovske satire i hrvatske stvarnosti: granična policija je raspuštena, rampa podignuta, i više nitko ne zna – niti će to ikada više moći pouzdano znati – jesu li majmuni zaista nastali od Hrvata, je li Tuđman zapravo nepriznati vanbračni sin Josipa Broza i je li se onomad stvarno jebao s Miloševićem u krevetu Predragove punice.

Potpuno mahnitu, ali izvanredno uvjerljivu satiru o djevojci koja je na nekoć zajebanom zagrebačkom strojarstvu diplomirala na tehničkim materijalima u Bibliji – „mentorica“, profesorica Vera Rede, doista naime postoji, i na parlamentarnim izborima 2015. bila je na listi Željke Markić, odnosno U ime obitelji – od bezbrojnih je sličnih montaža, memeova i zajebancija izdvajalo i to što je bila pakleno duhovita za hrvatske standarde. „Biblija je dobila više kritika nego bilo koja povijesna knjiga. Nijedna druga knjiga nije napisana tako davno“, piše tako „studentica“ u svom „diplomskom radu“: „Uistinu, Biblija je veličanstven povijesni zapis koji se savršeno podudara sa znanstvenim otkrićima. Koliko god se Bibliju pokušavalo diskreditirati kroz znanost, ništa nije dokazalo da je lažna.“

„Nijedna druga knjiga nije napisana tako davno“? Kao da su Iljf, Petrov i Harms stali praviti Feral. A tek tehnički materijali u izgradnji Noine arke i tehnologija lijevanja zlatnog teleta? To je, da ga jebeš, duhovito. Svaka čast. Da Feral još uvijek izlazi, to bi – što bi rekao Andrej Plenković – bila tema. Mojim napaćenim licem prešao je kratki, sjetni smiješak, nakon čega sam produžio dalje pustom tundrom hrvatske subrealne stvarnosti.

Diskusija o „skandalu“ na zagrebačkom sveučilištu, međutim, nije jenjavala. Ako je u početku i bilo zabavno, više nije bilo. Temeljni je zakon satire stati na vrijeme. Vic se nikad ne objašnjava.

A onda se prije nekoliko dana javio i sam Fakultet strojarstva i brodogradnje. Je li moguće da će debili na kraju stvarno mrtvi ozbiljni demantirati zajebanciju s Fejsa, pa na službenom memorandumu s pečatom slavnog Universitas Studiorum Zagrabiensis mrko objašnjavati kako je, nemam pojma, FSB ozbiljna ustanova bogate tradicije koja je u svojih stotinu godina dala deset tisuća strojarskih i brodarskih inženjera i tisuću doktora znanosti, od kojih nijedan nikad nije diplomirao na temu „Osvrt na tehničke materijale u Bibliji“?

Naravno da nije.

„Snaga našeg Fakulteta je što se učenje temelji na rješavanju problema u interdisciplinarnom kontekstu struke. Na taj način Studij strojarstva na FSB-u tradicijski se razlikuje od uobičajenih studija strojarstva u svijetu po širini zahvaćanja struke“, započeo je svoj odgovor dekan fakulteta prof. dr. sc. Zdenko Tonković. „Vezano za konkretne upite oko diplomskog rada ‘Osvrt na tehničke materijale u Bibliji'(…), prijava i obrana diplomskog rada studentice provedena je u potpunosti sukladno Pravilniku o završnim i diplomskim ispitima. Diplomski rad zadala je mentorica iz svog područja rada, inženjerstvo materijala. Osim toga, na usmenoj obrani studentica je pokazala primjenu znanja i razumijevanja gradiva stečenih tijekom diplomskog studija. Unatoč navedenom, svjesni smo da tema nije u potpunosti ‘strojarska’ jer ne uključuje neke od standardnih metoda za rješavanje zadataka u području inženjerstva materijala, kao što su na primjer najčešće korištene eksperimentalne metode.“

Bio sam bez teksta dobrih desetak redaka.

Priča o diplomskom radu na temu tehničkih materijala u Bibliji, kojoj znanost, „koliko god je pokušavala diskreditirati, nije dokazala da je lažna“ – i u kojemu se mlada diplomantica „veseli svemu što me iščekuje u budućnosti jer zna da je život s Bogom zabavniji i lakši“ – uopće nije bila satirična zajebancija, već najozbiljnije „široko zahvaćanje struke“ i „rješavanje problema u interdisciplinarnom kontekstu“! A dekanu je mrvu problematično samo to što analiza gradnje Noine arke i lijevanja zlatnog teleta nije uključivala eksperimentalne i druge „standardne metode za rješavanje zadataka u području inženjerstva materijala“!

Na tom mjestu ovo je prestala biti priča o kataklizmičkoj propasti hrvatskog visokog obrazovanja, i nije više pitanje je li netko na zagrebačkom Građevinskom fakultetu već „široko zahvatio struku“ i diplomirao s temom „Osvrt na građevinske materijale u ‘Tri praščića'“. Zašto, uostalom, ne? „Iako se mnogi slažu s tvrdnjom da ‘Tri praščića’ nije povijesna knjiga, ona je ipak zanimljiva za mnoge znanstvenike, koji u njoj nalaze vrijedne podatke o životu engleskih praščića tijekom dugog povijesnog razdoblja, s preciznim tehničkim izvještajima o različitim zbivanjima, od gradnje kućica od slame i drva do načina na koji praščići proizvode opeku, a zli vukovi propituju kvalitetu građevinskih konstrukcija.“

Vama je možda smiješno, ali ljudima na Baniji – vjerujte mi na riječ – nije.

Nije to ni priča o dovršenoj sakralizaciji hrvatske države. Nije tako pitanje kad će na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta ili Fakultetu kemijskog inženjerstva netko „u interdisciplinarnom kontekstu struke“ diplomirati s „Osvrtima na Isusova čuda na Genezaretskom jezeru i svadbi u Kani Galilejskoj“: pitanje je – ako se, jasno, itko uopće pita – koliko evanđelističkih kemijskih inženjera i kristoloških fizičara već imamo.

Ne, ovo je bilo nešto drugo i nešto mnogo dalje. Ona tanka, nevidljiva schengenska granica između feralovske satire i hrvatske stvarnosti nije ukinuta, već je Hrvatska samo tiho prošla ispod podignute rampe, zauvijek i nepovratno prijehavši na tamnu stranu. Feralova revolucionarna inverzija s „ozbiljnim“ dodatkom umetnutim u satirične novine eksperimentalno se, upravo biblijski, materijalizirala u uvrnutu hrvatsku stvarnost, sumrak uma.

Zona umraka.

Hrvati se smiju uspjelim fotomontažama Andreja Plenkovića na sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu i urnebesnim stenogramima prepiski Gabrijele Žalac i Josipe Rimac, dok na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje mladi inženjeri diplomiraju na tehničkim materijalima u Bibliji. Majmuni su zaista nastali od Hrvata, Tuđman je zapravo nepriznati vanbračni sin Josipa Broza i onomad se stvarno jebao s Miloševićem u krevetu Predragove punice, laku noć i zbogom, veselim se svemu što vas iščekuje u budućnosti.

(Portal Novosti, foto: N1)