„Srbi u Republici Srpskoj su hrišćani već 1.300 godina, Salkićevi su, u najboljem slučaju, muslimani oko 400 godina, a to su postali primivši islam turskom okupacijom BiH i promjenom vjere.“

Ovako na zvaničnom Twitter računu piše onaj ko vodi taj račun u ime Milorada Dodika, koji je najavljen kao novi reformator političke scene zajedno s Draganom Čovićem – pravi dašci političke i ultradesničarske svježine koji će nas odvesti u toliku žuđenu Evropsku uniju. Iako činjenice kažu da su ova dva čovjeka i njihove političke partije godinama/decenijama blokirali bilo kakve procese koji bi nas u bilo čemu približili Evropskoj uniji. Još na to sve je novopečena predsjedavateljka Vijeća ministara Borjana Krišto u nekom intervjuu izjavila kako su Hrvati predvodnici evropskog puta Bosne i Hercegovine. Jesu predvodnici, ali puta koji ide unazad i popularno ga zovemo udaljavanje od EU-a.

Odmah nakon potpisivanja „istorijskog sporazuma“ između tzv. probosanskih snaga i ovih „novih političkih snaga“ počeli su stidljivo provirivati naslovi na najčitanijim portalima u BiH u stilu da li se Milorad Dodik promijenio?, te kako se njegova rasistička, islamofobna, mrzilačka retorika promijenila ili smanjila. Pročitajte njegov Twitter pa ćete vidjeti kako je onaj stari, loši i najgori Dodik ponovo u sedlu, za volanom ultranacionalističkog i proruskog traktora, kojim vuče svoju politiku još od onda kada je od američke administracije bivao pozdravljen kao dašak političke svježine.

Od tog daška ostalo je ništa, a Milorad Dodik se pretvorio u mirnodopskog, civilnog Radovana Karadžića. Od njega se razlikuje jedino u tome što vodi računa o ličnoj higijeni i ima normalnu firizuru, za razliku od krvavog barbarogenija sa Žabljaka.

Možda je stvar dnevne politike (i politike inače) brzo zaboravljanje i olako prelaženje preko tona i tona mrzilačkih riječi, poruka, tvitova, javnih govora koje je Milorad Dodik plasirao u politički eter, ali postoje ljudi koji to sve neće nikad zaboraviti, taman sutra Dodik postao svoja suprotnost. Ja prvi to nikad neću zaboraviti i uvijek ću o tome pisati taman od nekog narednog ponedjeljka počele cvjetati ruže na našoj političkoj sceni i taman postali milion puta članica Evropske unije. I da poteku med i mlijeko – zahvaljujući baš Miloradu Dodiku ja ću uvijek pisati o onom što je radio i govorio. A sve što je radio i govorio bilo je protiv ove zemlje, ove države, ovih građana pa čak i naroda, a najviše je protiv njegovog naroda – to jest onog koji on misli da predstavlja.

Zanemarujući opšte nepoznavanje istorije, Dodik priča karadžićevskim jezikom, a taj jezik je pokušao odvesti jedan narod u nestajanje i pokušao je uništiti jednu cijelu zemlju, kulturni prostor, unikatnu zemlju koja mu je smetala baš zato što je bila jedinstven primjer susreta i prožimanja (pored činjenice da smo monokulturni) religija, kulinarstva, muzike, gena, etničkih grupa – jedan veliki lonac u kojem su se krčkale razne dobre stvari. To je jezik Radovana Karadžića htio da uništi. U mnogim stvarima on je u tome i uspio. Pišem ‘jezik’ jer zločini su krenuli iz jezika, iz pisanih riječi, programa koji su onda pretočeni u genocid.

Kako reče jedan beogradski sociolog: „Zvuk metka se prvo čuje u mislima“. Očigledno je Karadžić čuo puno tih zvukova pa je uradio sve da se oni postvare. Mirnodopski, civilni, začešljani Radovan Karadžić danas opet prijeti istim jezikom i istim riječima, ali dobro zna da su se geopolitičke prilike promijenile i da nema više JNA zločinačke armade, niti Topčidera da štanca pare za rezerviste koji će klati i paliti po BiH i Hrvatskoj.

Savjetovao bih mu da dobro sluša vijesti iz Ukrajine i da sa svakim centimetrom koji Ukrajnici osvoje njegova i Vučićeva ideja Srpskog sveta postaje manja i manja. Smanjiće se njegova iredentistička megalomanija na razinu makovog zrna, samo je potrebno da ne sluša rusku propagandu.

Za ovoliko koliko pratim politiku, zadnjih 40 i više godina, nikad nisam sreo dva političara koji su toliko puta promašili u svojim prognozama vezanim za pandemiju ili agresiju na Ukrajinu. Ukoliko želite da znate nešto što se nikad neće desiti dovoljno je da slušate geopolitička (medicinska) proročanstva Dodika i Vučića.

Samo zbog činjenice da je Milorad Dodik na televiziji N1 rekao da će ljudi morati kopati travnjake ispred zgrada da sade usjeve i povrće kako bi preživjeli zaslužio je sudski postupak protiv sebe. Desilo se to tokom 2020. u jeku pandemije virusa korona. Naravno, nije bilo sudskog postupka, kako da ga bude kad je čovjek stub vlasti ove države i kada je izgovorio toliko gluposti i bljuvotina, za koje bi u istinski demokratskom društvu morao odgovarati na sudu. Kao ono kad je za rahmetli Sulejmana Tihića, na predizbornom skupu, rekao da oni znaju kako treba postupati s njim (pošto je Tihić bio zatočenik u više srpskih koncentracionih logora). Te riječi je izgovorio sa ciničnim osmijehom na usnama.

Problem je što njegova mitomanska svijest funkcioniše na isti takav način. Da išta zna od istorije znao bi da Turci kao nacija nisu postojali u 15. vijeku nego su to bili Otomani – mješavina raznih naroda, etnija, i čega sve ne. Isto bi znao da u sedmom stoljeću nije bilo nikakvih naroda, jer su nacije nastale u 19. vijeku, onako kako ih mi danas, nažalost, vidimo.

Ovim svojim tvitom je Milorad Dodik „prebrisao“ povijest Bosne i Hercegovine pa mu preporučujem knjige Milana Preloga Povijest Bosne (u doba osmanlijske vlade), te Nade Klaić Srednjovjekovna Bosna ili Noela Malcolma Bosna – kratka povijest. Barem nekoliko imena koji nisu „poturice“, odnosno knjige onih koji nisu „veru promenili za večeru“.

To vam je novo političko lice, dašak svježine u političkom hambaru, staji, štali ove naše zemlje.

Tako da ništa iznenađujuće nije onaj patvoreni smijeh Milorada Dodika i Dragana Čovića, dok predsjednik SDP-a Nermin Nikšić upravo njih dvojicu nehotice optužuje za nerad i blokadu vlasti tokom prethodnog mandata. Kako s „poturicom“ drukčije nego sa vještačkim smijehom punim prezira i blještavih porculanskih zubnih navlaka.

Treba čitati istorijske knjige bazirane na istorijskim činjenicama i podacima, ne na pjesmama Kosovskog ciklusa niti na trabunjanjima babe Vange, ili Milića od Mačve, Brane Crnčevića i sličnih paranormalnih ideologa Velike Srbije.

Doduše, treba imati i intelektualnu sposobnost za bazično odvajanje stvarnosti od fikcije. Sve ono što Radovan Karadžić nije imao; inteligenciju za činjenje zločina je itekako imao. Znamo to na svojoj koži.

(Radio Sarajevo, Foto: N1)