“Zajedno sa Ženama u crnom stajali smo na Trgu Republike 10. jula 2008, držeći transparente ‘Odgovornost’ i ‘Solidarnost’, a Beograđanima projektovali film Žene Srebrenice govore, autorke Milice Tomić. Čudno je bilo – trg u mraku, Srebreničanke se obraćaju Srbiji, Beograd ćuti, tek poneko priđe i pljune nas”.

To je svjedočanstvo aktivista za ljudska prava Bobana Stojanovića iz Zaječara, koje dojmljivo dočarava atmosferu netrpeljivosti i otvorenog nasilja u kojoj već 30 godina djeluju Žene u crnom (ŽUC), feministička i pacifistička organizacija iz Srbije, ugledna među aktivistima diljem svijeta, i jedan od najpoštovanijih aktivističkih kolektiva u regiji bivše Jugoslavije.

Stojanovićeva je izjava zabilježena u knjizi Hajke, psovke i ostalo – dosije o napadima na Žene u crnom, koju je ŽUC objavio ovih dana, te proteklog vikenda predstavio u Beogradu na svom diskusionom kružoku “Od ranjivosti do nekažnjivosti – o (ne)bezbednosti braniteljki i branitelja ljudskih prava, novinarki i novinara, nezavisnih medija i slobodnomislećih građanki i građana”.

Hajke, psovke i ostalo – dosije o napadima na Žene u crnom analitička je kronologija tridesetogodišnjeg fizičkog i verbalnog nasilja nad aktivistkinjama i aktivistima ŽUC-a. Nasilje nad njima sustavno i bez prestanka traje od prvog dana njihova djelovanja, 9. listopada 1991. godine, kada su, u jeku napada JNA na Vukovar, izašle na ulice Beograda da se javno suprotstave ratu i militarističko-nacionalističkoj politici režima Slobodana Miloševića.

Od tada do danas, ustrajno, nepokolebljivo i hrabro, Žene u crnom izlaze na ulice gradova u Srbiji, da dostojanstvenim i mirnim stajanjem u šutnji, odjevene u crno, s jasnim i nedvomislenim porukama, dojmljivim performansima, odlučnim uličnim akcijama i potresno estetiziranim javnim akcijama prosvjeduju protiv zločina i njegova poricanja te iskažu solidarnost sa žrtvama i zatraže kažnjavanje počinitelja.

Od tog 9. listopada 1991. do danas, kako stoji u knjizi, ŽUC je održao “više od 2.500 uličnih akcija protiv rata i ratnih zločina, protiv poricanja i relativizacije zločina, protiv zaboravljanja, omalovažavanja i vređanja žrtava, protiv progona ratnih dezertera, protiv ubijanja žena, protiv ekonomske i socijalne marginalizacije žena, Roma i drugih nacionalnih manjina, protiv svih militantnih regionalnih i globalnih politika, protiv kršenja ljudskih prava”.

I svih tih 30 godina aktivistkinje ŽUC-a izložene su permanentnom nasilju.

“Skoro nijedna ulična akcija Žena u crnom nije prošla bez fizičkih i verbalnih napada. Iz dosijea napada vidi se kontinuitet namere. Jasno je da su napadi ne samo inspirisani, već su u većini orkestrirani politikom režima, odnosno pojedinih državnih centara moći”, napisale su Staša Zajović i Tamara Spaić u tekstu “Hronika napada na Žene u crnom – 30 godina organizovane hajke”, koji je jedno poglavlje u knjizi.

“Prekršiteljke moralnog, političkog, kulturnog konsenzusa, preskakačice etničkih barijera i zidova, ‘dezerterke’ iz nacionalno patriotske i patrijarhalne časti izložene su raznim vidovima represije 30 godina, u kontinuitetu”, zapisala je koordinatorica ŽUC-a Staša Zajović u uvodu Hajki, psovki i ostalog.

Velike razmjere nasilja

To nasilje nije slučajno.

“Napadi na Žene u crnom nisu spontane akcije, incidenti ili epizode, već se radi o organizovanim, konstantnim, sistematskim činovima nasilja u cilju diskreditacije, kriminalizacije, zastrašivanja, izolovanja, iznurivanja. Radi se o nekažnjenom nasilju za koje je odgovorna država i njene institucije, koje nikada nisu reagovale na adekvatan način”, zapisala je Zajović.

Hajke, psovke i ostalo na stotinjak stranica donosi kronologiju napada na ŽUC s kategorizacijom vrsta nasilja prema sredstvima i povodima za napade, kao i naznake sociološke i psihološke analize državnog sustava koji takve napade omogućuje, a počinitelje štiti. U knjizi je prikazan i dio slučajeva, od kojih su neki neugodno bizarni, kojim pravosudni sustav u Srbiji štiti počinitelje, i time nastoji dodatno poniziti i zastrašiti aktivistkinje i aktiviste ŽUC-a.

Knjiga ne donosi iscrpnu kronologiju napada na ŽUC od početka njegova djelovanja, naprosto zato što organizacija napade nije bilježila od početka.

“Žene u crnom nisu od samog početka 1991. na sistematičan i analitičan način vodile preciznu evidenciju napada. Zbog eskalacije represije nad aktivistkinjama i aktivistima početkom 2014. godine, Žene u crnom su počele su sastavljanjem dosijea i preciznim beleženjem svih takvih događaja”, zapisale su Zajović i Spaić.

Usprkos nepotpunim podacima, Hajke, psovke i ostalo donose i više nego dovoljno argumenata za zaključak o razmjerima nasilja koje aktivisti za ljudska prava trpe u Srbiji. Istodobno, ta je knjiga snažno svjedočanstvo o visokom stupnju do kojeg je normalizirano nasilje u društvu i državnom sustavu Srbije. Čitanje Hajki, psovki i ostalog ostavlja, među ostalim, snažan dojam o tome da su građani te zemlje u zabrinjavajućoj mjeri navikli na nasilje, prema drugima i prema samima sebi, i ne osjećaju poriv da mu se suprotstave – djelomice bez sumnje zbog straha, a djelomice zbog naviknutosti na takvo ponašanje, koje im onemogućuje da nasilje uopće prepoznaju kao bezuvjetno nedopustiv kažnjiv način odnošenja među ljudima.

Nasilje nad aktivistkinjama ŽUC-a u knjizi je podijeljeno na tri kronološke faze: prvu, pod režimom Slobodana Miloševića; drugu, represiju “demokratskih vlasti od 2000. do 2012.”; te treću, nazvanu “povratak devedesetih” od 2012. do danas.

“Osećam se pomalo iscrpljeno i u nekim fazama mi se javlja osećaj da se vrtimo u istom krugu, da ne uspevamo da iskoračimo. Današnja Srbija je umrtvljena zajednica kojoj je režim zatvorio sve puteve i blokirao sve životne sokove”, opisao je aktivist Vladimir Jevtić iz Bajine Bašte osjećaj koji među aktivistima prevladava u ovoj trećoj fazi, koja traje posljednjih desetak godina.

Konstantno na meti napada

Napad na ŽUC koji dobro ilustrira sve vrste nasilja nad njima, kao i više razina počinitelja i zaštitnika nasilja, jest prijetnja koju je 25. ožujka 2014. na svom Facebook profilu uputio glasnogovornik specijalne protuterorističke postrojbe MUP-a Srbije Radomir Počuča. Taj je visoki policijski dužnosnik, na najavu jedne od akcija ŽUC-a, na svom Facebook profilu objavio ovo: “Mislim da ovo ne bi trebalo da se održi. Gospodo huligani, Delije, Grobari, Radovci, Firmaši, umesto da trošite pesnice između sebe, a veliki ste rodoljubi, udružite se i podelite po pi onome kome treba da se da po pi”.

Ta je prijetnja izazvala val novih prijetnji ŽUC-u, od poziva na linč i ubijanje na društvenim mrežama, objavljenih pod parolom “Pravda za Počuču”, preko kampanja za protjerivanje Žena u crnom, do službenog policijskog odobrenja za skup podrške Počuči, koji je organizirala ekstremno desna organizacija Zavetnici i održala ga pod prozorom ureda ŽUC-a. Takvu eskalaciju nasilja iskusna aktivistkinja ŽUC-a Violeta Đikanović – koja je zajedno s aktivistom Milošem Uroševićem jednom napadnuta tako da su oboje završili u bolnici – komentirala je ovako: “Ja sam aktivistkinja koja je prošla devedesete u ovoj grupi. Milošević je bio bedni amater spram ovoga. Mislim da je ovo bilo nešto najgore”.

Počuči je 2016. održano suđenje zbog ugrožavanja sigurnosti aktivistkinja ŽUC-a. Oslobođen je, a presudu su potvrdili i viši sudovi. U presudi je, među ostalim, napisano i ovakvo obrazloženje: “Sud je prihvatio odbranu okrivljenog Radomira Počuče koji je bio dosledan, jasan i detaljan (…) Okrivljeni je jasno i detaljno izneo glavne i jedine motive za iznošenje ove poruke, koji su bili više patriotske prirode, nego prirode koja bi ukazivala na motiv da bilo ko bude ugrožen u pogledu sigurnosti”.

Još je ciničniji dio obrazloženja presude u kojemu, kako stoji u knjizi, “sud navodi i činjenicu da su aktivistkinje ŽUC-a konstanto na meti napada (…) te je ‘prag osećaja nesigurnosti’ kod njih veći, implicirajući da za aktivistkinje ŽUC-a ne važe standardi kao za druge građanke i građane Srbije, već u njihovom slučaju pretnje i napadi moraju biti jačeg intenziteta, da bi bio prekoračen ‘prag osećaja nesigurnosti’”.

Svjedočanstvo plemenite i ustrajne hrabrosti

Hajke, psovke i ostalo nije tek kronologija nasilja; ona je svojevrsni začetak alternativne povijesti Srbije.

“Mi smo svedokinje vremena. Imamo obavezu da prekinemo šutnju, posebno kod žena koje su žrtve nasilja”, kazala je Staša Zajović na predstavljanju knjige u Beogradu.

ŽUC želi sačuvati i kontekst i činjenice.

“Treba razumeti i obelodaniti kontekst u kojem djelujemo. Istodobno, najvažnije su važne točne i precizne informacije”, kaže Zajović, navodeći citat Oskara Daviča: “Jednoga dana možda će i papiri da hodaju”.

ŽUC želi stvoriti “subverzivno sjećanje” i “kontraarhivu”.

“U oficijelnu istoriju mi nećemo ući. Zato trebao proširiti kontrasjećanje. Mi se solidarišemo s nepodobnima, suvišnima, otpalima, nesređenima i osporavamo monopol službenog sećanja”, kaže Zajović.

No povrh toga, Hajke, psovke i ostalo svjedočanstvo je plemenite i ustrajne hrabrosti, suosjećanja, solidarnosti i uzajamne ljudske podrške, što je jedna od najvažnijih osobina ŽUC-a, ali i svjedočanstvo da je bolji svijet ne samo moguć, nego već i ostvaren – u djelovanju organizacija kakve su Žene u crnom.

Aktivistkinja Saša Kovačević, primjerice, kazala je ovako: “Jednom nas je, tokom rata, bilo samo tri na trgu. Prolaznici su nas psovali, pljuvali. Ali ja sam se osećala ponosno, nimalo uplašeno. Bila samo tako skrhana da me nije bilo briga. Naša okupljanja na trgu svake srede su bila poput daška svežeg vazduha koji mi je spasavao život, iznova i iznova”.

Ildiko Erdei iz Pančeva bila je jezgrovita da jezgrovitije ne može: “Žene u crnom su mi devedesetih spasile život”.

Vesna Rakić Vodinelić, još jedna iz niza hrabrih žena koje već tri desetljeća ne posustaju u osudi šovinističkih zločina i podršci žrtvama, prisjetila se ovako: “Na desetogodišnjicu genocida u Srebrenici, vrlo mladi ljudi su bacili suzavac na nas. Mi smo kašljali, bili smo zahvaćeni dimom. Ali nije prošlo ni deset minuta, i Žene u crnom su opet bile na svom mestu”.

A Ružica Karalić, aktivistkinja ŽUC-a iz Beograda, ovako opisuje ustrajnost kojom aktivisti ne odustaju: “Režim se plaši i male grupe ljudi koja može da ‘zarazi’ ostale. Jedva čekam napade da nam se pridruži uspavani narod i da krene revolucija. Ničega se ne bojim”.

“Žene u crnom odbijaju da budu žrtve”, podsjeća Staša Zajović. “To bi napadači i nasilnici najviše voleli, da ih, pretvarajući ih u žrtve represije, progona, psovki, kleveta… postave u ‘razumljive’ okvire slabašnih i nezaštićenih žrtava, uplašenih pred represivnim aparatom države ili urlajućim i agresivnima napadačima. Namere i želje napadača se nikada nisu ostvarile, jer je odgovor Žena u crnom uvek u istrajnom sprovođenju politike nepristajanja na zločin”.

Ili, skraćeno, kao slogan podrške, i nadahnuće po kojemu valja djelovati: “I suzavac se raziđe, ali ne i Žene u crnom”.

Boris Pavelić (Al Jazeera, foto: Autonomija)