Povodom 130. obljetnice rođenja Josipa Broza Tita i manifestacije “Dana mladosti, dana radosti” prenosimo govor bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića hiljadama ljudi danas okupljenim  u Kumrovcu.

Došli smo danas ovamo, u Kumrovec, da bismo se sjetili čovjeka koji je ovdje rođen, a koji je svojim životnim putom obilježio ne samo Hrvatsku, ne samo nekadašnju Jugoslaviju, nego i Evropu i svijet. Ovdje smo da bismo se i ove godine poklonili uspomeni na Josipa Broza Tita, maršala Jugoslavije, predsjednika Jugoslavije do njegove smrti  i svjetskog državnika.

Da li dolazimo samo zato da bismo pjevali hvalospjeve čovjeku koji je, nedvojbeno, imao i mana i grešaka? Ne, ovdje smo prije svega zato da se usprotivimo prešućivanju činjenica, laganju i bezočnom revidiranju povijesti kada su u pitanju i Tito, i Narodno-oslobodilačka borba, i poslijeratna izgradnja Jugoslavije.

Je li Tito imao u svojem dugom životu i pogrešnih poteza? Rekao sam već: imao ih je. Je li bilo zločina pobjednika 1945. godine? Bilo ih je. Je li bilo promašaja, pa i krupnih, u razvoju jugoslavenske federacije? Bilo ih je.

No, kada stavimo na vagu povijesti s jedne strane sve te pogrešne poteze, pa i zločine koji – to naglašavam – nisu bili politika, kada tome dodamo i promašaje u 45 godina postojanja Jugoslavije, a kada na drugu stranu stavimo epopeju Narodno-oslobodilačkog rata, razvoj Jugoslavije koja je dosegla sam prag srednje razvijenih zemalja i bila, doslovno, na vratima tadašnje Zajedničkog evropskog tržišta, kada tome dodamo ulogu što su je na međunarodnoj sceni imali i Tito i Jugoslavija pod njegovim vodstvom, što će prevagnuti?

Prevagnut će bez ikakve sumnje ono što je bilo pozitivno.

Pokret otpora kakvome nije bilo sličnoga u okupiranoj Evropi, podizanje nerazvijene, a onda i ratom opustošene zemlje na razinu srednje razvijene i lansiranje Jugoslavije, na čelu Pokreta nesvrstanih, u sam vrh svjetske politike.

A ni jednoga, ni drugoga, ni trećega, bez Tita ne bi bilo!

Zato me užasava razina neznanja, ali i ideološki motivirane mržnje što nas iz dana u dan zapljuskuju u javnom životu Hrvatske, pogotovo kada je u pitanju Josip Broz Tito.

S uspomenom na čovjeka s kojim bi se svaka normalna, da – sasvim svjesno kažem: normalna zemlja ponosila, čije bi ime upotrebljavala kao neku vrstu iskaznice što i danas još otvara sva vrata, pogotovo u zemljama Trećeg svijeta, neovisna se Hrvatska ponaša tako, kao da se želi svijetu predstaviti kao država zatucanih neznalica koji zdušno pljuju na vlastitu prošlost i na najsvjetliju stranicu te prošlosti, onu iz vremena Drugog svjetskog rata.

Godinama već slušamo kvazi stručnjake koji o Titu posprdno govore kao o ‘bravaru’ i koji bez ikakvih argumenata odbacuju kao propagandu gole, utvrđene i provjerljive  činjenice i o Titovom životnom putu i o njegovim dostignućima.

Godinama toleriramo da se u obrazovnom sustavu, u publicistici i medijima sustavno relativizira zločinački karakter ustaške para-države, da se Titove partizane etiketira kao zločince, a njihovu borbu kao borbu protiv hrvatske države. I da se prešućuje kako je u pitanju jedini čovjek koji se u dvadesetom stoljeću uspješno odupro najprije Hitleru, a potom Staljinu.

Jedini! Zar je to ništa?

Godinama, svake godine u sve većoj mjeri, a prihvaćajući da je to dio demokratskih sloboda, trpimo širenje najordinarnijih laži i kleveta. O NOB-u, o Jugoslaviji, o Titu.  Da je ovo uređena država, zar bi bilo moguće da se javno, i ne govorim samo o anonimusima, Tita proglašava i ‘jednim od 10 mega-ubojica 20. stoljeća i ‘najvećim ubojicom Hrvata u povijesti, gorim i od Pola Pota i Hitlera’?

Država koja drži do sebe, država koja zna što su joj korijeni, tako nešto ne bi ni tolerirala, ni – a i to je često slučaj – sama poticala. Pogledajte samo kakve se kvazi-znanstvene knjige kod nas izdaju, kakve novine nalazite na kioscima, kakvi se simpoziji i s kojim temama održavaju. To je, doslovno, plima povijesnog revizionizima. Nerijetko financijski potpomognuta od strane države.

Ako se toj plimi, garniranoj netolerancijom, mržnjom, šovinizmom, pa i rasizmom ne odupremo danas, sutra će biti kasno!

Hrvatska je dio svijeta. Baš kao i ostale novostvorene države, nekadašnje jugoslavenske republike. Današnji je svijet u previranju s konačnim ishodom kojega nije moguće predvidjeti. Ako ćemo dozvoliti da nas događaji nose kao barku bez kormila na olujnom moru, nećemo dobro proći. Imali smo političara i državnika koji je znao što su načela, koji je znao kako se i brani i ostvaruje pravo na vlastiti i samostalni put, koji je znao gdje su granice – i za njega, ali i za druge, koji je – napokon – ime države kojoj je bio na čelu pronio širom svijeta.

Imali smo Josipa Broza Tita, i mi u Hrvatskoj i svi na tlu nekadašnje Jugoslavije.

I nikada ga ne bismo smjeli zaboraviti.

Tita, velikog najprije vojskovođu, a potom državnika svojega vremena, čovjeka koji ne zavređuje da ga se samo jednom, ili dva puta godišnje prigodničarski sjetimo, nego koji može biti svjetionikom što će nam pokazati put u olujnim vremenima kroz koja prolazi današnji svijet.

Je li to što govorim jugonostalgija? Ne, to je naprosto realan pogled na stvari. Tito je bio i ostao simbolom postojanosti, principijelnosti, odlučnosti, hrabrosti i vizije. Upravo to je ono što nedostaje i Hrvatskoj, ali ne i samo Hrvatskoj. I zato su nam okupljanja poput ovog današnjega itekako potrebna!

Ne zato što smo zarobljenici prošlosti, nego zato što želimo dobro svojoj zemlji i cijeloj regiji u budućnosti.

(Tačno.net, arhivska foto: Autonomija)