Već i forma kojom je u subotu obilježena stota obljetnica rođenja Franje Tuđmana podsjetila je na ključni demokratski deficit njegove vladavine: stapanje stranke i države. Ono što su mediji predstavili kao “znanstveno-stručni skup” o prvom predsjedniku samostalne Hrvatske, kao i okupljanja u njegovu rodnom Velikom Trgovišću te u subotu navečer u dvorani Lisinski, nije bilo više od HDZ-ova partijskog hvalospjeva samome sebi, prava predizborna fešta, zamaskirana u oblandu tuđmanizma, koji nije ništa drugo doli doktrina dosljednih neistina.

Jer, govorili su ondje i predsjednik Vlade, i ministri, i predsjednik Sabora – mogao se steći dojam kako cijela država slavi postignuća Franje Tuđmana. Ali nije; bila je to stranačka, a ne državna proslava. Samo je HDZ slavio Tuđmana – a to, s obzirom na način kako se u Hrvatskoj posluje i stječu bogatstva, nipošto nije čudno. Kolektivnom zanosu nije se, pazite, pridružio čak ni Zoran Milanović, taj nesvakidašnji bivši socijaldemokrat koji danas s mnogo pažnje njeguje ružniju stranu Tuđmanova karaktera, marljivo verbalno nadograđujući znamenitu skasku o “smetenjacima i smutljivcima, mutikašama i bezglavnicima, jalnuškim diletantima i – jednostavno – prodanim dušama”.

Ali to, što je bila riječ o pukome stranačkom ponavljanju vječno istih poluistina, ni najmanje ne umanjuje problem kontinuirane manipulacije kojom “tuđmanizam” svojega utemeljitelja cijeloj naciji utuvljuje kao nešto što on, naprosto, nije bio. Možemo se složiti da Tuđman u početku Hrvatsku možda jest htio pridružiti Europi, ali on je taj proces zamišljao isključivo pod svojim uvjetima, i bio ga je spreman i zaustaviti ako ti uvjeti nisu bili ispunjeni – i zaustavio ga je. I to vrlo brzo, i to nekoliko puta, i to uz katastrofalne i nepotrebne žrtve, i u svojoj, a naročito u susjednoj zemlji. Zato se proslava stote obljetnice Tuđmanova rođenja ne može shvatiti drugačije nego kao cinična pačja škola političkog fraziranja.

Jer, da je bilo istinske volje da se “znanstveno-stručno” progovori o Franji Tuđmanu, ništa lakše da se to i učini. Premijer Andrej Plenković mogao bi, dakako, hvaliti Tuđmanova “postignuća u stvaranju demokratskih institucija”, ali bi ga netko mogao i podsjetiti na pravosudnu katastrofu koju je devedesetih predvodio osobno Franjo Tuđman, uz svesrdnu podršku nekih koji su na subotnjem skupu zauzimali istaknuto mjesto. Mogao bi premijer hvaliti Tuđmanove zasluge “za obranu teritorija od velikosrpske agresije Miloševićevog režima”, ali bi ga netko pritom mogao podsjetiti i na Tuđmanovu odgovornost za to što je isti taj Miloševićev režim u BiH osvojio onoliko koliko je osvojio, i to zato što je Tuđman, umjesto da se s Bošnjacima brani protiv Srba, sa Srbima postigao primirje pa zaratio s Bošnjacima, nanijevši time i Hrvatskoj i BiH povijesni ožiljak od kojega se još desetljećima neće oporaviti.

Mogao bi Plenković, šokantno nekritički, hvaliti Tuđmanovo “odbacivanje brutalnosti rata”, ali bi ga netko posve opravdano podsjetio na Tuđmanovu permanentnu političku ratobornost, njegovu otvorenu netrpeljivost prema Srbima, njegovo toleriranje ratnih zločina i njegovu zaštitu ratnih zločinaca; dok o katastrofi u Bosni i Hercegovini ovdje nećemo ni govoriti: Tuđmanova istinska bosanska ostavština pohranjena je u dvije tisuće stranica dugoj presudi Haškoga suda šestorici civilnih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, zasigurno najdeprimantnijem dokumentu o ratnom nasljeđu Hrvatske devedesetih.

Mogao bi Andrej Plenković laskati Tuđmanovoj “osudi svih nedemokratskih pokreta iz teške hrvatske političke povijesti modernog doba”, ali netko bi ga – da je u HDZ-u bar zrnca istinoljubivosti – tada mogao i podsjetiti da je ta Tuđmanova navodna “osuda” uzrokovala rehabilitaciju ustaštva i negacionističku reinterpretaciju moderne povijesti protiv koje se Hrvatska ni danas, s Plenkovićem na čelu, ne uspijeva izboriti.

Da je bilo istinske želje da se o Tuđmanu, u povodu stote obljetnice njegova rođenja, progovori vjerodostojno i “s dostojanstvom”, kako je to formulirao Plenković, progovorilo bi se historiografski, a ne politički – ali, kako ta vrsta dostojanstva nije bila ni Tuđmanov način, ovo što smo vidjeli skladno se uklapa u njegovo nasljeđe. To, međutim, povijesnu istinu ne mijenja: istinu da je Hrvatska danas EU i NATO članica ne zbog Tuđmana, nego usprkos njemu; istinu da je njegova maksima “Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što” uvijek bila tek pokriće za svevlašće i samovolju HDZ-a; da njegovo zagovaranje nekakve “pomirbe” nije bilo drugo doli rehabilitacija ustaštva i ponižavanje partizana; da je njegova “briga za Hrvate u BiH” bila drugo ime za etničko čišćenje Bošnjaka …

Može se, međutim, Plenkovićeva subotnja lauda Tuđmanu možda promatrati i drugačije: kao neka vrst lukavog manevra HDZ-a da svoju vlast učvrsti tako što će Tuđmana dodatno tuđmanizirati – njegovom detuđmanizacijom. Plenkovićev je govor o Tuđmanu, naime, bio očigledno u sukobu s povijesnim činjenicama, ali zato, možda, usklađen s onim što bi Plenković osobno želio da je Tuđman bio. Plenković dobro zna da HDZ ne može podnijeti bilo kakvo iskreno propitivanje istinske negativne Tuđmanove uloge u modernizaciji i demokratiziranju Hrvatske, pa se odlučio na nedorečenu formulaciju o tome da “mi” danas – pri čemu nije posve jasno tko smo to “mi”, HDZ ili Hrvatska – “slijedimo upravo ona temeljna načela koja je on postavio, strateške ciljeve koje je većinu ostvario, a mi danas dovršavamo, poboljšavamo i nadograđujemo“.

Ako je tako – ako naime Tuđmanovo nasljeđe treba “poboljšavati” – Plenkovićeva želja možda može biti ostvariva, ali samo pod jednim uvjetom, a taj bi bio da se, istodobno s Tuđmanovima “dovršavaju, poboljšavaju i nadograđuju” ona “temeljna načela” jednoga drugog hrvatskog političara, kojega Andrej Plenković u svom govoru nije spomenuo, ali ga je zato Franjo Tuđman jako dobro znao: taj se zvao Josip Broz Tito.

(Lupiga)