Vijest glasi:
“Slovačkoj evangelističkoj crkvi u Begeču stiglo je prijeteće pismo u kome se Slovacima iz tog mjesta daje rok od dva-tri mjeseca da se isele u susjedni Gložan, većinsko slovačko mjesto.“
Dobro, pomislićete, riječ je o nekoj lokalnoj pijanoj budali, zaluđenoj instant-četništvom, što je sklepala supsimeno pisamce mržnje, kakvo i inače odiše četničkim pisanijima i stavilo ga u crkveno sanduče. I nećete puno pogriješiti ako na nekom primarnom nivou zaključivanja ustvrdite tako nešto. Eto, dešava se, možete sebi racionalizovati.
Je li Vojvodina Republika Srpska u ravnici?
Ali, ako niko od političkih partija osim Lige socijademokrata Vojvodine (LSV), ne ukaže urbi et orbi da se radi o klasičnom četničkom fašizmu i izazivanju vjerske i nacionalne mržnje, onda imamo bogme državni problem, ako je to ikome više i problem.
I opet, svi znamo da je Vojvodina bila multikulturalna, uz sve moguće epitete koji idu uz to. Pa znamo svi, nemojmo se praviti slijepi, gluhi i ludi, da u Vojvodini makar u Drugom svjetskom ratu nije bilo četnika ni za smrtnog lijeka. Znamo svi dalje, da je ta Vojvodina i nakon Miloševićevih velikosprskih umobolnih pošasti uz Istru ostala vjerovatno najtolerantnija regija na teritoriji onog habitusa što smo ga krstili sa “bivša Jugoslavija“. Dakle, sve znamo, pa se opet nekako čudimo što je ta i takva Vojvodina postala neka vrsta stabilnog i sigurnog pročetničkog uporišta.
Ali hajmo ozbiljno – Ne treba se niko čuditi što je od “Vojvodine u mom srcu“ stvorena neka mala ili malo veća simulacija Republike Srpske u ravnici.
Vojvodina, utočište za poražene velikosrpske ideologije
Zapravo, riječ o istim mentalitetima i sentimentima, baš iz Republike Srpske i nekad zločinačke tvorevine Srpske Krajine, koji su ovim ili onim putevima i sudbinama poraženih velikosrpskih ideologija dospjeli u Vojvodinu, pa sad od nje prave četničku prćiju. Figurativno rečeno, ona “četnička kokarda sa Dinare“, pobjegla je u Banat, Bačku i Srem i tu sebi pravi “novi Knin“.
I stvar je toliko jasna da je mnogi kod očiju neće ili ne žele vidjeti. Nekad autentični, pa poraženi i na koncu folklorno i politički vakrsli četnici sa svojim strašnim naslijeđem krvi i tla, vrše najotvoreniju četnifikaciju Vojvodine.
Opet ne vjerujete?
Pa pogledajte sulude arhitektonske akrobacije Crkve Srbije koja čak i pravoslavne crkve građene u secesijskom ili baroknom stilu pretvara u vizantijske bogomolje. Jer, uvijek je bilo i biće, u kanonu srpskog sveta: Vojvođanski Srbi, najjednostavnije rečeno, nisu dovoljno i “veliki Srbi“. Njih je “onečistilo“ druženje, drugovanje i ljubovanje sa svim silnim nacijama na području ove regije. I to treba pročistiti (sic!). Pa tako, regija koja je imala komparativnu prednost, baš zbog nacionalne, vjerske i svake druge diversifikacije u očima srpskog sveta, u očima neočetnika postaje najveće zlo, koje se treba pokoriti i zbrisati sa lica zemlje. A multikulturalnost se iskorjenjuje tonama zla u vidu neočetničkog obilježavanja teritorije.
I nije slučajno više grafita sa sramnom porukom kako je zločinac Ratko Mladić “srpski heroj“ u Vojvodini nego, primjerice, u Šumadiji ili Istočnoj Srbiji. Jer u Šumadiji, ti grafiti bi bili bezvrijedni, ne bi bili pokazna vježba siledžijstva. Nemate objekt zlostavljanja. Ovako u Vojvodini, nisu ovi sramni ispisi poruka srpskim nacionalistima, ne, oni i bez toga ljube Mladića, Karadžića, čiča Dražu i ostalu zločinačku ekipu. Ovo je jasna poruka onom zdravom antifašističkom koru Vojvodine, da je njihovo vrijeme prošlo.
I potpisnik ovih redova bi rekao u idealističkom zanosu kazao, kako se ne damo, kako su žvi antifašisti, kako nikad Vojvodinu okupirati neće, i imao bi potvrdu, malenu potvrdu u realnosti.
Zašto je Beograd inostranstvo?
A opet, jasno je da ta crvena slobodarska boja itekako blijedi. Svakojakim lamentima iznutra i državnom ultranacionalstičkom politikom spolja.
Da, spolja, jer Beograd djeluje na Vojvodinu kao spoljašni, remetilački i konkvistadorski faktor. I nije to samo od jogurt revolucije, to je naprosto neka vrsta permanaentne borbe za četničko posrbljavanje Vojvodine. Zato Vojvodina i jeste poligon, zato ona i jeste najosjetljivija tačka u neuralgičnom tkivu srpskih nacionalista.
Samo da nam se ne dogodi Kosovo, misle se pod šubarama takve glave, dok ih zaboli donji dio leđa za narodom. Jer u njihovim glavama Kosovo, osim što je još uvijek srBsko, predstavlja neku vrstu trajno izgubljene lovine, čega su svjesni i najzagriženiji “dogodine Prizrenci“. Što će kazati – treba nam, osim srpskog Knina, i srpski Prizren u ravnici.
Jednom Hrtkovci, uvijek Hrtkovci
Pa je onda glavni Pantokratkor Vučić, bez ikakvih problema, neomentan, usmjerio sve svoje gaulajterske snage na Vojvodinu: od zatrašivanja novinara, progona neistomišljenika, arhitektonskih vratolomija Crkve Srbije, do puštanja s lanca najradiklanijih četničkih grupa da se iživljavaju na manjinama.
Eto, tako se u malom Begeču, iseljavanjem Slovaka nudi “rješenje sitacije“. Poznato? Tako je bilo sa Bošnjacima u Banjaluci, Trebinju, Doboju… i još su oni imali sreće, kakve Bošnjaci u Prijedoru, Višegradu, Vlasenici, nisu imali. Isti je obrazac ponašanja, znan kao tepajuće “humano preseljenje“ ili kako je i zvanično Haaški sud priblježio – ETNIČKO ČIŠĆENJE.
Jednom Hrtkovci, uvijek Hrtkovci, čuj mene – Srbislavci. Ne vjerujete, opet? Pitajte zločinca Šešelja ili njegovu neonsku inat-kuću, na mjestu etničkog čišćenja.
I opet, jeres je što ću napisati, ali najmanji problem je Šešelj ili čak pijani neočetnik, koji bi metode purifikacije iz rodnog kraja primjenjivao u Begeču. Ne, najveći problem je što je jedino LSV glasno protestovao protiv akta fašzima.
Ostali ćute? Blago je reći. Ostali grade svoje ideološke matrice na pretvaranju Vojvodine u još jednu četničku pokrajinu. Ne možete očekivati humane reakcije od opozicije koja u pauzama “nedavanja Kosova“ traži kosti četničkog bossa Draže Mihailovića.
I onda vam je jasno da lučonoše srpskog sveta mogu sve. Makar u ovakvoj Srbiji i potlačenoj Vojvodini. Realnost ih ubjeđuje da mogu. Kad su mogli Crnu Goru, zemlju u NATO paktu na vratima EU, vratiti u krilo srpskog sveta jednom kleriklanom kontrarevolucijom, šta je za njih Vojvodina?! Ništa, tek srpska pokrajina, koju je izmuzao i kurta i murta i ostavio je tako siromašnu u blatu lokalnim naofašistima na milost i nemilost.
Pa se ponekad čini da je svaka Surdulica, Niš i Čačak bliže EU od cijele Vojvodine.
Ako im je to bio cilj, na dobrom putu su da ga ostvare.
A onda, neka se spremi Subotica, Zrenjanin, Šid, Kikinda… neka se spremi cijeli Banat, Srem i Bačka, na “humana preseljenja“ ili za početak mračna pisma koja definišu gdje bi ko i kako trebalo da živi.
Nekako je i do Vojvođana. Ako ne podignu glas, svi će lijepo u tri mala Gložana.
(Autonomija)
STUPS: Eskalacija