Jug su mirisi, boje i okusi. Jug je ljepota citrusa i agruma u kasno ljeto, kad naslućujemo jesen u zraku. Jug je…

Aman zaman, dosta je bre!

Jug je srpski svet! Jer srpski svet je posvuda, stalno i uvijek. I piscu ovih redova se čini da je srpski svet nekako uvijek njemu za petama. Ali, nije to fatamorgana niti paranoja.

Most Banjaluka-Pelješac

Pisac ovih redova je pobjegao na par dana iz Banjaluke, iz grada koji je srce srpskog sveta, u kome je ispiranje mozgova najmlađim dovelo do stvaranja (makar za sad) virtuelnih zilotskih ratnika, koji su u svom troprstašenju i ćiriličarenju spremni da tastaturama “nedaju Kosovo“ do zadnjeg lajka, šera i klika. Dogodine u Prizrenu je glavna turistička atrakcija, a klanjanje svetosavskom kultu jedina religija.

Elem, u odmor-bijegu sam se obreo na Pelješcu silnom, punom gore pobrojanih prirodnih vizuelnih i ofaktilnih čarolija, kad ono, međutim.

Kad ono, u Slobodnoj Dalmaciji čitam da crkva Srbije svojata crkvicu Svetog Mihajla ponad Stona na Pelješcu i da je smatra, pogađate, srpskom pravoslavnom crkvom.

E sad, hajde, nije to maleno svehrišćansko zdanje zaslužilo ispiranje četničkih usta, nego adekvatnu kulturno-povjesnu skrb, ali jeste odlična tema za priču, kako je SPC u svijetu gugla i ostalih pretraživača, podmetnuo svijetu digitalnu duplu, čak troduplu laž.

Anatomija jedne laži

Hajmo redom:

Pomenuta crkva svetog Mihajla ne može biti pravoslavna, zato što je napravljena početkom desetog vijeka, dakle stotinu i više godina prije velike šizme. Da prostite, nije bilo pravoslavaca u tom periodu, pod svodom nebeskim. Ono, nije bilo ni katolika, ali to SPC digitalnim jurišnicima ne smeta mnogo da crkvicu zilotiziraju i zapljunu u pravoslavni objekat.

Crkvicu krasi freska zahumskog kneza Mihajla Viševića, koji je vladao od 910. do 930. godine i koji je bio poznat kao saveznik bugarskog cara Simeona, a kojem je ovaj donio moć, snagu i uticaj na terenu. Sa Srbima, Višević ima veze koliko i sa Inkama ili Astecima. Za one koje više zanima povijest, knez Mihailo Višević, kome je najljepša freska u crkvi posvećena, bio je, inače, nezavisni slovenski vladar Zahumlja, prostora od Mostara i doline Neretve pa sve do Boke kotorske. Ratovao je protiv Mletaka i Vizanta, te ponajviše šurovao s Bugarima i njihovim carom, narečenim Simeonom. Italska Barijska hronika naziva ga »kraljem Slavena« (rex Sclavorum), a papa Ivan X. »izvrsnim knezom Humljana«. Sudjelovao je, uz hrvatskog kralja Tomislava, na Splitskome crkvenom saboru 925. Toliko o knezu Viševiću po kome je crkvica dobila ime. Ali, hajmo na najveću opsjenu srpskog sveta:

Srpski uzurpatori, smatraju da ovo zdanje zaslužuje da bude u registru SPC-a, pazite zašto: zato što je ono sagrađano u čast velikog “srpskog osvajača i kralja“ Mihaila Vojislavljevića?! Naravski, ne samo da je Vojislavljević nije sagradio, nego da prostite, kao ni njegov prethodnik Višević nije bio Srbin, nego Dukljanin. Crnogorac, da se Srbi ne naljute. Pa će na sve ovo kazati svaki zlobniji srpski pravoslavni pop, dragi Crnogorci ko vam je kriv što ne pravite crnogorski svet, kao mi srpski. A Crnogorcima, najponosnijim, ne pada na pamet da zapišavaju tuđe, kao što to radi crkva Srbije zadnja dva vijeka uz izmaštani kult svetosavlja sa krvavim balkanskim križarskim pohodima.

Na koncu, hajde da se podsjetimo, jednom za svagda:

“Mihailo je prvotni kralj u crnogorskoj povijesti, poglavar dukljanske države iz dinastije Vojislavljevića od 1046. do 1081. godine. Tačka! Kakav crni Srbin!“

Laž i obmana kao temelj osvajanja

I možda bi ovo ostao jedan, još jedan beznačajan podatak o pokušaju povijesne, religijske i kulturne pljačke i podmetačine, pa makar na daljinu i makar virtuelno, da nije ogledni primjer kako teorijski funkcioniše srpski svet. A on dela na laži, na trostrukoj laži, na antagonizmu, prijeporu i lomljenju istine, na usvajanju neistine i zablude kao paraistorijske kvazičinjenice, a sve u svrhu konkvistadorstva, i na koncu pokušaja tjeranja okolnih naroda da prisvoje to velikosrpstvo kao realnost i životni obrazac.

E, to vam je srpski svet!

Neće se, siguran sam, mnogo beogradski NGO faktčekeri baviti ovim silovanjem zdravog razuma i učiteljice istorije. Ko biva, pokušalo se sa zapišavanjem teritorije, kao prije desetak dana na Cetinju – pa ako prođe, prođe. Sa jednom velikom razlikom – Hrvatska je zemlja koja se jednom za svagda riješila egzekutivnih muka srpskog sveta na svojoj kičimi i to je zemlja koja ima odlične i odlučne povjesničare i javnost, a koji ne čekaju decenije da peglaju tuđe laži.

Pelješac će, sasvim sam siguran, ostati tamo gdje i jeste u Republici Hrvatskoj, a predivno zdanje, koje odiše drevnom ljepotom i koje utjelovljuje ono najbolje iz tih krajeva biće dostupno javnosti, mimo i daleko od srpskog sveta i izmišljenog “srpskog primorja“.

Nadam se, kao čovjek, da će i Crnogorci shvatiti koliko je njihova povijest bitna, velika, snažna i formativna, ne samo istorije radi, to najmanje, nego zarad budućnosti u kojoj neće svaka šuša zloupotrebljavati, sprdati se i uzimati u usta veliki svijet crnogorskog naslijeđa.

(Antena M)