Najveći grijeh Krivokapićeve vlade – koja je evo napunila godinu, no još nije prohodala, a kamoli progovorila – nije „rascrnogorčenje“ Crne Gore, niti njena „srbizacija“ i „ćirilizacija“. Istinsko njeno zlodjelo je zatiranje svake zapadne, demokratske vrijednosti u zemlji kojom upravlja i koju zlostavlja.

A ta zemlja, Crna Gora, bila najcrnogorskija ili manje crnogorska, bila najsrpskija ili manje srpska, ukoliko nije demokratska i evropska, ukoliko nije upodobljena svome vremenu i civilizacijskim postignućima kojima se primakla više svojim geografskim položajem no društvenom dinamikom i političkom zbiljom – nije sretno ni prosperitetno mjesto. I takva je za sve njene građane: jednako Crnogorce kao i Srbe, jednako Bošnjake kao i Albance, Hrvate ili „ostale“.

Sve njih jednako pogađa zlodjelo Krivokapićeve vlade, koja planskim i sistematskim dizanjem etničkih i religijskih tenzija u državi (Pljevlja, Tuzi, Cetinje – mijenja se lokacija, ne i matrica) prikriva prostu istinu: ova zemlja je danas dalje od EU nego što je bila prije godinu dana.

Krivokapićeva vlada je, osim što je u nebo digla sve postojeće podjele, a preko potpredsjednika Abazovića uvela i nove – ko spava a ko pati od nesanice – uspjela da:

– slabašnu crnogorsku demokratiju gurne u krizu posve nove dimenzije. Vlada opstaje uz podršku samo 14 poslanika a njeni službenici parlament češće uvrijede nego posjete. Ignorisanje parlamenta, koji praktično ne funkcioniše, manir je vlade, koja odluke od najvećeg značaja za državu donosi, po sopstvenom priznanju, „tajno i organizovano“. Što će reći da je vlada uspjela i da

– oslabi parlamentarizam u Crnoj Gori. Ima li mu namjeru zadati finalni udarac, stvar je slobodne procjene, no sve govori da je odgovor na to pitanje: da;

– praktično zaustavi proces EU integracija;

– učini da civilno društvo bude slabije nego ikada u zadnjih 20 godina i efikasno ga inkorporira kao organizacionu jedinicu vlade;

– oslabi ionako manjkavi, a na sva zvona slavljeni crnogorski multikulturalizam i unese duboku zebnju među pripadnike manje brojnih naroda u Crnoj Gori;

– sahrani crnogorski sekularizam, još onoga dana kada je crkva sastavila vladu i odredila premijera. Sve potom bilo je zatrpavanje grobnog mjesta sekularne države;

– iskaže netrpeljivost prema tekovinama prosvjetiteljstva i najavi obračun sa njima, onda kada procijeni da je vrijeme za to. Što je ne samo ideologija, nego i tehnika održanja na vlasti ove vlade, koja zahtijeva slijepu vjeru i iskazuje agresiju prema sumnji. Oni koji ne vjeruju vlastitim očima i iskustvu, ili su interesno povezani sa vladom pa, podržavajući je, podržavaju vlastite privilegije, „vjerni su narod“. Oni koji izražavaju sumnju i kritiku su „dio hobotnice“, „kriminalci“, „šverceri“;

– relativizuje, prije no što krene u punu reviziju i tog segmenta prošlosti, crnogorski antifašizam;- učini da suverenitet Crne Gore bude tek fasada, ponašajući se vazalno i prema Crkvi Srbije, i prema Srbiji i prema ambasadama velikih sila;

– uništava društvo i svodi ga na „moj dobri narod“, građane na stanovništvo a državu na teritoriju bez pozitivnog sadržaja;

– blati zabrinute građane organizovane u grassroots pokrete i kritičke intelektualce i medije, na čelu sa CDM-om, neprekidno ih izlažući pritisku i lažnim optužbama, na granici da budu kriminalizovani i zabranjeni;

– stvori situaciju u kojoj korektiv ove vlasti nije ni disfunkcionalni parlament ni Ustavni sud, ako takvo što još postoji u Crnoj Gori, nego tek pritisak ambasada. Što je nalik na liječenje disocijativnog poremećaja ličnosti antibioticima;

– sprovodi politiku sile i odsustva dijaloga, što zakonomjerno vodi ka kulminaciji – bilo 5. septembra na Cetinju, ili nekog drugog datuma na drugom mjestu.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)