Nije ništa čudno ni nepoznato da su “bolji momci“ iz “viđenijih beogradskih“ familja tog proljeća ’92. trenirali otpornost đonova svojih najnovijh najki patika ili kugle Dr. Martens čizama na glavama mrtvih Bošnjaka ubijenih u Bijeljini i ostatku Posavine. 

Autentična srBska zvezda

Nije neka novost ni da su se pojedinci iz “muzičkog sveta“ priključili Arkanu, što ideološki, a što iz submisivne želje da se udovolji kasapinu državne bezbijednosti i da se hinjski i hijenski prežive “teška vremena“ što je eufemizam za zločine i agresiju Srbije. 

No, u slučaju DJ Maxa nepoznatijeg kao Srđan Golubović, nezgodacija je bila u tome što ga je jedan od najpoznatijih svjetskih ratnih fotografa, Ron Haviv baš na današnji dan, prije 29 godina uhvatio in flagranti, preciznije u pucačkoj nogometnoj pozi. U novoj uniformi taj antiapolon velikosrpstva i malopameti ne šutira loptu, nego glavu ubijene Tife Šabanović. Prošao bi on nevidljivo kao i stotine onih prije i poslije njega, da nije tog prokletog Rona, koji se uvijek nađe na pravom istorijskom mjestu u krivom trenutku po ubicu. Pa je tako i nastala jedna od 100 najuticajnijih fotografija svih vremena po magazinu Time.

Eto, od silnih Tesla, Pupina, od umjetnika i čudesa Srbiju reprezentuje u velikom Time-u Srđan Faking Golubović! Jebena zvijezda!

Human safari kao lajfstajl

Prošlo je od tada četvrt vijeka i srbijanska javnost se na pomen učešća Srbije u ratu poslovično krstila, snebivala i ibretila, a na zagled fotografije šutiranja ljudskih glava od strane zlatne beogradske mladeži, uslijedilo bi jedno horski – ma jooook. E pa, prošlo je isuviše vremena da bi se tradicionalno neobaviješten srpski radnik, seljak i pošteni inetelektualac samo čudio i u čudu pitao, naučenim nazalom-ma je li, bre, moguće? E, pošto je moguće i pošto je ne samo bilo realno, nego i dobro organizovano i realizovano, red je da se pristupi denacifikaciji. 

Da se i djeca u udžbenicima povijesti obavijeste šta je bilo početkom aprila 1992. i gdje su im idoli išli na produžene vikende. Da se pročita kako je to bilo konkretno u Bijeljini i kako su Arakove fensi ubice i šverceri bijele tehnike ubijali u human safariju ljude kao glinene golubove, dok im je Biljana Plavšić sa jedne strane a Ćosić, Milošević i kamarila sa druge strane u zadimljenim tompus prostorijama aplaudirala. 

Je l’ tako, je l’ vrijeme da se sazna istina, najviše u Srbiji i patrljku zapadnom što se kliče na Republika Srpska?

Jeste govno!

Na mjestu zločina – spomenik ubici

Namjesto toga, namjesto pitanja gdje je i da li je kažnjen Golubović, ko su ljudi koji stoje iza početka agresije ne BiH, čujemo jasno i glasno ovo:

“Grad Bijeljina na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine (BiH) dobiće spomen bistu Dragoljuba Draže Mihailovića, vođe četničkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, odlučili su u srijedu 3. marta, većinom glasova odbornici gradske Skupštine.“ (RSE)

Dakle, nekih par stotina metara od mjesta na kome je prije bezmalo tri decenije DJ Max šutirao glavu mrtve Tife Šabanović, niče spomenik Draži Mihailoviću, čovjeku u ime čije ideologije DJ Max radi to što radi. 

Strašno, zar ne? Ili možda i nije nikom nešto posebno strašno dok se posve legalno diže bista ratnom zločincu i fašističkom kolaboracionisti na mjestu zločina njegovih sljedbenika? Ili je uzvišena noćna mora unormaljivanja nenormalnog dosegla svoj vrhunac? 

Tu mrtva Tifina glava za koju nema obilježja, pored nje nikad življa Dražina bista ispred koje se jasno poručuje – pomirenja nema. Nikad!

I šta bi Tifa sa svojom glavom da je sačuvala, precinije da je Arkanovci nisu ubli, pa je dali DJ Maxu da vježba fudbal na njoj? Da li bi rekla, djeco halalim vam ili bi urlala – ZAŠTO? To ne znamo, jer je nezgodacija sa mrtvim glavama to što ne govore i ne mogu kazati istine poput one da je zločinac pobijedio i da sa zločin isplati. 

Sve ljepote antilustracije

Na kraju ili preciznije ne početku zločinačkog komandnog lanca stoji Slobodan Milošević, koji je, gle čuda mrtav, ali njegovo političko derle, Ivica Dačić, danas prvi čekić Skupštine Srbije kaže:

“’Miševi’ koji su uhapsili Miloševića treba da idu u zatvor!“

I možda je Dačić u pravu. Možda i trebaju ići, kad politički izmet poput Dačića nije uhapšen tog 6. oktobra. 

Ovako, Dražina bista u Bijeljini, baš nekako uz obljetnicu početka agresije ne BiH, daje smisao krvavim klanjima, dok se u isto vrijeme skupštinsko mudo u Srbiji javno zalaže, za nešto, kako se to zove, ANTILUSTRACIJA, sunce ti poljubim – za hapšenje antifašista i onih rijetkih  koji su kasapina stavili u zatvor od strane onih koji odavno treba da trunu u ćelijama (sic!). 

Siguran sam da Tifa Šabanović ne bi stigla upratiti sva ova opskurna dešavanja, igrala bi se sa unucima i plijevila svoju baštu na plodnoj posavskoj zemlji. Samo, kažem, mrtva je i u smrti išutirana, pa nekako ne može. A ne može joj mnogo pomoći ni 50 drugih mrtvih usta, koja su vječno zašutala u ta dva dana “oslobađanja Bijeljine“.

A DJ Max?

Monstrum sa fotografije je živio baš punim plućima kao pionir beogradske i srbijanske tehno i trens scene. Bila je čast i prestiž ući na njegove poluprivatne žurke. Uhapšen je 2012. ali pazite sad, zbog posjedovanja droge. Ubistva, zločini, ma jook. 

Eto, sad vi saberite dva i dva, pa vidite kakav je to odnos između žrtve, zločinca i svih nas, što “imamo prečeg posla“.

(Autonomija, foto: Ron Haviv)