Iako jezik negiranja zločina genocida može zvučati višeslojno, dvosmisleno i sofisticirano, poruka koja se šalje je lako prepoznatljiva, dehumanizujuća i teška u svojoj konačnosti.

Prateći nastupe crnogorskih zvaničnika oko genocida u Srebrenici jasno je da je dizajnirana višeslojnost jezika, u stvari, pažljivo odabrana verbalna taktika negiranja genocida, koje se novoustoličena vlast drži kao ,,pijan plota“.

Kao što su drugi već pomenuli, u našem odnosu prema genocidu u Srebrenici, postoji velika značenjska, etička i moralna razlika između termina ,,poštovati“ i ,,priznavati“.

,,Poštovalac“ odluke međunarodnog suda u Hagu može istovremeno tu odluku smatrati ništavnom, a sud pravnom karikaturom. Njegovo ,,poštovanje“ je odraz stečenog refleksa komformizma i znak visoko razvijenog osjećaja za politički oportunizam, a ne pokazatelj iskrenog odnosa prema sudu u Hagu, genocidu u Srebrenici ili prirodi ratova u SFRJ.

Ovakve ljude dobro opisuje termin kojeg ovom prilikom posuđujem od kolege Aljoše Puzara: ,,kolutan“. Kolutan je osoba kojoj je glavni oblik života ,,malograđansko kolutanje očima uz površnu moralnu paniku“, a čije se ,,političko tijelo sastoji od sumpora, tamjana i praznine“.

Nakon negiranja genocida u Srebrenici, ministar pravde, njegovi kolege iz Vlade, predsjednik Vlade i njegovi koalicioni partneri ovih dana pokazuju kakvi su oni, u stvari, ,,kolutani“. Potpredsjednikovo glumatanje moralne gromade i igranje političke tutumiše, dok nastavlja da daje podršku Vladi sastavljenoj od negatora genocida ne zavređuje ozbiljan komentar.

,,Priznati“ sudske odluke znači prihvatiti dokazano kao činjenicu koja ne može biti dovedena u pitanje. To takođe znači spremnost za kritički osvrt o sopstvenom narodu, vlasti, državi, crkvi, partijama ili vojsci. To znači prepoznati ljudskost žrtve i vratiti joj dostojanstvo ukradeno negiranjem genocida.

Mnogi se pitaju koji su razlozi za osporavanje utvrđenih činjenica o zločinima iz 1990-ih, uključujući i genocid u Srebrenici. Zar još uvijek mora da se ponavlja ta faktografija užasa? Kako je moguće da dokazi ne znače ništa?

Iako su ovo legitimna pitanja, neophodno je prepoznati i prihvatiti određene realnosti u Crnoj Gori, i šire, koliko god one bile gorka pilula.

Potrebno je biti svjestan snage suparnika i konteksta u kojem se u Crnoj Gori kritikuju negatori genocida u Srebrenici. Oni nijesu manjina na našem prostoru. Nije neosnovano reći da se veliki broj stanovnika Crne Gore slaže s onim što je rekao ministar pravde, a potvrdio predsjednik Vlade. Nije nemoguće da je većina onih što su glasali tajkunsku i klero-nacionalističku koaliciju oko Zdravka Krivokapića spremna da zažmuri i na ovu sramotu, jer je najvažnije da je ,,osvježilo“.

Manjina u Crnoj Gori su oni koji se danas trude da negatore genocida i ratnih zločina nazovu pravim imenom i privedu ,,k poznaniju prava“. Antiratni aktivisti i prozapadno-orijentisani suverenisti su bili manjina još od vremena ,,događanja naroda“. Tih godina su oni za Đukanovića bili ,,apstraktni humanisti“ i ,,dezerteri“ koje je trebalo ,,zakonski procesuirati“. Kasnije su bili suverenistička manjina koja je kritikovala tajkunski diskurs ,,država, pa demokratija“, osuđivala DPS-kleptokratiju i njeno dijeljenje Crne Gore kroz nametanje identitetske politike kao jedinog okvira djelovanja.

Dok danas agilno nastavlja praksu produbljivanja podjela koristeći sve DPS alatke identitetske politike, nova vlast za sve krivi prethodnike, a svoje kritičare, koji su opet u manjini, kastiga kao ,,milogorce“, ,,grazđane“, ,,soroševce“, ,,montenegrine“, ,,ustaše“ i što sve ne…

Takođe je važno bolje razumjeti neke od motiva za današnje negiranje ratnih zločina i genocida u Srebrenici.

Negatori genocida ne osporavaju istinu samo da bi je potisnuli iz javnog diskursa, nego i zato što nastoje da marginalizuju sve ono što slijedi nakon spoznaje o istini – sve ono što društvo i država moraju uraditi nakon prihvatanja istine. Negatori ne žele da izbjegnu samo etiketu genocida, već i sve posljedice koje utvrđeni genocidni kriminalitet sobom nosi: odgovornost, kaznu, reparaciju. Zato i traže zaklon u kolektivnom, i tvrde da negirajući genocid oni, u stvari, brane i čuvaju identitetsku strukturu srpskog naroda.

Naše shvatanje prošlosti je temelj naših nacionalnih identiteta. Naša priča o prošlosti je ponosna, herojska, časna, vrijedna poezije, moralna, prosvijetljena, emancipatorska…

Ponekad je ona, kao u slučaju srpskog nacionalnog identiteta, i priča o kolektivnoj žrtvi nesretnih istorijskih okolnosti, koja je platila visoku cijenu za blagostanje svojih zapadnih susjeda. Na ovoj priči se kreiraju međusobno neodvojivi elementi individualnog i kolektivnog identiteta. Oni se ljubomorno čuvaju, brane svim sredstvima i po svaku cijenu. Toj idealizovanoj slici ništa i niko ne smije nauditi!

Sudski dokazano činjenje genocida u Srebrenici je netačno predstavljeno kao prijetnja srpskom nacionalnom identitetu: individualnom i kolektivnom. Iako se pravno procesuirani zločin genocida ni u kom pogledu ne odnosi na zajednicu, već na kriminalne aktivnosti pojedinaca, identitetske matrice brane cijelu zajednicu. Nacionalni identitet ne poznaje individuu, pa zato i ne može da pojedinačno (krivična odgovornost; komandna odgovornost; politička odgovornost) odvoji od opšteg.

Iako za to nema osnova, presuda za genocid u Srebrenici se doživljava kao neprijateljski akt koji je izvana usmjeren prema srpskom narodu s ciljem da ga ponizi, uvrijedi i rastoči njegovu identitetsku matricu.

Važno je reći da niko normalan ne optužuje srpski narod za genocid u Srebrenici. Taj genocid je počinila vojska para-države, Republike Srpske. Taj genocid ima svoje individualne uzročnike, individualne organizatore i individualne ubojice. Njima, a ne srpskom narodu, je sudio Međunarodni sud u Hagu. Oni koji tvrde drugačije su lažovi. Zanimljivo je primijetiti da priču o genocidnom narodu najčešće, ili jedino, čujemo od onih koji sebe predstavljaju kao branitelje srpskog naroda i nacije. Pitam se zašto je to tako?

Na kraju, činjenica je da je svako nastojanje da se negatori genocida urazume i nagovore da prihvate dokaze osuđeno na neuspjeh.

Treba reći da neprihvatanje dokaza o zločinima, kao i odbijanje da se istorizuju prošla dešavanja nijesu isključivo vlasnistvo sadašnje vlasti. Iako politički suparnici, DPS i njeni koalicioni partneri s jedne strane, i prosrpska opozicija u saradnji s interesnim političkim grupacijama poput današnje Ure i njenih preteča, s druge, već decenijama koriste iste elemente identitetske politike kako bi održali kontrolu nad svojim biračkim tijelima.

Bez obzira na njihovu retoriku, ni jednom od političkih aktera u Crnoj Gori tokom posljednjih trideset godina nije bilo u interesu da se odrekne identitetske politike i fokusira se na rješavanje drugih važnih pitanja koja bi pomogla da se premoste duboke podjele u društvu.

Zato je sadašnje negiranje genocida u Srebrenici od strane političke elite koja je nastala u uskim okvirima srpske identitetske politike i koja na vlasti opstaje zahvaljujući svojem gotovo zavjetničkom odnosu prema srpskom nacionalnom diskursu, sasvim očekivano.

Ono je, međutim, veoma opasno po stanovnike Crne Gore, po regionalnu stabilnost i po međunarodnu poziciju naše države.

Ministrovo negiranje dokazanog zločina genocida u Srebrenici je problematično, ali lako rješivo pitanje personalne promjene na čelu resornog ministarstva. Ministar nije ni prvi, a neće biti ni posljednji negator genocida u Srebrenici. Ima njih i među Ura-osvježivačima, a o DF da ne govorimo.

Kada ministar odbije da podnese ostavku, jer ne smatra da je uradio nešto loše, a u tome ga podrži Vlada i njen predsjednik, to je problem koji prevazilazi ministarski nivo. Kada predsjednik Vlade u jednom dahu iskaže ,,poštovanje“ odluka svih međunarodnih institucija, a zatim poentira konstatacijom da njegova Vlada ne želi da ,,jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim“, to je problem države Crne Gore!

Bez obzira na to što su rekli predsjednik i potpredsjdnik Vlade i što o tome galamila skuštinska politička pero-kategorija vladajuće većine, ukazati na ovaj državni problem nije politizacija žrtava. Retoričko posezanje za žrtvama i iskazivanje ,,pijeteta“ prema njima u okviru odbrane ministrovog uvredljivog negiranja genocida, međutim, jeste politizacija žrtava.

Jasno je da izvršna vlast u Crnoj Gori vidi hašku presudu za genocid u Srebrenici na isti nakaradni način na koji je vide najeminentniji negatori ovog genocida, poput Aleksandra Vučića, Vojislava Šešelja, Radoša Ljušića, Dragoslava Bokana, Smilje Avramov, Ratka Mladića, Radovana Karadžića ili Biljane Plavšić: kao politički motivisanu presudu cijelom srpskom narodu.

Nadam se da je i najvećim skepticima sada jasno kakvu ludačku košulju Crnoj Gori kroji ova svetosavsko-tajkunska politička zadruga, pijana od ,,pojanja prokletstva i dima tamjana“. Njihov ,,trikrati Amen“ negatorima genocida u Srebrenici je jasan znak da je Crna Gora na opasnom putu produbljivanja unutrašnjh podjela, normalizacije nasilja, uokviravanja državnog projekta istorijskog revizionizma i negacionizma, kao i na putu ka mogućoj međunarodnoj izolaciji.

(Pobjeda)