Ko će liječiti narod bolesni, koji se ne libi hodati po nožu genocidnosti, koji se ne libi slaviti ratne zločince, koji se ne libi kreirati nad Srebrenicom kult trijumfalizma, sve pjevajući – U Srebrenici genocid nije bio, dabogda se dva put ponovio?!

E to je pravo pitanje!

Na blatobranu Talibanije Srpske

U pravoslavnoj entitetskoj talibanijici koja se kliče na ime Republika Srpska, opet je izbila vještačka i dobro uhodana panika, naučena rekli bi oni iskusniji. U toj izrežiranoj paničici znaju se i uloge-visoki predstavnik Valentin Incko, koji ništa ne radi 12 godina, osokoljen Briselom i još više đedom Bajdenom u Vašingtonu, počinje se petljati u svoj posao i sasvim logično poziva vlasti Talibanije Srpske da povuče odličja dodijeljena ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku.

Sa druge strane žice ili dasaka koje politički život znače stoji vlast i tzv. opozicija u RS-u koje na vječnom blatobranu sprBstva i imaginarne otadžbine brane ratne zločince, braneći kako i sami kažu RS i pripadajući joj gruntovni srpski puk. 

Igru smo naučili odavno, a u najnovijim varijacijama Incko nadjebava i vlast i opoziciju i nameće svoje – čitaj civilizovane i odavno potrebene regule – po kojima, gle čuda, ratni zločinci mogu biti ili u zatvoru ili u anonimnosti odsluženih robijaša ili sa one strane života. Čitaj opet – slučaj skidanja table sa studentskog doma na Palama, koja je nosila ime zločinca Karadžića. 

No, brzo na stvar, velim ovaj put je osokoljeni probuđeni dabar Incko odlučio da za tri mjecesa vlasti u RS-u povuku odlikovanja Plavšićki, Karadžiću i Mladiću. Očekivano kako i jest, vlast se uslovnim refelksom identifikovala sa narodom, pa je i narod identifikovala sa pomenutim zločincima. Nije im prvi put, a bogme ni narodu serbskom nije mrsko da se pored silnih Pupina, Tesli, Domanovića, identifikuje baš sa Karadžićem, Maldićem ili Plavšićkom. 

Bolest nasmrt bezmudog naroda

Ori se horski i od telala tzv. opozicije, koja je prav za prav istinska četnička, za razliku od vlasti, koja je tek tajkunska a pokušava biti uberčetnička, ori se horski kažem – oteše nam heroje, uškopiše nam narod! 

O ovome, da je narod srpski zapadno od Drine jednako Karadžić, Mladić, Krajišnik, Šljivančanin i ostala krvava bulumenta pisali su mnogi politolozi, sociolozi, ali bogme i psihoanalitičari i psihijatri. Kad smo kod psihijatara, treba navesti posebno onog koji je konstruisao dijalektičku tezu – da kad god nešto zagovnaš, ti se sakriješ iza pripadajućeg bezmudog naroda. Ime mu je Dragan Dabić ili Radovan Karadžić, pa ko koga prevari. Da ne kaže naguzi. Prilog djelu, je: Narod kao tariguz papir. Struktura je to po kojoj baš narod želi sva zvjerstva ovog svijeta, ali kad taj nasukani narod dobije po guzici kao u slučaju Krajine ili Bihaća, onda za narod Karadžić kaže: Narod? Ko jebe narod!

Kažem, voli taj naord u sadomazohističkom odnosu da ga jebu, pa shodno tome voli, ne može se reći da ne voli, i Karadžića i Mladića i Plavšićevu. I možda bi ta nakaradna ljubav i prestala da nije bilo političkih garnitura, više garnituringa, na čelu sa Dodikom i bratijom, dakle istih ovih što su oktobra 2016. koletivno dodijelili kojekavo šareno ordenje svojim omiljenim ratnim zločincima, i možda bi, kažem, taj narod prestao voljeti nevoljeno, možda bi mu došlo iz dupeta u glavu, da nije bilo postratnog, nekažnjenog i neprocesuiranog srbovanja i medijskog dopinga u kome se koljač, ubica, silovatelj, nakupac ljudskih leševa nije kroz legalan obrazovni sistem transformisao u heroja iz udžbenika, sa bilborda i narodnog sreskog sijela. 

Pa je tako umjesto srama i oprosta, isti taj unakaženi sprski narod u šizofrenom zanosu počeo da docrtava sve nove heroje, uz stare protuve u svoj leksikon srama – od Amfilohija, Pahomija, Bulovića, Bećkovića, preko Šešeljevih vadikavskih zvijezda, do kojekavih opskurnjaka i medijskih mogula, a koji su za života ponijeli titule besmrtnih u glaukomskim obnevidjelim očima dobrovoljno naguženog naroda. 

Od smeća smeću

Kad smo kod nakaradnih medijskih mogula i medija, inetresantno je novinarsko smeće, Večernje Novosti, koje je na Inckov potez kojim se traži oduzimanje odlikovanja ratnim zločincima odlučilo napraviti klasični spin, u suludom tekstu – INCKO UPUTIO ULTIMATUM SRPSKOJ: Poslao je skandalozno pismo, za njega su svi Srbi zločinci, a spin ide otprilike ovako:

„Inzko se još jednom okomio na srpski narod i praktično optužuje srpski narod da nosi kolektivnu odgovornost za ratne zločine počinjene tokom proteklog rata u BiH.“

Dakle, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik su po Novostima i ovom neimenovanom nesrećniku što je škrabao tekst, jednaki, istovjetni pomenutim protuvama.

Naravski, ni taj pomenuti, naguženi narod, ne pomaže mnogo svojom suludom ljubavlju prema zločincima, da ga neko ne zazove tako.

Kada bih bio zloban, rekao bih, ko sam ja da prkosim Novostima, ako je narod zločinački, onda je zločinački, ali istina je makar u slučaju Inckovih namjera posve drugačija. 

Incko u misiji spasavanja naroda serbskog

Hajmo mi citirati Incka:

„Tim činom bi se ispravilo poniženje koje je počinjeno prema žrtvama ratnih zločina, njihovim porodicama i svim građanima BiH, ali i uklonila kolektivna odgovornost sa srpskog naroda, a uklanjanjem kolektivne krivnje i eliminisanjem bremena prošlosti, celokupan narod bi se rasteretio i mnogo lakše kretao prema plemenitim ciljevima budućnosti, uključujući i pristupanje EU„

Čekaj, malo! Stani rođače!

Pa ovoliko kredita tom narodu, koji staje u odbranu ratnih zločinaca i veličanja genocida, nije dao niko u zadnje tri decenije! Pa Incko ovom porukom daje wild card narodu da uđe u civlizovani dio svijeta, da se konačno pokaje, da traži oprost, da klekne i prizna da je neko u njegovo ime počinio zločin i genocid. Ne neko, nego konkretni ljudi, među kojima su arhitekte zločina i genocida, a dobitnici priznanja od prije četiri i po godine. Dakle, Karadžić, Mladić i Plavšićka. 

Skupština entiteta, samo treba da povuče odlikovanja zločincima. 

Zločin kao navika

Zar je to toliko teško?

E, pa jeste!

Kad trideset dugih godina gradite dogmu krvi i tla, filozofiju etničkog čišćenja, organizovanih silovanja, paljenja živih ljudi, ubijanja beba, urbicida, elitocida i genocida u konačnici, kad čitav jedan nakaradni svijet u koga su uvučeni milioni ljudi gradite oko zle strukture smrti, malo je teško, makar ideološki priznati da vam je taj svijet umobolno toksičan. 

Na koncu, biće što biti mora, osnovaće se neki Kurčev odbor koji će oduzeti kurčeva odlikovanja ratnim zločincima u Banjaluci, jednako kao što je Karadžićeva kćerka bila određena da pokusa Dodikov politički izmet i skine tablu svog oca – zločinca na Palama. 

Ostaje mnoogo, veći problem. Ko će liječiti narod bolesni, koji se ne libi hodati po nožu genocidnosti, koji se ne libi slaviti ratne zločince, koji se ne libi kreirati nad Srebrenicom i genocidom kult trijumfalizma, sve pjevajući – U Srebrenici genocid nije bio, dabogda se dva put ponovio?!

Ko će liječiti tri decenije zločinom i zlom ozračene i inficirane ljude. Milione njih? Ko će provesti dockan-denacifikaciju?

Niko!

O tome se radi. Odistinski, Incko i ostali budući visoki predstavnici mogu dolaziti i na papiru uljuđivati BiH, ali ako je na snazi doktrina zalijevanja naroda zlom u vidu štovanja ratnih zločinaca – a jeste, ako je doktrina Srpskog sveta u kojoj je zločinac heroj na snazi, a jeste, ako je doktrina srpskih novofašista od Podgorice, preko Banjaluke do Beograda u punoj snazi, a jeste, možemo mi do mile volje preporukama ovim ili onim ograničavati promociju ratnih zločinaca, oni će sijati kao kokarde ne srBskom nebu!

Preporuke su ništa, zakoni su nešto! Dok se ne donese najkonkretnije Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida i dok on ne bude primjenjiv u praksisu stvarnosti, ovo sve gore je Inckova kozmetika i narodna zajebancija – sa ubijenim ljudima ponajviše.

(Autonomija)