Hrvati u Srbiji su nacionalna zajednica koja nestaje najbrže. To su pokazali rezultati popisa stanovništva Republike Srbije 2011. godine, a dodatna potvrda takvih kretanja dogodila se prije dva mjeseca, kada na parlamentarnim izborima u Narodnu skupštinu Srbije nije izabran kandidat DSHV-a Petar Kuntić.

Mnogi su se u Hrvatskoj poslije tih izbora našli u čudu. Hrvatsko javno mnijenje nije bilo pripremljeno za poraz “jedine parlamentarne stranke” Hrvata u Srbiji, što je logična posljedica dugogodišnjeg prikrivanja stvarnog stanja među Hrvatima u Vojvodini, odnosno Srbiji, čemu su mediji dali ključni obol.

Etno-biznis

Svakome tko je svojevremeno registrirao podatak kako je Hrvata u Srbiji na popisu stanovništva 2011. godine bilo čak za 18 posto manje nego na prethodnom popisu 2002. godine, moglo je biti jasno da su se tamni oblaci nadvili nad ovom istočnom rubnom zajednicom hrvatskoga bića. U odnosu na 70.602 izjašnjena Hrvata 2002. godine, sada ih se pod vlastitim nacionalnim imenom izjasnilo tek 57.900. Takav pad nije zabilježila niti jedna autohtona manjinska zajednica u Srbiji. U višestoljetnoj povijesti vojvođanskih Hrvata bilo je i uspona i padova, ali se ovakav gubitak narodne supstance nikada nije dogodio. Nažalost, sada se sa stopostotnom sigurnošću može reći kako za posrtanje ovdašnjih Hrvata prvi put u povijesti nisu krivi ni državni režim ni većinski narod, nego isključivo odnarođeno političko vodstvo vlastite hrvatske manjinske zajednice, koje je uspjelo od sebe odgurnuti gotovo sve pripadnike zajednice. DSHV, nekada vodeća stranka vojvođanskih Hrvata, danas praktički skoro da nema niti jednog glasača.

Gdje je za devet godina, od 2002. do 2011, nestalo 12.700 Hrvata u Srbiji (a samo u Subotici oko 3.000), budući da u to vrijeme nije bilo ratova, nije bilo progona, nije bilo iole ozbiljnijih etnički motiviranih incidenata protiv Hrvata, niti je bilo ikakvog vala ekonomskog iseljavanja? Čak se ni u Hrvatsku ljudi ne iseljavaju, godišnje na studij u Zagreb ode tek 4-5 ovdašnjih brucoša. Odgovor je poznavateljima manjinske politike u Srbiji jasan: Hrvati nisu nestali, niti su se iselili; oni su tu, u svojim gradovima i selima, u svojim kućama i stanovima, na svojim radnim mjestima i u svojim obiteljima, samo je veliki broj njih odlučio na popisu se izjasniti drugačije, ili se uopće nacionalno ne izjasniti. Reakcija je to građana Srbije hrvatske nacionalnosti na sveukupno stanje u hrvatskoj zajednici, koja već desetak godina funkcionira isključivo kao etno-biznis malog broja ljudi.

Sprečavanje dijaloga unutar hrvatske zajednice, hajka protiv drugačijemislećih, nepotizam, te nedemokratski način izbora vlastitog vodstva i netransparentno upravljanje proračunskim novcem, glavni su uzroci rijetko gdje zabilježene pojave da se ljudi, iz prosvjeda protiv čelnika s kojima se ne žele poistovijetiti, odriču vlastitog identiteta i bježe u drugi, ili jednostavno postaju anacionalni. Barem na papiru, prilikom izjašnjavanja na popisu. Hrvati u Srbiji distancirali su se od svoje vlastoljubive i častoljubive političke i kulturne elite, te su na popisu 2011. i na parlamentarnim izborima 2014. našli način to i pokazati. Nije pomogla ni agresivna, nestručna i potpuno pogrešno postavljena kampanja pred popis i pred izbore, kampanja koju je vodilo vodstvo zajednice, uz svesrdnu pomoć hrvatske diplomacije na terenu, i za koju je ulupan novac poreznih obveznika Republike Hrvatske i Republike Srbije.

Čak i poslije tako loših rezultata na popisu stanovništva, profesionalni Hrvati iz vodstva zajednice nastavili su po starome, sve do potpunog poraza na izborima. Dublje se izgleda više ne može.

Hrvatska diplomacija

Posebnu ulogu u ovoj neslavnoj priči odigrali su diplomati i službenici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske (dok se ministarstvo tako zvalo) na terenu – Veleposlanstva RH u Beogradu i Generalnog konzulata RH u Subotici. Dolaskom na službu u Suboticu generalne konzulice Ljerke Alajbeg koncem 2007. godine, vrata institucija Republike Hrvatske su zalupljena pred Hrvatima “izvan sistema”, tj. izvan najužeg vodstva zajednice (DSHV-a). Dotadašnja komunikacija Generalnog konzulata RH u Subotici s ovdašnjim Hrvatima bila je relativno korektna i nije bilo podobnih i nepodobnih, bez obzira na njihovu funkciju i političko-stranačku opredijeljenost. Međutim, od početka mandata Ljerke Alajbeg i njenog pomoćnika, konzula savjetnika Ante Franjića, Generalni konzulat Republike Hrvatske u Subotici u potpunosti se okrenuo skupini profesionalnih Hrvata, koji su zahvaljujući anomalijama manjinske politike u Srbiji prigrabili sve upravljačke funkcije u hrvatskoj zajednici. Negativni odnos Generalnog konzulata RH u Subotici prema ogromnoj većini ovdašnjih Hrvata kulminirao je 2010. godine u kampanji za izbore za novi saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća, zakonom utemeljenog predstavničkog tijela Hrvata u Republici Srbiji. U toj je kampanji Generalni konzulat RH u Subotici odigrao ključnu ulogu, stavljajući se u službu nositelja jedne liste (oko DSHV-a), nasuprot druge liste (Hrvati iz drugih političkih stranaka i nestranačke ličnosti), i to u izborima koji su od svih manjina jedino za Hrvate bili elektorski, tj. delegatski, a ne slobodni i demokratski. Hrvati su, naime, jedina relevantna manjina u Srbiji koja nije uspjela napraviti poseban birački popis i time ostvariti pravo na demokratske izbore. Malo je reći da je pravljenje posebnog biračkog popisa sabotirano od istih onih profesionalnih Hrvata, koji su čelne funkcije u zajednici htjeli zadržati delegatskim izborima.

Hrvatska se diplomacija i danas miješa u unutarnje stvari Hrvata u Srbiji, a posljednji slučaj nerezonskog trošenja novca poreznih obveznika Republike Hrvatske bila je nedavna kupovina nekretnine u Subotici za potrebe Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH). Budući da je riječ o relativno beznačajnoj instituciji koja zapošljava ravnatelja i još svega 2 radnika, a koja inače ima redovito financiranje iz proračuna AP Vojvodine, blago je reći da se radi o sumnjivoj akviziciji. Vrijedi napomenuti kako se cijela operacija kupovine nekretnine odvijala u tajnosti, a javnost je za nju saznala tek kad je kupoprodaja završena, i to ni manje ni više nego iz priopćenja predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića. Njega su, naime, “predstavnici Hrvata” Slaven Bačić, Petar Kuntić i Tomislav Žigmanov službeno posjetili u siječnju ove godine u Beogradu i javno mu priopćili kako su Hrvati u Srbiji zadovoljni svojim položajem (!?) nakon čega je ured predsjednika izdao priopćenje u kojem se spominje kupovina nekretnine novcem Republike Hrvatske.

Politika

DSHV je početkom 90-ih godina bio ključna politička stranka Hrvata u Vojvodini. Stranka je sve do 2004. godine na izbore izlazila samostalno i sve to vrijeme bila na vlasti u političkom, kulturnom i duhovnom sjedištu Hrvata – Subotici. Hrvati su godinama dobrim dijelom glasovali za DSHV kao svoju stranku. Smjenom na čelu DSHV-a 2003. godine, svrgavanjem Bele Tonkovića i dolaskom nove garniture na čelu s Petrom Kuntićem i Martinom Bačićem, stvari se mijenjaju nagore: DSHV od tada više nikad ne izlazi samostalno na izbore, stranka gubi ideologiju i glasače, a njena se politika svodi na eliminiranje konkurencije unutar hrvatske zajednice. DSHV tada ulazi u koalicije čak i s antieuropskim i ksenofobnim srpskim strankama (poput DSS-a Vojislava Koštunice), ali ne i s Hrvatima koji nisu u DSHV-u. A takvih je ogromna većina, što se i matematički može dokazati analizom rezultata izbora u mjestima u kojima Hrvati čine većinu ili značajnu manjinu. U ovih desetak godina, čini se kako je iz DSHV-a izbačeno više ljudi nego što je ostalo glasača. Posljednji među izbačenima je predsjednik somborske podružnice stranke i zastupnik u Skupštini Vojvodine Mata Matarić.

Danas DSHV na političkoj sceni Srbije, Vojvodine, Subotice, Sombora, Apatina, Bača, Novog Sada, Srijemske Mitrovice… ne znači ništa. Zbog toga neulazak Petra Kuntića u srbijanski parlament Hrvatima neće donijeti ništa značajno loše. Je li on u Skupštini ili nije, za Hrvate je nebitno. Dok je u tri mandata bio zastupnik (na listi Demokratske stranke Borisa Tadića i Dragana Đilasa) nije se zauzimao za hrvatska manjinska prava, a čak je više puta glasovao i protiv prijedloga zastupnika drugih nacionalnih manjina, prije svega Saveza vojvođanskih Mađara, da se pojedini segmenti manjinskih prava poboljšaju. Nije isključeno da hrvatska diplomacija i ovaj put pokuša reanimaciju DSHV-a, ali to nema izgleda na uspjeh. Pacijent je već izdahnuo.

Bunjevačko pitanje

Podjela istog naroda na Hrvate, s jedne, i Bunjevce nehrvate, s druge strane, aktualna iz doba mađarizacije u 19. stoljeću i ponovno aktivirana pokretanjem Miloševićeva ratnog stroja protiv Hrvatske 90-ih godina, danas zasigurno više ne bi predstavljala ozbiljan problem, da vodstvo hrvatske zajednice pokazuje minimum spremnosti za dijalog. Ali, budući da oni dijalog ne vode niti s drugačije mislećim Hrvatima, jasno je da ga tek s Bunjevcima nehrvatima ne žele voditi. A, razlike između Hrvata i Bunjevaca nehrvata uopće nisu tako velike kako se to obično predstavlja u Hrvatskoj. I kod jednih i kod drugih postoji jasna svijest o tome da je riječ o istom narodu, čiji su pripadnici međusobno povezani istim imenima, prezimenima, rodbinskim vezama, vjerom, običajima, tradicijom, dijalektom, zajedničkom poviješću i zajedničkim povijesnim pamćenjem. Razlika je jedino u tome što se jedni na popisu izjašnjavaju kao Hrvati, a drugi kao Bunjevci. Ta razlika nije nepremostiva, ali je za njeno prevladavanje potrebna politička mudrost i odgovornost nacionalne elite, čega na hrvatskoj strani već godinama nema.

Obrazovanje

Obrazovanje na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji pokrenuto je 2002. godine, ali do dana današnjeg nije zaživjelo, niti će, u postojećem obliku. A nije zaživjelo zato što je ono nametnuto kao politički, tj. stranački projekt jedne stranke bez ikakva šireg utjecaja, a ne kao društveni interes zajednice i svakog njenog pojedinca. Kada nepopularna stranka promovira obrazovanje kao stranački projekt, onda rezultati niti ne mogu biti drugačiji. Za 11 godina kroz odjele na hrvatskom jeziku prošlo je tek nešto više od 300 učenika, što je zanemariv broj. Za nedostatak udžbenika, što vodstvo HNV-a (produžena ruka DSHV-a) ističe kao glavni izgovor za nemogućnost razvijanja školstva na hrvatskom jeziku, isključivo je odgovorno to isto vodstvo zajednice. Nisu uradili ništa da okupe znanstvenike, stručnjake, profesore fakulteta i škola, Hrvate dakako, koji bi napisali udžbenike. Niti znanstvenici i stručnjaci žele imati bilo što s takvim vodstvom zajednice.

Informiranje

U Republici Srbiji nema niti jednog slobodnog medija na hrvatskom jeziku. Svi se ti mediji financiraju isključivo iz proračuna AP Vojvodine ili Grada Subotice, a u potpunosti su pod kontrolom HNV-a, tj. malog broja ljudi koji su funkcijama isprepleteni u institucijama hrvatske zajednice. Ti mediji dakako nemaju nikakvu gledanost, slušanost ili čitanost, iz njih se javnost ne može informirati o bilo čemu na pravovremen, istinit i nepristran način, a u njima se naravno ne mogu iznositi niti različita mišljenja.

No usprkos svemu, najlošiji dio informiranja Hrvata u Srbiji jest informiranje preko medija u Republici Hrvatskoj. Izvještavanje za HTV, Hrvatski radio i Hinu povjereno je jednoj te istoj osobi već punih 12 godina, čovjeku sa srednjom stručnom spremom koji je u potpunosti instrumentaliziran od strane vodstva zajednice i koji niti želi, niti umije izvještavati na profesionalan način. Zbog toga javnost u Republici Hrvatskoj ima potpuno pogrešan dojam o Hrvatima u Republici Srbiji.

Kultura

Hrvati u Vojvodini pod upravom sadašnje vlasti zajednice mogu razvijati samo jedan segment kulture – foklor. Sve drugo je gotovo zabranjeno. O visokoj kulturi nema niti govora, iako u Subotici, Novom Sadu i Beogradu žive vrhunski umjetnici hrvatske nacionalne pripadnosti i hrvatskoga podrijetla. Niti ih tko kontaktira iz HNV-a ili Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, niti bi oni kontakt s takvim vodstvom htjeli. U hrvatskoj zajednici jednostavno nema mjesta za pisce, glumce, glazbenike, dirigente, redatelje… koji svoj renome šire u svijetu, ali ne i u HNV-DSHV-ZKVH-ovskom viđenju hrvatske manjinske kulture.

U Republici Srbiji u posljednjih 12 godina osnovano je preko 50 hrvatskih kulturno-umjetničkih društava, ali ona u najvećem broju gotovo uopće ne rade. Ta društva postoje samo radi toga da bi se na njihove žiro račune slijevao novac iz proračuna Republike Hrvatske, AP Vojvodine i Republike Srbije. Većina tih udruga pod izravnom je kontrolom vodstva zajednice i svima je jasno tko su krajnji korisnici toga novca.

Godišnje se iz proračuna AP Vojvodine, Republike Srbije i Republike Hrvatske na račune udruga i institucija hrvatske zajednice uplati blizu 1 milijun eura.

Službena uporaba jezika i pisma

Hrvatski se jezik u Republici Srbiji praktički uopće ne koristi, iako je taj jezik u službenoj uporabi u Vojvodini od 2002. a u Subotici od 1993. godine. Hrvatski jezik ne govore niti čelnici hrvatske zajednice, ni na sjednicama tijela i insitucija hrvatske zajednice, ni u medijima. Međusobno također govore srpskim jezikom. U takvom ambijentu gotovo je normalno da se hrvatskom jeziku u službenoj uporabi ne pridaje nikakav značaj. Zadovoljava se jedino forma, i to malim dijelom, ali suština, da hrvatski jezik bude u normalnoj uporabi u svim javnim institucijama na onim područjima gdje je to zakonom omogućeno, ne funkcionira i na tome se niti ne radi. Čak i vijećnici DSHV-a u Skupštini Grada Subotice (izabrani na listi Demokratske stranke) skupštinske materijale podižu isključivo na srpskom jeziku, iako ih gradska prevoditeljska služba već godinama uredno prevodi i na hrvatski jezik.

Budućnost

Primjer hrvatske zajednice u Srbiji najgori je primjer svođenja prava hrvatske manjine na privatne interese samoproglašenih nacionalnih vođa. Vrijeme je, ako već nije i kasno, da Republika Hrvatska iz korijena promijeni svoj odnos prema hrvatskoj manjini u susjednoj zemlji. Pogrešno fokusiranje na političko predstavljanje Hrvata, uz lošu kadrovsku politiku i financiranje profesionalnih Hrvata kroz nekontrolirano financiranje manjinskih institucija, ne ostvaruje svoju svrhu, budući da izvan bilo kakve skrbi i utjecaja ostaje ogromna većina pripadnika zajednice. Gledajući u svoje vodstvo, oktroirano u svim glavnim institucijama hrvatske zajednice u Srbiji, Hrvatima preostaje samo reći: Ne, to nismo mi!

Gotovo petina njih to je i učinila na popisu stanovništva 2011. godine, a na prošlim izborima to su učinili svi.