Rijeka slobode Crnom Gorom je potekla 2006. i ranije, kada je crnogorsko rukovodstvo napravilo radikalni otklon od Miloševićeve Srbije. Promjenom 2020. je ta rijeka ušla u poniranje, ali očekujem da će već za dva izborna ciklusa izbiti ponovo na površinu u punom kapacitetu. Tada će se i tradicionalni poluvjekovni Praznik mimoze, po kome je Herceg Novi prepoznatljiv, vratiti u punom sjaju – kaže u intervjuu Pobjedi Zoran Vuletić, predsjednik Građanskog demokratskog foruma.

Vuletić poručuje crnogorskom predsjedniku Jakovu Milatoviću da je „koketiranje ili korišćenje infrastrukture SPC, te mračne ideologije za ostvarivanje partikularnih interesa veoma opasno“.

POBJEDA: Posjeta Milorada Dodika predsjedniku parlamenta Crne Gore Andriji Mandiću izazvala je brojne kritike, jer navodno nije dobio „zvanični poziv“… Da li je Dodik nosio samo poruke Beograda i Moskve ili je išao da na prvom mjestu provocira građansku Crnu Goru i protivnike „srpskog sveta“?

VULETIĆ: Zvanični poziv je formalnost koja Dodika i Mandića ne zanima. Štaviše, ta kritika im izuzetno godi jer je njihov cilj da naprave sastanak kao da se radi o jednoj državi, dakle unutardržavni sastanak dva visoka funkcionera. Dodik je tom posjetom podvukao postojanje „srpskog-ruskog sveta“, a time što je došao pravo iz Moskve je poslao dodatnu poruku javnosti, ali i Vučiću, kome sigurno ne prija tolika bliskost Dodika sa Putinom. Manje je važno da li se radi o ljubomori ili o eventualnoj zebnji zbog Zapada.

Ovakva posjeta me ni najmanje nije iznenadila i postigla je svoj cilj. Napravljena je otvorena provokacija nezavisnoj Crnoj Gori ponudom da se usvoje specijalne i paralelne veze sa Crnom Gorom, pokazano je da predsjednik Skupštine Crne Gore praktično ne priznaje sopstvenu državu i nemoć premijera Spajića, koji je ćutke sve to posmatrao. Takođe je jasno da nema ništa od EU integracija, a kamoli brzog kolosijeka Crne Gore ka EU.

POBJEDA: Nekoliko dana poslije posjete Dodika na karnevalu u Herceg Novom spaljena je lutka sa likom pisca Andreja Nikolaidisa, što se ne može shvatiti kao satira. Da li je njeno spaljivanje uvod u veće obračune sa kritičarima vlasti u Crnoj Gori?

VULETIĆ: Daleko je to od satire, a čak i od trećerazrednog pokušaja duhovitosti. Radi se o nemoći i frustraciji zbog ubitačnih tekstova kojima Andrej Nikolaidis godinama raskrinkava i tačno opisuje vlast nakon 2020. Ne mislim da je ovaj bizarni čin uvod u veće obračune sa neistomišljenicima. Oni su duboko svjesni da na duži rok nema ništa od konačnog ostvarenja njihovih političkih snova.

Rijeka slobode Crnom Gorom je potekla 2006. i ranije, kada je crnogorsko rukovodstvo napravilo radikalni otklon od Miloševićeve Srbije. Promjenom 2020. je ta rijeka ušla u poniranje, ali očekujem da će već za dva izborna ciklusa izbiti ponovo na površinu u punom kapacitetu. Tada će se i tradicionalni poluvjekovni Praznik mimoze, po kome je Herceg Novi prepoznatljiv, vratiti u punom sjaju.

POBJEDA: Kakva je uloga Jakova Milatovića, predsjednika Crne Gore, u „srpskom svetu“?

VULETIĆ: Nijesam siguran da predsjednik Milatović do kraja razumije ideologiju i opasnosti te politike. Vidjelo se to iz komentara na posjetu Dodika „čudna posjeta“. Koketiranje ili korišćenje infrastrukture SPC, te mračne ideologije za ostvarivanje partikularnih interesa je veoma opasno.

Stekao sam utisak nakon prošlogodišnje posjete Predsjednika Crne Gore Beogradu da je u potpunosti shvatio politiku Srbije prema regionu, međutim, izgleda da to nije tako. Moć i najviša pozicija opijaju. Neka se pripremi da prilikom sljedeće posjete bude počašćen pjesmom „Veseli se srpski rode“, koja je autentični izraz „srpskog sveta“, pa neka onda vidi šta će sa Rumijom.

Ukoliko nastavi sa politikom koja relativizuje opasnosti uticaja zvanične Srbije i svega što mu ispred kabineta radi Andrija Mandić sa Dodikom, biće nedvosmisleno da je u funkciji „srpskog sveta“, svjesno ili nesvjesno.

POBJEDA: SAD i EU su Slobodana Miloševića držali kao „garanta stabilnosti“, sada se to ponavlja sa Aleksandrom Vučićem. Do koje će tačke Zapad trpjeti samovolju režima u Beogradu, koji radi na urušavanju Crne Gore i BiH radi rješavanja izmišljenog srpskog pitanja u ovim državama?

VULETIĆ: Zapadni zvaničnici dobro poznaju srpsko društvo, vide precizno naše kapacitete i maksimume. Predugo (30 godina) traje mrcvarenje Srbije i regiona našom politikom. Društvo je otupjelo i ne shvata elementarne interese, ne može da iskorači u racionalnu zonu rasuđivanja. Rekao bih da je olak zaključak da je Zapad doveo Vučića na vlast, kao i da je onomad Miloševića održavao na vlasti.

Politika „srpskog sveta“ ili nekada Velike Srbije ni na jednim izborima od ‘90. nije bila ispod tri miliona glasova, što je više od 70 odsto izašlih birača. Nekada je Milošević pobjeđivao, sada Vučić, a za to je najmanje zaslužan Zapad. Ta politika je doživjela fijasko i poraze, ali to Srbima još uvijek nije jasno. Nikako da se saberemo i razmislimo zašto je Srbija ostvarila svoju samostalnost tako što su svi pobjegli od nje.

Zapad je potpuno sveo svoja očekivanja na nivo našeg maksimuma i to je, nažalost, Vučić, ovakav kakav je. Da je suprotno, Zapad bi imao još nekog sagovornika u Srbiji osim Vučića. Zašto ga nema? Zato što nemamo nijednu opozicionu parlamentarnu grupu koja bi prihvatila Zapadni plan i realnost na Kosovu, tražila uvođenje svih nivoa sankcija Rusiji, razumjela kada je potekla rijeka slobode u Crnoj Gori i da je politika koju vodi Milorad Dodik pogubna kako za BiH, tako i za Srbiju. U takvim okolnostima nije fer fakturisati Miloševića i Vučića Zapadu.

Naravno ovim što govorim ne aboliram Zapad za njihovu objektivnu odgovornost koja je najveća u BiH – gdje je mnogo teža i beznadežnija situacija. Dejton je ‘95. dao prednost miru u odnosu na pravdu, nakon čega su Karadžić i Milošević proglasili trijumf počevši još tada da tumače Republiku Srpsku kao nezavisnu državu u odnosu na BiH.

Svi političari Srbije od Dejtona do današnjeg dana zloupotrebljavaju tako konstituisan sporazum iz ‘95. godine i uz savezništvo sa hrvatskim nacionalizmom ne dozvoljavaju Bosni da progleda. Ključ za reforme i EU put BiH i pored svega navedenog leži u Srbiji. Bez drugačije Srbije nema tog puta za BiH.

(Pobjeda)