Brojna su mjesta na kojima ovo ljeto možete sresti Zorana Predina, legendarnog kantautora, tvorca brojnih hitova, koji tek u rijetkim prilikama skida osmijeh s lica. Mi smo ga sreli u Sarajevu i taj susret nije mogao proći bez razgovora. 

Iako povod za razgovor s Predinom i nije potreban, mi smo ga pronašli u njegovom romanu „Bezgrešna“. To je treća njegova knjiga, nakon vrlo zapažene knjige priča „Glavom kroz zid“ i romana „Mongolske pjege“. S tim smo i započeli ovaj intervju, a vrlo brzo se pretvorio u razgovor o problemima današnjice i društvenim anomalijama koje tu današnjicu razaraju.

Šta vas je kao čovjeka koji se godinama izražava kroz muziku, potaklo da uđete u književnost, potom u romanskenu književnost i kako uopšte vidite to iskustvo?

– To je ljubav prema knjigama, romanima, prema piscima. Skupljao sam hrabrost za roman duže vrijeme, trenirao sa kratkim pričama, pisao kolumne za novine. Skupio sam dovoljno hrabrosti, našao dobru ideju i latio se pisanja romana vrlo spreman za tu formu. Znao sam kakva će mi naracija biti, da ću pisati na taj način filmskog jezika, znao sam kako ću humor i apsurdne situacije iskorištavati za pričanje priče. I mislim da sam iznenadio, ne samo sebe, već i sve ostale, jer reakcije su bile vrlo dobre. To me je ohrabrilo, mada su mi odmah rekli da na drugom romanu pisac stoji ili pada. I onda sam imao tremu za taj drugi roman. Ali mislim da sam uspio, preživio, da još stojim i da sam si nekako otvorio vrata za ulaz među pisce. Ipak, pored toga ostajem još uvijek cijelo vrijeme i kantautor, tako da je taj moj status amfibije jednostavno takav. Neki su mi ljudi savjetovali da bih trebao pisati pod pseudonimom, da bi možda onda neki ljudi čitali moje romane na neki drugačiji način. Možda ima nešto u tome, ali nisam htio. Naviknut sam na to da imam taj nekakav status, da nisam ni ovo ni ono, ni treće ni četvrto, nego da sam ja zapravo ja. Treći roman koji sam upravo završio će vjerovatno i pokazati da sam naučio puno i od prvog i od drugog.

„Mongolske pjege“ su jedna široka povijesna priča, bavite se pitanjima Evrope i rata, dok je „Bezgrešna“ jedna vrsta alegorije koja se, koliko god da bila fikcija, zapravo dešava danas i ovdje, u ovom nama poznatom svijetu. Kako gledate na tu perspektivu vremena u kojem živimo i svega onoga što se danas događa u Evropi, skretanja u desno, ratova, povijest nas očigledno ničemu ne uči?

– Promjene se dešavaju po cijelom svijetu. Sociolozi, psiholozi, mogu objasniti zašto je to tako. Vidimo da već dvadeset ili trideset godina na našim prostorima neke stare istorijske izreke, koje su stoljećima važile, kao onda da laž ima kratke noge, više uopšte ne stoje. Laž ima strahovito duge i vrlo uspješne noge, jer je postala oružje za postizanje nekih ciljeva, u prvom planu političkih. Lažovi više nisu ljudi koje treba osuditi ili kazniti, već je lažov čovjek koji je spretan da može lažnim vijestima, i ponavljanjem laži, postići nekakav cilj. To da je sve više polupismenih ili nepismenih, koji su odgajani kao budući birači populističkih stranaka, objašnjava situaciju zašto se demokratija pokazala kao sistem koji nije perfektan. Da ima svojih mana. Pogotovo u situaciji kada strankokracija odgaja namjerno tako, kroz taj ekonomski marketing, svoje birače. 

Živimo u vremenu kada se doima da su informacije nikad dostupnije, a zapravo ljudi su sve manje informisani, kao da je to opšte zaglušenje stvorilo jedan balon nemogućnosti da se razlikuju i razlučuju istine od laži.

– Ljudi danas kroz odgoj i obrazovanje nemaju oruđe za razlikovanje, jednostavno su zavedeni količinom sadržaja, i taj marketing bjelosvjetskog kapitala je strahovito uspješan i ima neograničene resurse za finansiranje takvih projekata. Stvorili su od riječi revolucija, koja može značiti svašta, dijapazon raznih znamenja, nešto posve negativno, suzili su je samo na ideološku crvenu opasnost od komunizma. I uvijek kad neko danas kaže revolucija odmah se ide na to. Tako se događa i sa ostalim pojmovima, dešava se reinterpretacija istorije. Istina, uopšte nije više kategorija, kategorija je ono što prodaje, što pali, to je propast tog nekog starog svijeta. A ja pišem, baš u „Bezgrešnoj“, namjerno o jednoj takvoj kneževini totalitarizma. Vidimo kako se crkva na velika vrata vraća u državu, svuda i u svim vjerama. Moj princip je taj da ako ti nacrtaš ili opišeš svoj strah, pa ga ne neki način materijaliziraš, onda se ne plašiš više toga toliko, on ti se razjasni, nacrta. I sada, ako ja to napravim kako sam napisao u „Bezgrešnoj“, postoji nekakva mogućnost da će barem oni koji to pročitaju biti spremniji na trenutak kad će to početi da se događa i u našim društvima. Jer sigurno je da će se dogoditi, samo je pitanje vremena kad i kako.

To je zapravo izuzetno važna tema, sva ona dostignuća Francuske građanske revolucije, potom kod nas iskustva jugoslovenskog socijalizma se sada poništavaju, sekularizam je gotovo potpuno skrajnut, imamo jedan retrogradni povratak na te bazične religijske postavke.

– To nije akcija i reakcija, predugo vremena je prošlo. Sada je to planirana promjena društva. Populizam je naučio lekciju i totalitarni autokrati koriste sada sva saznanja šta treba govoriti i kako treba govoriti. Donald Trump je tu idealan učitelj. Lažeš cijelo vrijeme. On čak i sam sebi vjeruje, vjerovatno. I to više nije ona klasična laž, već je to oruđe za postizanje političkih ciljeva. Uništavaju se postulati francuske građanske revolucije, i ako spomeneš ono: liberté, égalité, fraternité, to se odmah trpa u nekakav komunizam. Ili, ako kažeš bratstvo, već si jugonostalgičar. Ti mehanizmi to odmah pretvaraju na taj način, i onda svoje vjernike tim načinom osvajaju. Oni im vjeruju. Nevjerovatno je kako te autokrate imaju organizirane te svoje stranke u jedan fanatizam. Vođa je uvijek u pravu. Ono što je na našim prostorima ogavno i čudno je to da su to sve redom bivši komunisti, koji su sada pokazali svoje prave boje.

Kako vidite mlade generacije u svemu tome, čini se da uz svu tu količinu informacija koje su dostupne imamo jednu veliku nezainteresovanost za ključne političke događaje.

– Mladi ljudi su na veliko razočarenje, više od pola njih, desničari. Zašto je tome tako, to je neprirodna stvar za mene. Kroz nekakve tehnološke novosti, tehnološki napredak, igrice, umjetne inteligencije, moderne telefone, zapadni marketing svoju potrošačku ideologiju realizira kroz mladež. Jednostavno, to je njihov svijet, njihova realnost. Imaš puno mladih koji nisu pročitali ni jednu knjigu. To nije, međutim, istorijsko kukanje starije generacije, to je sada potpuno neka nova situacija. Baš ovih dana razgovaramo o diskriminaciji starijih jer ne vladaju nužnim znanjima ovog vremena, ne znaju naručiti recept za lijek kod svog doktora telefonom, ili platiti račun u banci, to su te neke stvari u kojima, ne znam da li se to ranije događalo, stariji uče od mladih. I mi sada lovimo svoje unuke i djecu, pokaži mi to, daj kako si to napravio. To je jedna neočekivana situacija. Ali, mislim, moramo mi stariji naučiti te stvari, to je današnjica, takav je svijet, tu nema kukanja, to je tako i gotovo. Mislim da je sve to neka prolazna situacija, da će se i mladi zasititi svih tih stvari. Meni je za promjenu društva jedan od najvećih krivaca mogućnost anonimnih komentara na internetu. To je zlo, i to je ono zlo koje je stvorilo cijelu ovu situaciju. Možeš nekažnjivo lagati o nečemu, bezbroj puta, ja to osjećam kao javna osoba. Vidim da bi to jedno društvo trebalo na neki način ograničiti. Da, sve možeš komentirati, ali sa svojim imenom i prezimenom, odnosno moraš preuzeti odgovornost za ono što kažeš i iza čega stojiš. Da kažeš ono što misliš i iza čega stojiš, ali moraš se identificirati i preuzeti odgovornost za to. Dok se to ne dogodi nemamo šanse, jer te mogu pojesti. Na tome se vidi kako se pare koriste. Neko nešto slaže, ti ga pokušavaš tužiti i povratiti dobro ime. Onda skužiš da su pedeset najboljih advokata oni već unajmili, kako bi tebe spriječili da ti unajmiš nekog od njih. I ti si u trenutku u izgubljenoj situaciji. Mnogo ljudi jednostavno odustaje, čeka da prođu stvari. Prođu nekažnjivo, i polako sve skupa, tone, tone, tone … i evo imamo još malo nosa iznad vode, ali ne znamo do kada.

Sve ono što bi se trebalo zapravo ulagati u društveni progres ide u nekom dugom smjeru.

– Skuhali su ratove, a rat je najveći biznis. I sada veselo trguju, zarađuju. Umjesto da se štampaju knjige, snimaju filmovi, prave kazališne predstave, izložbe, te se pare troše na tenkove, dronove i slične stvari. To je čak i providno. Ako je onaj rat u Iraku počeo sa laži, pa su onda post festum to morali priznati, ovaj ukrajinski tragični trenutak je bio apsolutno transparentan da se oganizira rat. Da bi se zarađivalo. Nevjerovatno je sa kakvom lakoćom taj sistem uništava pojedinca. Ne znam kolika je količina volje da se tome zaista odupre. I ja sam godište sa mozgom iz osamdesetih, a sada četrdeset godina kasnije, jednostavno, suočavam se sa stvarima za koje bih se, onda, mogao okladiti u svoju ruku da nikada ne mogu dogoditi. A dogodile su se. Znači, da nacija koja je bila u Drugom svjetskom ratu žrtva genocida sada sama izvodi genocid. To je nezamislivo.

Vidite li neku mogućnost odgovora na sve to, doima se da je ljevica danas još uvijek jako razjedinjena, da je desni populizam preuzeo one osnovne postulate ljevice, u smislu svoje prisutnosti i internacionalne mobilizacije. 

– Jedna od spretnosti populizma je da tvoje vlastite reakcije i izjave bez problema preokrene i interpretira na potpuno drugi način. Već kad kažeš ljevica, kako sam već rekao, svi viču komunizam. Kao što radnički pokret, ono zašto slavimo Prvi maj, nije imao veze sa komunizmom, to je radnička stvar, radnici su u svim sistemima. Uspjelo im je da te stvari na takav način uprljaju da se njima jako teško operira. Moramo naći neku drugu riječ, jer je ova zloupotrijebljena. Lično, živim u svijetu, ja ih zovem tako, srodnih duša. Sada imam jedan novi projekt u Beogradu, radim sa grupom Analogna rasa. To je iznad nacije, iznad vjere, povezujemo se globalno, ljudi koji smo slični, koji se plašimo istih stvari, koji volimo iste stvari, koji želimo iste stvari. Mislim da je nadnacionalnost nešto što desničari nemaju. Da postignu neke svoje statuse oni se povezuju, ali ipak oni su unutar sebe nacionalisti koji će preko noći početi nešto drugo. Mi bismo u tom svijetu srodnih duša mogli stvarno biti ona intelektualna snaga koja bi, dok još malo ima vremena, mogla napraviti neke stvari. Nužno je vraćanje bontona u javni život. Nekome reći dobro jutro, dobar dan. Danas svjedočimo polupismenim političarima koji su kriminalizirani, koji su seksisti, koji nemaju osnovne kulturne obrasce ponašanja. 

Nedostaje nam one suštinske empatije i solidarnosti, kroz obrazovanje, kulturu, međuljudske odnose, kao da se na cijelom ovom prostoru ponovo vraćamo u onu atmosferu devedesetih godina prošlog vijeka. 

– Vraćanje vjere u škole je skok nazad. Sve to je zaista nedopustivo. Retrogradnja je nekakav proces koji očigledno donosi pare i političke statuse. Teško je nešto predviđati, svijet je poludio do te mjere da ne možeš ni za jednu stvar tvrditi da će sutra biti ista. Sigurno neće. Zato ja vidim štos u tome da je u našim društvima sve više ljudi koji bi se pridružili svijetu srodnih duša analogne rase, u tom nekakvom smislu ljudskih vrijednosti. I u tome vidim rješenje. Nema nas malo, moramo se samo na neki način više povezati da bi mogli biti uspješni. Ima puno pozitivnih stvari koje su premalo vidljive. I mislim da su kultura, umjetnost, sport, poluge preko kojih se mogu postizati i sasvim konkretni politički rezultati. Da li je to nova internacionala, ja ne bih tu riječ upotrijebio, moramo naći neku novu, ali mislim da je to zapravo to. Barem meni, ja živim u tom svijetu srodnih duša, i jednostavno pokušavam kao roditelj svoju djecu odgojiti na način na koji mislim da je pravilan. A oni će onda sami odlučiti kako će živjeti i koji će biti njihovi životni postulati. 

Koliko uopšte u ovim društvima danas postoji ta transgeneracijska komunikacija, prenošenje nekih vrijednosti?

– Na pitanje kome pišem pjesme, knjige, odgovaram da pišem mladim ljudima svih uzrasta. Na koncertima, ili književnim festivalima, vidim različite ljude, koji još uvijek imaju želju da se povezuju. Prevelika je opasnost da se ljudi zatvore u onaj trokut: kauč, televizija, frižider, i onda žive tu i kukaju. Ne idu više ni na utakmice, ni na izložbe, ni u kafanu … samo tu žive i kukaju. Treba iskočiti iz toga, biti aktivan, radoznao, učiti, čitati, razgovarati, neprestano. To su neki moji modusi po kojima sam uspješan i preporučujem svima da probaju. Gdje nemaš obljetnicu mature na kojoj se pojave neki starci sa crno-bijelim fotografijama vlastite mladosti u albumima i onda to gledaju i govore kako su bili mladi i sretni. Mene prošlost uopšte ne zanima, zanima me budućnost, šta ću danas napraviti, imam planove za sutra, prekosutra. A šta je bilo to ne mogu mijenjati.

(Lupiga, foto: printscreen)