Skip to main content

Zloupotreba prošlosti u službi podgrevanja animoziteta

Autonomija 13. мар 2022.
6 min čitanja

"Ranije su potiskivali Srebrenicu, a sada ide kampanja negiranja"

Ogromna podrška koju ruska invazija na Ukrajinu ima u Srbiji posledica je amnezije koju smo doživeli kao društvo, a koja svoje korene vuče iz toga što se nismo suočili sa prošlošću, odnosno posledicama sukoba iz kojih smo izašli kao društvo i što smo odustali od procesa pomirenja, ocenio je za Autonomiju Dane Pribić iz Centra za razvoj demokratskog društva EUROPOLIS.

On je istakao da je povlačenjem paralela između današnje Ukrajine i NATO iz 1999.  uprkos tome što je ona žrtva agresije poput Srbije, izvršena brutalna, neljudska i necivilizovana zamena teza, jer NATO na terenu ima nula vojnika, isto koliko i Ukrajina u Rusiji, dok se prisustvo vojnika Ruske federacije u Ukrajini broji desetinama hiljada.

„Politička volja da se ne radi na daljem pomirenju i politička volja da se pravilno i objektivno ne sagleda agresija Rusije na Ukrajinu se očitava i ogleda i u aminu da se organizuje protest podrške Putinu ili Ruskoj federaciji i njihovom napadu na Ukrajinu u Beogradu, kojim smo uspeli da se izbrukamo i profilišemo kao Mala Rusija na Balkanu“, naveo je Pribić.  

Politička volja je da se ne radi na pomirenju

On je istakao da je nakon višegodišnjeg rada na procesu pomirenja i suočavanja s prošlošću i brojnih projekata realizovanih sa partnerskim organizacijama iz Hrvatske i Kosova, „osećaj takav kao kada na plaži pravite kule od peska pa svako malo naiđe neki talas koji ih uništi“. A pogoršanje je posebno primetno poslednjih meseci.

„Svakako da populističko-nacionalistički istupi političara poput Dodika tome dobrano doprinose uz, naravno, političku volju da se ne radi na pomirenju“, naveo je Pribić, dodavši da je proces pomirenja inače spor, nedovoljan i neiskren od strane svih država regiona.

Tribina o ratnim zločinima (Foto: Centar za mir Osijek)

Politikolog iz Centra za alternativno rešavanja sporova iz Kosovske Mitrovice Ognjen Gogić za Autonomiju je rekao da su u Srbiji i Hrvatskoj otprilike u isto vreme pokrenuti procesi koji su nakon nekoliko godina doveli do stvaranja otvorenih neprijateljstava i animoziteta. Prethodne vlasti, dodao je Gogić, iako su malo radile na suočavanju s prošlošću, nisu sprečavale one koji žele da na tome rade niti su koristile prošlost za antagonizovanje protivnika.

„Poslednjih godina, u Srbiji pogotovo, ali i u Hrvatskoj, prvo pod Karamarkom pa pod Kolindom, namerno se iskrivljuje ta slika prošlosti i namerno se prošlost koristi da bi se stvarao antagonizam. Vlasti Srbije do 2012/13. nisu imale politiku zaoštravanja odnosa, nisu imale politiku stvaranja neprijateljstava i animoziteta. Ako nisu hteli da mire ljude, makar nisu imali politiku da se stvara ta atmosfera netrpeljivosti“, napomenuo je Gogić.

Podsetio je i da je Srbija ranije čak donela i deklaraciju o Srebrenici, iako se u njoj eksplicitno ne pominje genocid, dok se sada aktivno radi na reviziji prošlosti i rehabilitaciji njenih protagonista.

 „Ranije su potiskivali Srebrenicu, a sada ide kampanja negiranja, zločinci postaju članovi stranaka, autori knjiga, komentatori dnevnih događaja, tako da se u Srbiji ta prošlost aktivno koristi sa nadom da se stvori nekakva netrpeljivost“, ukazao je on.

Pribić je naveo da je od zemalja regiona Bosna i Hercegovina najviše dokumentovala dešavanja tokom ratova devedesetih godina, da ima najpotpunije baze žrtava i počinilaca, dok je u Hrvatskoj i Srbiji situacija lošija. U Hrvatskoj ne postoji volja države da se završi, kompletira spisak žrtava i počinilaca, kazao je Pribić, dok Srbija, po njegovim rečima, kao strana u sukobu koja je obično išla van svojih granica, nema izazova te vrste, već je tu reč o sistematičnom i kontinuiranom negiranju odgovornosti za zločine koji su činjeni u naše ime u susednim državama.

„Civilni sektor ne može da zameni državu, ne možemo mi da glumimo političke elite. Političke elite strateški upravljaju državom, donose strateške odluke koje, na žalost, za vreme Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke idu u dva pravca: jedan pravac je da spolja, ka zapadnim strukturama, evropskim državama, imaju snishodljiv i pomirljiv ton koji obećava rad na ovim temama, a interno je tu negiranje zločina, negiranje odgovornosti i glorifikovanje počinilaca i inspiratora“, istakao je Pribić, dodavši da civilni sektor u takvoj situaciji jedino može da delimično kompenzuje nerad države i da bude ’čuvar vatre’, da ne dozvoli da te teme padnu u zaborav, da ih drži poluživima, na aparatima, dok se ne promeni politička klima u regionu.

Mladi etnički homogenizovani

U okviru svog angažmana na procesu pomirenja, Europolis je 2019. godine, u saradnji sa Centrom za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka uradio studiju “Stavovi i percepcije mladih iz Srbije i Hrvatske o nasleđu ratne prošlosti”, koja je između ostalog trebalo da pokaže kako mlade generacije koje stasavaju u Srbiji i Hrvatskoj više od dve decenije nakon završetka oružanih sukoba posmatraju nasleđe ratnih zločina i drugih teških povreda ljudskih prava počinjenih na prostorima na kojima u budućnosti treba da nastave miran suživot.

Gogić, koji je bio istraživač na toj studiji, kazao je da je ona dokumentovala i neznanje mladih, jer na obe strane postoji percepcija da ratni zločini i nisu toliko poznati, da se tu radi o nekakvim nedokučivim stvarima koje je nemoguće precizno utvrditi, i da su tokom prethodnih decenija propuštene šanse za tako nešto.

„To zapravo pokazuje koliko oni nisu imali svest o tome koji je posao urađen, u kojoj meri je sve to dokumentovano, u kojoj meri postoje forenzički podaci o zločinima, postoje snimci, transkripti, svedočanstva, priznanja, ali im to nekako promiče. Možda tu ima malo lenjosti, ali mislim da je to posledica nacionalističke retorike“, ocenio je Gogić.

Ognjen Gogić (Foto: VOICE)

Pribić je ukazao da u međuvremenu nije rađeno slično istraživanje, ali da je on, uzimajući u obzir sva dešavanja tokom prethodnih godina u regionu, skeptičan po pitanju pomaka u odnosu na to kako mladi gledaju na skoru prošlost i na perspektivu za zajedničku budućnost.

„Nismo uopšte optimisti u tom pogledu. Trenutno radimo slično istraživanje, ali je fokus na odnosu mladih Srba i Albanaca u Srbiji i Kosovu, gde ciljamo četiri zajednice: Srbi u Srbiji, Srbi na Kosovu, Albanci na Kosovu, Albanci u Srbiji. Jedan generalan zaključak je da mladi jako puno značaja pridaju svom nacionalnom identitetu, tako da se može reći da su ovi  fabrikovani sukobi, na neki način, homogenizovali mlade. To su ogromni procenti gde devet od 10 zaista vidi nacionalni identitet kao mnogo bitnu stvar“, naveo je Pribić.

Precizirao je i da je problem u tome što se mladi međusobno ne poznaju, pa takva situacija omogućava ponavljanje matrice da se oni koji se međusobno ne poznaju međusobno plaše, a onda se tu stvara veliki prostor za sukobe.

„Ono što nas hrabri su rezultati istraživanja gde oni vide zajedničku perspektivu, vide značaj suživota“, dodao je Pribić.

Prošlost gradi jaz u komunikaciji

Gogić je naglasio da je neophodno razdvojiti etničku distancu i odnos prema prošlosti, jer iako su povezane i utiču jedna na drugu, te dve stvari nisu identične. Naveo je da između mladih Srba i Hrvata postoji manja etnička distanca nego između Albanaca i Srba, a kao razlog tome vidi to što Srbi i Hrvati dele isti jezik i kulturni prostor i da tek nakon uvođenja pitanja prošlosti dolazi do stvaranja neke vrste jaza između njih. Sa druge strane, dodao je, na Kosovu, između Srba i Albanaca postoji veća etnička distanca, kao i jezička barijera, ne slušaju istu muziku, ne gledaju iste filmove pa mladi Srbi i Albanci jedni o drugima znaju samo te stvari iz prošlosti.

„Tako da, ako govorimo o Srbima i Hrvatima, a pretpostavljam da to može da se kaže i za Bošnjake, da tu potencijal postoji samim tim što su mladi jedni na druge više upućeni na toj  kulturnoj razmeni. Oni su spremniji da raščiste te stvari iz prošlosti, da ih ne bi opterećivale i da mogu da nastave da budu u interakciji sa jednima i sa drugima i da uživaju u tom kontaktu koji im dosta znači i koji im je potreban. Prošlost ih intrigira, ali sebe ne vide kao nužno definisane tim, niti žele da ih to opterećuje, postoje drugi stvari koje ih povezuju“, ocenioi Gogić.

Kada je nakon rada sa mladima iz Srbije i Hrvatske otišao na Kosovo, Gogić je po sopstvenom priznanju očekivao veće podele i mnogo gore stanje na terenu nego što je zatekao. Jedno od iznenađenja za njega bila je i činjenica da postoji dosta mladih Albanaca spremnih da uče srpski jezik, jer su svesni da on može da im pomogne u budućem životu.

„Mnogo je veća sklonost mladih Albanaca da nešto znaju o Srbima i srpskoj kulturi, uprkos onome što im je rečeno i kakvu percepciju imaju i šta su preživeli. Jasno je da su to dva različita naroda, različite kulture, različita jezika, malo je toga što ih povezuje, čak i na nivou pop kulture, pa je teže promovisati među mladima nešto što ih povezuje“, kazao je Gogić.

Dodao je i da mladim Albancima koji nemaju sećanje na rat on i nije važan faktor u životima jer su više okrenuti budućnosti, društvo su koje želi da ide napred.

Dalibor Stupar (Autonomija, naslovna fotografija: Beta)

Tekst je objavljen uz podršku regionalnog projekta jačanja mehanizama tranzicione pravde koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sadržaj teksta je isključivo odgovornost portala Autonomija i ne odražava nužno stavove Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) ili Vlade Ujedinjenog kraljevstva.