Skip to main content

ZLATKO JELISAVAC: Bitka za česmovaču a u Zrenjaninu

Civili 03. мар 2014.
3 min čitanja

Građani Zrenjanina i danas su, treću subotu u nizu, protestovali u centru grada jer nemaju vodu za piće i zatražili hitno rešavanje tog problema, pošto je već 10 godina voda iz gradskog vodovoda zabranjena za piće.
Protest su organizovala udruženja „Eko tok“ i „Naš grad naša stvar“, a pridružili su im se i članovi Paora – Panonske aktivističke organizacije, koji su prethodnih dana pozivali megafonom Zrenjanince da se pridruže protestu. (Zrenjaninci protestovali jer nema vode za piće, Beta, 1. mart 2014)

U subotu probudio sam se mamuran… Teško mi da mislim, muka mi od sebe samog. Negde oko pola 11 klikne mi u glavi da moram ići na protest. Kuda ću ovako mamuran, neispavan i nikakav, a i onako neće niko doći ili će se okupiti naš šačica „ljutih“ demonstranata? Inače, bilo je predviđeno da se okupimo u naselju 4. jul ispred „Ideje“ i odatle krenemo u šetnju do centra… Dođem na dogovoreno mesto 15 minuta ranije, a tamo doista šačica ljudi sa pištaljkama; organizatori nešto užurbani i nervozni (takvi su uvek organizatori), a okupljene/okupljeni građanke/građani zbunjeno se gledaju i kao da se pitaju šta ćemo mi ovde.

Do malo posle 11h okupila se tu neka „kritična“ masa i krenemo ka centru zviždeći pištaljkama koje smo kupili u lokalnoj knjižari. (Otkud u knjižari pištaljke, ne znam… Nešto mi sumnjivo, ali nema veze… Pa i ne postoji prodavnica za pištaljke… A zašto se ne bi mogle prodavati i u knjižari?) Šetamo trotoarom, kao što je i red, jer nećemo da ometamo saobraćaj , a nije ni lepo da se tu nešto „širimo“ drumom kada nas i nema baš nešto puno. Usput smo izviždali lokalni TV Santos jer nisu regularno prenosili informacije o protestu ili pak nisu ništa ni preneli – ne znam, ali nije ni važno, zviždao sam i ja tako jako da mi je sve zvonilo u ušima (Možete zamisliti kako je lepo duvati u pištaljku mamuran, kada si i onako hiperosetljiv na jake zvuke). Sve mi je izgledalo malo smešno, kao da sam na parodiji ozbiljnog protesta. Setim se devedesetih godina prošlog veka kada nas je bilo na hiljade na ulicama, pa smo zviždali, udarali u šerpe, blokirali saobraćaj i sl. Ali dobro, ovo je ipak protest lokalnog tipa i sa drugačijom „tematikom“: Čista voda za Zrenjanin! Pored mene je drugarica sa kćerkicom… Mala Lola se umorila od šetnje, pa sam je podigao na ramena, a ona je zviždala i jela kokice paralelno (glava, to jeste kosa, bila mi je puna ostataka od kokica). I tako smo došli na trg… Sa druge strane grada, tzv. Bagljaša, došla je druga kolona šetača/demonstranata.

Skupilo se par stotina “ljutih” demonstranata i svi smo cupkali u ritmu muzike sa razglasa iščekujući šta će se dalje dešavati. A šta bi se desilo? Dva ista govornika kao i na prošlim demonstracijama, naše kolovođe, pričali su nam o tome da se moramo organizovati i biti uporni u našim zahtevima. Čista voda je naše pravo… Preko dvadeset godina Zrenjanin nema čistu vodu… Pre deset godina je voda iz vodovoda proglašena nepitkom… Mi zahtevamo od gradskih vlasti da konačno učine nešto… Sve smo to već čuli. U jednom trenutku jedan od govornika je, revoltiran što mu se u gradskim kuloarima stalno spočitava da “neko stoji iza njega”, misleći pri tome na političku pozadinu, uzviknuo: “Da li vi vidite da ovde neko stoji iza mene?” Na to je mala Lola sa mojih ramena odgovorila/povikala kao iz puške: “Ja!” Umalo se ne podavismo od smeha… Onda je mikrofon preuzeo pisac Uglješa Šajtinac, koji je rekao da je on još pre dvadeset godina učestvovao u nekoj akciji za čistu vodu u Zrenjaninu. Još nam je Uglješa kazao da političari tretiraju građane kao stoku, ali i stoka mora da pije čistu vodu… Ovo mi se dopalo.

I tako se izdivanismo, izviždasmo, naslušasmo govornika i muzike. Bilo je i kamera, što će reći da smo bili i medijski propraćeni. Neko me je fotografisao dok sam stajao na trgu sa Lolom na ramenima i to se fotka pojavila na Facebooku. Gledam tu fotku i razmišljam: preko dvadeset godina sam na nekim demonstracijama protiv onog, za ovo-ono i sl. Prođe život u zviždanju i šetnji… Dobro, pre sam bio mlad, pa mi te šetnje i zviždanje/dranje bile kao neki provod. Imam jednu fotografiju sa protesta, negde iz devedesetih, kada su studenti iz Novog Sada išli za Beograd peške. Ja sa nekim smešnim transparentom i pištaljkom u ustima, pun entuzijazma jer sam bio ubeđen da radimo nešto dobro za sve nas. Danas više nisam tako ubeđen. Dobro, ostarilo se… Gledam sebe na ovoj fotografiji sa lokalnih protesta: posedeo, namrgođen, “malo” sam se i zaokružio u licu (poredeći sa onom slikom iz studentskih dana). Pitam se: Da li je vredelo? Šta sam ja to promenio za sve ove godine? Eto me opet na ulici, sa pištaljkom. Dokle više, ljudi? Pa, valjda nije sve bilo uzalud? Možda smo nešto i uradili za ove mlađe koji dolaze… Ako ništa, pokazali smo im da ne smeju i ne trebaju da ćute već da “zvižde” kada osete da vlast ne radi svoj posao kako treba. Lepše je misliti da smo tu uradili za te druge, mlađe, a ne samo za nas jer mi sebi i nismo nešto promenili život na bolje, ali da ne kukam. Idemo dalje; borimo se za čistu vodu; za nas; za bolju budućnost; za generaciju koja će piti vodu sa česme; za Lolu…

(Autonomija)