Stavovi Glavnog odbora Socijaldemokratske partije sa zeničkog sastanka – kojim ova pobjednička stranka ostaje pri tom da vladajuća koalicija mora biti programski utemeljena a da joj nije prioritet učešće u državnoj vlasti – uvodi postizborni proces u novu fazu. Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija defetistički ocjenjuje da se na razini BiH ne može mnogo učiniti. Izostane li njegova partija iz tog posla, onda se može još manje uraditi.

Bez SDP-a u državnoj vlasti u punom kapacitetu bitno bi oslabila bh. demokratsko-integrativna opcija. I ne samo to. To bitno slabi poziciju drugih stranaka koje se zalažu za brz pristup BiH Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom paktu i otvaranje ekonomsko-socijalne perspektive bh. građanima. Bez SDP-a spremnog da se izbori za učešće u vlasti na svim nivoima, platformska četvorka suštinski gubi na pregovaračkoj snazi.

SDA ima kapacitet da igra bitnu ulogu u oblikovanju nove vladajuće grupacije i bez SDP-a. Ali SDA ne pokazuje borbenu energičnost kakvu zahtijeva ovo vrijeme. A, eto, tu političku kuraž ne pokazuje ni SDP. Ako SDP izostane iz tog nadmetanja svojom voljom, neko iz dva HDZ-a biće na čelu Vijeća ministara BiH, koje je ključno u realizaciji međunarodnih integracijskih obaveza. Bude li to kadar Dragana Čovića, za pretpostaviti je da će HDZ-u biti važnije savezništvo sa SNSD-om Milorada Dodika nego evroatlantski prioritet.

SDP daje prednost vladanju u kantonima i Federaciji BiH s obrazloženjem da se tu lakše mogu provesti programske namjere. Ali, ekonomski razvoj i socijalni boljitak na nižim razinama vlasti zavisi i od međunarodnog položaja zemlje, mogućnosti pristupa fondovima EU i inostranog investicionog interesa kojeg ne zanimaju neizgledne države i nepouzdane vlasti. Iz kantona i FBiH ne može se odlučujuće uticati na osnovno pitanje bh. države (čak njenog opstanka) koje je svedeno na sudbinu procesa uvezivanja u EU i NATO.

Demokratskoj stabilizaciji bh. države putem evroatlantskih integracija sve agresivnije se suprotstavlja politika završnog velikosrpskog obračuna sa Bosnom i Hercegovinom. Jasnu potvrdu takvog nastojanja dao je premijer RS-a Milorad Dodik u istupima povodom Dana RS-a. Za njega je FBiH inostranstvo, za sebe veli da nije bosanski Srbin, već samo Srbin. To dovoljno govori o suštini njegove politike. Pritom, lažući da su po Daytonu entiteti suverene države, traži da se na toj osnovi izvrši ustavna transformacija BiH ka konfederaciji, kao prelaznom rješenju za konačan razlaz. Alternativa je referendum o otcjepljenju u pogodnom trenutku.

Devetog januara obilježena je devetnaestogodišnjica Republike Srpske, koja je uspostavljena antiustavno i nasilno, pod pokroviteljstvom iz Beograda i zaštitom otuđenih ostataka JNA. Bila je to najprije Srpska Republika BiH, pa preimenovana u RS. Dakle, u manjem bh. entitetu slave miloševićevsko-karadžićevsku, a ne dejtonsku Republiku Srpsku. Dodikovo opetovano negiranje genocida i prijetnja ukidanjem Vijeća naroda u Narodnoj skupštini RS-a nastavak su težnje da se na tom prostoru zatre sve što nije srpsko.

Dodikove najnovije provokacije nisu naišle na odgovarajuću reakciju među vodećim bh. strankama, u OHR-u i predstavnika SAD-a i EU. Prvi zamjenik visokog predstavnika Amerikanac Roderick Moore se gotovo izvinjava Dodiku, poručujući da međunarodna zajednica ne želi konfrontaciju sa RS-om, povodom uzurpiranja državne imovine od strane banjalučkih vlasti.

SAD i EU ponavljaju da se neće miješati u razgovore o vlasti i traže dogovor domaćih aktera. Kako pomiriti nepomirljivo – velikosrpsko raskrajanje BiH po velikosrpskom šnitu i bh. demokratske težnje evroatlantske orijentacije? Zašto se i dalje u istu ravan stavljaju oni koji su za i protiv bh. države?

U takvoj situaciji Međunarodna krizna grupa (ICG) traži ukidanje OHR-a i snaženje uloge EU. Analitičar Američkog instituta za mir Daniel Serwer sumnja da EU može učiniti išta snažno i jasno, da ICG „jednostavno ignoriše mnogobrojne prijetnje Dodika“, da nikakav plan koji isključuje Amerikance ne može uspjeti. Ali SAD se ponašaju sve rezervisanije.  Otud je nužno nametnuti snažnu bh. politiku koja treba i hrabar SDP. Bitno je doći do obećavajućeg programskog minimuma za novu bh. vlast. To je prestanak dovođenja u pitanje bh. države, bezuslovno provođenje preuzetih obaveza prema EU i NATO-u i primjena odluke Evropskog suda za ljudska prava o ustavnoj diskriminaciji. Dovoljno za početak.

(Oslobođenje)