Ubijeni srpski civili ne postoje – to je poruka koju gradska vlast u Vukovaru, koalicijski partner u HDZ-ovoj vladi Andreja Plenkovića, šalje komemoracijom kojom će u četiri naredna dana, od 17. do 20. studenoga, biti tradicionalno obilježena apokaliptična završnica zločina u kojemu je JNA od rujna do studenoga 1991. Vukovar sravnila sa zemljom, a njegove ljude izložila smrti, nasilju i patnji. Umjesto da s godinama prerasta u komemoraciju složne osude zločina, priznavanja svih žrtava i mirotvornog objedinjavanja zajedničkog pamćenja, obljetnicu uništenja i okupacije Vukovara hrvatske vlasti sve više pretvaraju u državni projekt propisanog sjećanja kojim su počele dominirati crne uniforme i antisrpski sentiment. Sjećanje na martirij Vukovara, istodobno, potpuno je preuzela hrvatska desnica, koja svojom rigidnom, isključivom i selektivnom interpretacijom tragedije 1991. rehabilitira ustaštvo, a hrvatsko društvo drži u permanentnoj neurozi bojnog polja punog prijetnji, ucjena i navodnih protuhrvatskih opasnosti.

“U nijednom slovu, u nijednoj primisli, ne postoji bacanje vijenca u Dunav kod Veslačkog kluba nekim žrtvama za koje mi ne znamo tko su.“ To je rekao gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta, stranke ratnih veterana koja drži vlast u Vukovaru i članica je državne vladajuće koalicije s HDZ-om Andreja Plenkovića, na konferenciji za novinare u srijedu, 6. studenoga, najavljujujći višednevno komemoriranje strašnih novembarskih dana 1991. Penava je time ponovio zabranu od prošle godine, kada su članovi Domovinskog pokreta, među kojima je mnogo vukovarskih ratnih veterana, zabranili da predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj, predvođeni predsjednikom Srpskog narodnog vijeća (SNV) i Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Miloradom Pupovcem, dan prije velike nacionalne Kolone sjećanja, 17. studenoga, simboličnim bacanjem vijenca u Dunav komemoriraju sve civilne žrtve vukovarske tragedije, što su redovito i neometano činili od 2017. godine. Ponovljenu ovogodišnju zabranu na istoj je konferenciji za novinare osnažio i saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić, također vukovarski ratni veteran, formulacijom koja zvuči poput zapovijedi: “Poruka Miloradu Pupovcu i SDSS-u: nema bacanja vijenca 17. 11. i izjednačavanja žrtve i agresora!”.

Ono što gradonačelnik Penava zove “žrtvama za koje mi ne znamo tko su”, a Mlinarić “izjednačavanjem žrtve i agresora” ljudi su s imenima i prezimenima ubijeni u ljeto 1991. u Vukovaru kojima desnica danas uskraćuje pravo na sjećanje, i na čijem zaboravu gradi svoju selektivnu povijest: Jovan Jakovljević, prva žrtva rata u Vukovaru, ubijen 29. lipnja 1991. oko 23 sata na ulazu u njegovu obiteljsku kuću; Savo Damjanović, kojega su 25. srpnja 1991. odveli uniformirani ljudi i kojemu se otad gubi svaki trag; Mladen Mrkić, koji je 31. srpnja 1991. Radničkom savjetu VUPIK-a podnio izvještaj o žetvi u kombinatu, a potom krenuo kući i nestao, navodno nakon što su ga uniformirani muškarci odvezli do sjedišta Teritorijalne obrane; Željko Paić, kojega su 10. kolovoza navodno zaustavili pripadnici ZNG-a… Točan broj civila ubijenih u Vukovaru prije početka otvorenog rata nije precizno ustanovljen, ali procjenjuje se da je ubijeno od nekoliko desetaka do čak 120 ljudi. Javnosti je pritom odavno poznato da je tadašnji Vladin povjerenik za Vukovar Marin Vidić Bili u kolovozu 1991. predsjedniku Republike Franji Tuđmanu i predsjedniku vlade Franji Greguriću poslao pismo s upozorenjem da je Tomislav Merčep, jedan od tadašnjih zapovjednika obrane grada, “okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima” te da je “apsolutno preuzeo nadzor nad svime u općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima općine Vukovar (bespravnim upadanjem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije)”. Sve to hrvatska javnost zna već tridesetak godina, i zato ništa nije prirodnije od pitanja – kako je moguće da vukovarski gradonačelnik Penava još uvijek može tvrditi kako u Vukovaru postoje “neke žrtve za koje mi ne znamo tko su”?.

Moguće je, jer na nezacijeljenoj ratnoj traumi Penava osvaja glasove. Moguće je, jer sve dok Vukovar bude žrtva ratnog resantimana, radikalna desnica moći će se obnavljat. Politička povijest Vukovara u posljednjih petnaestak godina može se opisati kao sustavno klizanje natrag u ratnu neurozu: od grada u kojemu se predsjednik Srbije Boris Tadić 2010. poklonio i ispričao na Ovčari – gesta koja je, na tragu mirne reintegracije 1998., mogla označiti početak novoga, svjetlijeg razdoblja zajedničke odlučnosti za mir i dobrosusjedstvo – Vukovar je do danas pretvoren u grad u kojemu Kolonom sjećanja dominiraju crne uniforme i ustaški pozdrav “Za dom spremni”, pamćenje je selektivno, zaborav dijela žrtava programiran, a srpskim se predstavnicima brani da bace vijenac u Dunav, i to ne za srpske, nego sve civilne žrtve opsade grada. Regresija je dramatična i ne sluti na dobro: počelo je s razbijanjem čekićima natpisnih ploča na ćirilici prije desetak godina, kojim je u Vukovaru nasilno i, čini se, trajno ukinuta zakonski propisana javna upotreba ćirilice; nastavilo se kada je dio ratnih veterana 2013. predsjedniku Republike i vlade prepriječio put u komemorativnoj Koloni sjećanja te koliko bizarnim, toliko i prijetećim dvogodišnjim veteranskim prosvjedom pred zgradom Ministarstva branitelja koje je tada vodio vukovarski ratni veteran i socijaldemokrat Predrag Matić Fred. Takav pritisak na tadašnju socijaldemokratsku vlast, pun prijetnji i utjerivanja straha, rezultirao je HDZ-ovim osvajanjem vlasti, pa je Ivan Penava, tada još član HDZ-a, postao gradonačelnik Vukovara, da koju godinu kasnije, jašući sve žešće na valu protusrpskih podjela, desnu frakciju HDZ-a izdvoji iz stranke pretvori u Domovinski pokret. Taj je raskol HDZ-a u Vukovaru prošle godine kulminirao Kolonom sjećanja kojom su zloslutno dominirale crne uniforme Hrvatskih oružanih snaga (HOS), paravojne ratne jedinice čijih je pedesetak pripadnika u sklopu Zbora narodne garde (ZNG) branili grad, i u čijem se današnjem grbu koči ustaški pozdrav – “Za dom spremni”.

Koliko je ta uznemirujuća slika – duga kolona kojom dominiraju crne zastave s ustaškim pozdravom i uniforme poput onih zloglasne ustaške “Crne legije” – vjerna povijesnoj istini obrane Vukovara, najbolje je opisao vukovarski veteran Predrag Matić Fred, branitelj grada na jednoj od najtežih točaka obrane, Trpinjskoj cesti, koji je od 2012. do 2015. bio ministar hrvatskih branitelja. Penavinu prošlogodišnju najavu da će Kolonu sjećanja predvoditi pripadnici HOS-a komentirao je prisjećanjem na ratne dane u Vukovaru: “Ja sam bio tamo i ’91. i vjerujte mi da nitko nije bio u crnim uniformama i vikao ‘Za dom spremni’. Ako sada budu vikali, njima na čast.” Matić je prošle godine zbog toga odbio doći na vukovarsku komemoraciju. “Moj želudac nije od inoksa, ja sam preživio svašta, bio sam i u dvije kolone i šatoraše i plinske boce i srpske logore, ali ovako nešto, da ja moram hodati iza Skeje (Marko Skejo je u ratu devedesetih u Splitu vodio postrojbu koja se otvoreno nazivala ustaškom, op.a.) koji će vikati ‘Za dom’, a ja onda moram viknut ‘Spremni!’… Taj film neće gledati. Mnogi prijatelji su mi se javili koji neće doći radi ovakvih stvari. Penava je u pravu kada kaže da nam je netko ukrao Vukovar. Da, Vukovar je ukraden od branitelja”.

Preciznije – od dijela branitelja. Sam Matić, primjerice, personificirao je viziju drugačijeg Vukovara: otvorenog grada cjelovite istine, koji povezuje zajednice u zajedničkom životu i susjedne države u uzajamnom dobrosusjedstvu; grada koji žali svaku svoju žrtvu, traži svakoga svog nestalog i brine o svakome svom građaninu, te pamti i komemorira prošlost ne zabranjujući nijedan njezin dio, ma koliko težak mogao biti. Predrag Matić Fred, koji je 23. kolovoza ove godine iznenada preminuo od neočekivanih komplikacija naizgled benignog oboljenja, bio je političar kojega smrtonosno iskustvo obrane Vukovara i devetomjesečnog zarobljeništva u tri logora u Srbiji nije ogorčilo, nego oplemenilo. Ni od koga s takvim iskustvom, dakako, ne može se očekivati da oprosti i zaboravi tek tako, ali ratno je iskustvo jedno, a vlast sasvim nešto drugo – od vlasti se, u najmanju ruku, može i mora očekivati da ratnu traumu ne pretvara u politički program tako što će pothranjivati nepovjerenje i raspirivati resantiman prema nacionalnoj manjini. U Hrvatskoj, nažalost, to opravdano očekivanje nije ispunjeno: Kolonu sjećanja 18. studenoga i ove će godine predvoditi HOS. Vukovar vode čudotvorci u crnom: rat je završio ima četvrt vijeka, ali oni ga s uspjehom održavaju do danas.

Boris Pavelić (Automnomija/naslovna fotografija: Pixabay)

Tekst je napisan uz podršku Foruma ZFD Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”