Vjekoslav Perica, ANTIFAŠIZAM. Povijest, mit i aktualnost jednog svjetskog pokreta, 1924. – 2024. Nakladnici: Plejada, Zagreb i  VeDRA, Split, 2024, 503, str., imensko kazalo, bibliografija, ilustracije.

SADRŽAJ

UMJESTO PREDGOVORA

1. UVOD: ANTIFAŠIZAM, VELIKA SLIKA

1. HISTORIJSKI ANTIFAŠIZAM: 1921. – 1945.

1. PRILOZI KULTURNOJ POVIJESTI ANTIFAŠIZMA: SIMBOLI, MITOVI I NARATIVI ANTIFAŠIZMA

1. MORALNA SNAGA I POMIRBENI POTENCIJAL ANTIFAŠIZMA

• (KONTRA)MITOVI O ANTIFAŠIZMU U SRPSKOM I HRVATSKOM NACIONALIZMU

• FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM NAŠEG DOBA

• ZAKLJUČAK: ŠTO JE BIO HISTORIJSKI ANTIFAŠIZAM I KOGA SE TO DANAS TIČE

Summary

Kronologija: 1917. – 2024.

Bibliografija

Prilozi

Ilustracije

Imensko kazalo

Bilješka o autoru

UMJESTO PREDGOVORA

U godinama najvećeg straha za budućnost čovječanstva, ratni Hajduk napravio je nešto veličanstveno i plemenito . . .održao je živu nadu da otpor okupatoru nije uzaludan i da sloboda nije nedostižna. . . .Ne dozvolimo da ova priča i njene poruke padnu u zaborav. Osim što inspirira, ona slavi hrabrost, slobodu i ljudski duh. Istovremeno nas podsjeća kako ljudski rod može skrenuti na stranputicu, kao što je bilo četrdesetih godina prošlog stoljeća. Zato je nužno ostati budan i angažiran, te ne dopustiti povratak razarajućih, retrogradnih ideologija poput fašizma, šovinizma, i ostalih oblika diskriminacije i nasilja koje se danas pokušavaju ponovno infiltrirati u naše društvo, na naše stadione, u naše domove. . .

Aleksander Čeferin, predsjednik nogometne organizacije UEFA-e prigodom posjete Hrvatskoj, 22. 7. 2024.

Antifašizam danas kontraverzna je tema iz prošlosti o kojoj se vode javne polemike ponekad na rubu rata. Od toga su od 1980-ih do danas na ovim prostorima svi iscrpljeni ali režimi koji su na vlast došli konstrukcijom sukoba i mržnje među srodnim i međuovisnim narodima koje je antifašizam ujedinio, oslobodio i pomirio, tih se sukoba neće odreci jer bi mogli izgubiti vlast. I kad nekoj politici (opet) zatrebaju sukobi oko ove prošlosti ponovo se pokreću kontraverze o antifašizmu i otkrivaju nove jame sa žrtvama antifašizma a nigdje ne spominju što je antifašističkoj osveti prethodilo i zbog čega je bila tako drastična. Kad ovim politikama zatreba primirje onda se ovi sukobi „smiruju“ politikom zaborava i populističkih klišeja o svim totalitarizmima s kojima se hrvatska demokracija obračunala za sva vremena. Oko prekretnice 1989, antifašizam kao povijest i kultura sjećanja prvo doživljava udar desnog revizionizma a potom s mukom preživljava u kulturama sjećanja koje njeguju autonomne udruge civilnog društva i nevoljko odrađuju državne strukture na državnoj komemoraciji problematičnog sadržaja koja se naziva Danom antifašističke borbe.

Možda bi zato najbolje bilo otvoriti spoznajni proces o antifašizmu danas povezivanjem teme antifašizma s nečim dobro znanim na prostorima gdje se govori i razumije jezik na kome je ova knjiga napisana. Takva je tema, recimo – nogomet. Uzmimo primjer Splita, samoproglašenog „najsportskijeg“ grada na svijetu. Grad koji je poludio za „balunom“ od 1911, kad je osnovan nogometni klub Hajduk osnovan i kroz međuratno razdoblje kad je osvojio dvije titule prvaka, dočekao je da za vrijeme Drugog svjetskog rata tri godine nije gledao omiljeni sport. Prvo su skoro svi igrači Radničkog nogometnog kluba „Split“, izginuli već 1941. u partizanskoj antifašističkoj borbi protiv okupatora i njegovih ustaških saveznika. A legendarni je Hajduk, odbio igrati u talijanskoj nogometnoj ligi pa su ga okupatorske fašističke vlasti zabranile. Kad je u proljeće 1944, ojačani partizanski pokret pripremao konačno oslobođenje Splita i Dalmacije, Narodnooslobodilački odbor Splita pod vodstvom komunista, odlučio je obnoviti Hajduk i uputiti ga na oslobođeni teritorij da nogometom proslavi u svijetu hrvatsku i jugoslavensku borbu protiv fašizma. Početkom svibnja 1944. stiglo je četrnaest Hajdukovih igrača na slobodni teritorij otoka Visa gdje je bilo tada i vrhovno zapovjedništvo Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Hajduk je odigrao na Visu tri utakmice  s timovima savezničke britanske vojske i u sve tri pobijedio a potom otplovio prema talijanskom gradu Bariju, tada glavnoj savezničkoj bazi na Jadranu. Pod imenom „Hrvatski športski klub Hajduk NOVJ“ , i sa partizanskom crvenom zvijezdom na bijelom dresu, odigrano je 26 utakmica sa pripadnicima savezničkih nogometnih momčadi. Najspektakularnija bila je ona odigrana u Bariju 23. rujna 1944. godine pred više od 40.000 gledatelja. Možda je to bio najveći sportski događaj u još uvijek velikim dijelom po nacifašizmu okupiranoj Europi. Momčad Hajduk NOVJ izgubila je ovu utakmicu sa 7 : 2, ali bila je to pobjeda u promicanju antifašističke borbe južnoslavenskih naroda među saveznicima. Hajduk je predstavio svijetu i Split, u ratno doba grad od nekih 40,000 stanovnika, koji je dao preko 12,000 partizanskih boraca od kojih je 1500 poginulo, 17 narodnih heroja od kojih je deset poginulo i preko 5,000 žrtava fašističkog terora.[1]

U uzvratnoj utakmici „Hajduka NOVJ“ i Reprezentacije britanske vojske u oslobođenom Splitu 26. prosinca 1944.g., Hajduk  se revanširao pobjedom od 1:0 pred oko 8.000 gledatelja. Momčad „Hajduka NOVJ“ je u razdoblju od 7. svibnja 1944. do 23. listopada 1945. posjetila Italiju, Maltu, Egipat, Palestinu, Libanon i Siriju, odigrala u 44 grada 90 utakmica u kojima je Hajduk ostvario 74 pobjede, 9 igrao neriješeno, a 7 izgubio.[2] Za svoje uspjehe, sportske i diplomatske, osim od maršala Tita, Hajduk NOVJ je, prilikom gostovanja u Libanonu tijekom svibnja 1945.godine, dobio i visoko priznanje od vođe francuskog antifašističkog pokreta generala Charlesa De Gaullea, koji ga je imenovao Počasnom sportskom reprezentacijom Slobodne Francuske. Hajduk je nosio antifašističku partizansku crvenu zvijezdu na bijelom dresu do 1990 i u tom periodu 8 puta bio državnim prvakom i devet puta osvojio nacionalni kup.

U srpnju 2024, povodom 80 godina obnove toga partizanskog Hajduka, na Visu je promovirana knjiga „Ratni Hajduk“ autora Jurice Gizdića. Važnost Hajdukove povijesne misije na Visu u Drugom svjetskom ratu, svojim je dolaskom na ovu promociju potvrdio i predsjednik svjetske nogometne federacije UEFA-e Aleksandar Čeferin. Predsjednik UEFA-e je tim povodom napisao prigodni tekst u kome je za međunarodnu nogometnu javnost naglasio slijedeće: „U godinama najvećeg straha za budućnost čovječanstva, ratni Hajduk napravio je nešto veličanstveno i plemenito . . .održao je živu nadu da otpor okupatoru nije uzaludan i da sloboda nije nedostižna. . . .Ne dozvolimo da ova priča i njene poruke padnu u zaborav. Osim što inspirira, ona slavi hrabrost, slobodu i ljudski duh. Istovremeno nas podsjeća kako ljudski rod može skrenuti na stranputicu, kao što je bilo četrdesetih godina prošlog stoljeća. Zato je nužno ostati budan i angažiran, te ne dopustiti povratak razarajućih, retrogradnih ideologija poput fašizma, šovinizma, i ostalih oblika diskriminacije i nasilja koje se danas pokušavaju ponovno infiltrirati u naše društvo, na naše stadione, u naše domove. . . „[3]

Iako je bjelodano da je prvi čovjek svjetskog nogometa bio u diplomatskoj misiji u Hrvatskoj kao zemlji svjetski priznatog nogometa, ali i kao državi koja je svjetski nogomet često znala osramotiti istupima svojih fašistoidnih nogometnih navijača i koju je UEFA mnogo puta kaznila zbog manifestacija fašizma i šovinizma na stadionima, hrvatski mediji su misiju Aleksandera Čeferina zamaglili a njezine glavne poruke de facto prešutjeli. U tome je odigrao ulogu i splitski dnevni list, Slobodna Dalmacija, osnovana u partizanskoj bazi na planini Mosor 1943, kad je dala važan doprinos oslobođenju Dalmacije. Ali, kako je od privatizacije pod HDZ-om 1990-tih, postala glasilo nacionalne i klerikalne populističke desnice, onda je povodom proslave na Visu, ovaj list učinio napor da čitatelji do povijesne istine ne dođu. Donio je nečitki tekst Čeferina uz novinski naslov koji ističe da je predsjednik UEFA-e kazao „dignimo glas protiv nepravde“. Ne govori se koje i čije nepravde i kom kontekstu i ne citira Čeferina kad kaže ono najvažnije: dignimo glas protiv današnjeg fašizma i šovinizma. A dnevne vijesti Hrvatske televizije od 23. srpnja 2024,, izvještavaju o Hajdukovom gostovanju na Visu, uz slike navijača, kao da se tamo igrala utakmica. Zamagljeno je koji je to bio povod i što se komemoriralo. Ni jedne riječi u tim vijestima HRT-a nije bilo o partizanima, antifašizmu i narodnooslobodilačkom pokretu kome je ratni Hajduk pristupio. Nego su reporteri vješto skretali pozornost na sportske teme današnjeg Hajduka koji je, eto, slučajno baš tih dana, angažirao bivšeg hrvatskog reprezentativca Ivana Rakitića.

Ukratko, kako otkriva ova aktualna „sportska vijest“ i pokazuje već neko vrijeme hrvatski i svjetski najpopularniji sport, neofašizam je diljem svijeta već neko vrijeme u zaletu. Vise od pola država je pod autoritarnima režimima, neki s fašistoidnim karakteristikama i već u akciji gaženja ljudskih prava i agresija na suverene države. Pojavili su se i novi suvremeni oblici fašizma koje je politolog Enzo Traverso nazvao „postfašizmom“. Zanimljivo je da su mnogi, za razliku od uglavnom sekularnih režima i ideologija historijskog nacifašizma, pod jakim utjecajem fundamentalističkih religija. U takvoj situaciji, Republika Hrvatska, koja svoje vanjske granice i ujedinjene povijesne hrvatske zemlje teritorij unutar njih, duguje partizanima i antifašizmu (inače bi bila puno manja ako bi je uopće bilo), srami se svoje antifašističke prošlosti. Nije joj neka utjeha da je susjedna Srbija u tom pogledu još gora i ekstremnija. Hrvatska danas nema stida zbog one fašističke i ustaške prošlosti i zbog paradržave NDH koja je ustupila povijesne hrvatske zemlje okupatoru. Niti zbog neofašističkih ekscesa na nogometnim stadionima koji su dio nacionalnih rituala i iskaza novog domoljublja od osnutka Republika Hrvatske.

Bila je ovo samo još jedna potvrda o suvremenom fašizmu i desnom historijskom revizionizmu koji pokušava izbrisati antifašizam iz kolektivnog sjećanja u mnogim državama i narodima po svijetu ili to sjećanje čak upotrebljavati za opravdavanje novih oblika fašizma. Među tim novim fašizmima očitovao se devedesetih godina dvadesetog vijeka i hrvatski u kolopletu sa srpskim i drugima za vrijeme balkanskih ratova i poratnog nacionalizma na prostoru nekadašnje antifašističke nacije Titove Jugoslavije. Kolektivni zaborav antifašizma kao pokreta koji je stvarao povijest i neznanje što je uopće bio, a napose nepoznavanje njegovih trajnih vrijednosti, uz bjelodani povratak fašizma na međunarodnu pozornicu i ratna prijetnja koju fašizam uvijek sa sobom nosi, izazovi su današnjeg svijeta i povod za ovu knjigu. Iako je priča iz ovog predgovora smještena u jedno „naše malo misto“ u Dalmaciji poput onog iz kultne televizijske serije Miljenka Smoje, tema je po mnogočemu svjetska i međunarodna, danas bi se reklo – globalna. Antifašizam je bio međunarodni pokret ali za mnoge narode i nacionalni. Tako bi ga trebalo promatrati i u povijesnoj perspektivi, pogotovo jer je danas cijeli taj nikad toliko povezani i međuovisni svijet postao jedno veliko „naše malo misto“. Zato je tema ove knjige jedna globalna (u nekim poglavljima i regionalna i nacionalna povijest ali opet ponovo promišljena s globalne perspektive). Drugim riječima, dosadašnje perspektive u historiografiji o antifašizmu na ovim prostorima, trebale su i ovdje konačno dobile, globalnu perspektivu, kontekstualizaciju, periodizaciju i komparaciju. Stoga je, ova knjiga revizionistička na svoj način. Pored ostaloga i utoliko i što je dovršena u godini stote obljetnice prve organizirane antifašističke akcije na prostorima bivše Jugoslavije. To što se ne komemorira u post-jugoslavenskim državama koje nude neke svoje perspektive i „alternativne činjenice“, može biti  samo dodatna preporuka i indicija da ovaj rad donosi nešto novo i vjerodostojno.

Bilješka o autoru

Dr. sc. Vjekoslav Perica (Split, 1955.), povjesničar i sveučilišni profesor. Završio je Pravni fakultet u Splitu, radio u Slobodnoj Dalmaciji i u Gradu Splitu do pred rat 1991. kada odlazi u Sjedinjene Američke Države. Doktorirao je modernu svjetsku povijest i magistrirao politologiju na američkom sveučilištu University of Minnesota – Twin Cities. Radio je na nekoliko američkih univerziteta i istraživačkih instituta. Bio je Fulbrightov stipendista SAD-a u Srbiji 2007., te dobitnik stipendije Nizozemskog kraljevskog instituta za napredne studije iz društvenih i humanističkih znanosti (NIAS), 2012. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci predavao je svjetsku povijest od 2007. do 2020. Fokus je njegova interesa fenomen modernih nacionalizama i odnos religije prema njima. Surađuje s izdavačima knjiga i časopisa u zemljama zapadnog Balkana i u SAD-u. Prvo, američko izdanje najpoznatijeg rada Vjekoslava Perice, Balkanski idoli-religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama, objavio je 2002. u New Yorku, Oxford University Press. U beogradskoj biblioteci „XX vek” objavio je knjige: Balkanski idoli. Religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama, 1-2 (2006), Sveti Petar i sveti Sava. Sakralni simboli kao metafore povijesnih promjena (2009), Nebeska Jugoslavija. Interakcije političkih mitologija i pop-kulture (u koautorstvu sa Mitjom Velikonjom, 2012) i Pomirenje i posljednji dani: balkanske nacije u mitovima i muzejima slave, stida i srama (2021). Autor je knjige Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014. koje je objavio 2015. zagrebački Algoritam. Najnoviji radovi: „All victims matter: An assessment of recent progress toward reconciliation of Balkan faiths and peoples” u časopisu Occasional Papers on Religion in Eastern Europe, 40 (10): 2020. i „Myth of Serbian Jerusalem: Inventing a Holy Land in Europe’s periphery, 1982–2020” u knjizi When politics are sacralized koju su uredili Nadim N. Rouhana i Nadera Shalhoub-Kevorkian (Cambridge University Press, 2021).

---

[1] Marin Kuzmić (ur), Antifašistički Split. Ratna kronika 1941.-1945., Split, UABA, 2011, str. 657-658,

[2] Prema Kuzmić, 2011, i , „Hajduk u II. svjetskom ratu – 70 godina od obnove legendarnog kluba na Visu“, Gradska knjižnica Marka Marulića, Split,  na https://gkmm.hr/zavicajna-zbirka/kaleidoskop/hajduk-u-ii-svjetskom-ratu-70-godina-od-obnove-legendarnog-kluba-na-visu/.

[3] „Čeferin napisao tekst o Hajduku koji je žestoko odjeknuo: ‘Dignimo glas protiv nepravde‘“, Slobodna Dalmacija, 23.7.2024, https://slobodnadalmacija.hr/sport/hajduk/ceferin-napisao-tekst-o-hajduku-koji-je-zestoko-odjeknuo-dignimo-glas-protiv-nepravde-1406184.

(Autonomija)