Skip to main content

VIKTOR IVANČIĆ: Žargon dvoličnosti

Stav 13. maj 2022.
4 min čitanja

"Žene, eto, više ne osuđuju na smrt. One su – što je tek za nijansu manje neugodno – osuđene na život u katoličkoj Hrvatskoj"

Mučnu priču o državnome zdravstvenom sustavu koji nemilosrdno gnječi trudnicu Mirelu Čavajdu naposljetku je apsolvirao premijer Andrej Plenković, i to s tri riječi koje su i ovlašni poznavatelji njegova političkog mentaliteta mogli bez problema unaprijed pogoditi: “Nema zabrane pobačaja.”

U četiri zagrebačke bolnice odbili su obaviti prekid trudnoće Mireli Čavajdi, unatoč njenome zakonskom pravu na to, unatoč tome što je njenom fetusu dijagnosticiran golemi zloćudni tumor zbog kojeg ima male šanse da preživi, a ako bi se to i dogodilo, uslijedilo bi vegetiranje s teškim mentalnim i fizičkim oštećenjima, pa je trudnica prisiljena otići u Sloveniju da bi dobila medicinsku pomoć, ali – “nema zabrane pobačaja”!

Kod Plenkovića se radi o dobroj staroj “dvostrukoj konotaciji”, premda se ovaj put nije izravno pozvao na nju kao prilikom izlaganja službenoga državnog stava o fašističkome pozdravu. Tretirajući zakonsku normu kao formu čiji nas sadržaj ne obavezuje i koja po potrebi može biti izvrnuta poput rukavice od mekane kože, “vladajuća misao” plasirana je recipijentu po potpuno istoj shemi: “Za dom spremni” je zakonom zabranjen, ali je omogućeno njegovo korištenje; pobačaj je zakonom dopušten, ali je onemogućeno njegovo obavljanje.

Žargon dvoličnosti postao je neizbježan otkad je načinjena projekcija hrvatskoga društva kao cinično konstituirane zajednice, te bi se gornji niz, da imamo prostora i vremena, mogao nastaviti unedogled. Recimo: naši generali su osuđeni u Haagu za najgore zločine, ali ih mi smatramo našim herojima. Ili, još bolje: naši su sudovi osudili naše ratne zločince, ali smo im u Lori podignuli mramorni spomenik. Ili: u Hrvatskoj je ustavom zajamčena sloboda govora, ali će Ivanu Cingelu biti suđeno jer je nedolično pisao o Oluji, dok će Filip Drača biti i osuđen jer je srpom i čekićem uresio spomenik Franji Tuđmanu. Ili: hrvatsko društvo je sekularno, ali đaci u školama pohađaju praktički obavezni vjeronauk…

Cinično društvo ugođeno je na način da ti nesporazumi budu podnošljivi i, u zreloj fazi, samorazumljivi. Kao zahuktali socijalni stroj, podmazan svim mastima, ono je u stanju apsorbirati i sretno izmiriti naizgled kontradiktorne učinke djelovanja pravne države, nacionalne ideologije i takozvane kolektivne osjećajnosti. Jedino što su neke od borbeno-suverenističkih parola iz slavnoga doba kovanja državnosti evoluirale u borbeno-ciničke, uz preporuku da se izgovaraju u sebi: hrvatska puška je ostala na hrvatskom ramenu, makar je pod ingerencijom NATO pakta, ali je hrvatska lisnica zamijenjena hrvatskom figom u hrvatskom džepu.

“Dvostruka konotacija”, isporučena od strane vladajuće dvoličnosti, utoliko je i neka vrsta upute za preživljavanje u zakučastoj hrvatskoj stvarnosti. Tko je ignorira, lako bi mogao završiti u paklu izdaje. A sam model nije teško usvojiti, rekli smo: ustaški poklič je zakonom zabranjen, dakle dopušten, dok je pobačaj zakonom omogućen, dakle nedopušten. Kao što proizvodi antifašistički ugođaj za konzumaciju fašizma, cinično društvo osigurava svjetovni ambijent za prakticiranje religijske i klerikalne prisile.

“Prigovor savjesti”, zbog kojeg premoćna većina ginekologa u hrvatskim bolnicama odbija obavljati abortuse, prisiljavajući žene da medicinsku pomoć traže u inozemstvu, uključujući one s ozbiljnim problemima, poput Mirele Čavajde, u tom je pogledu pokazatelj specifične socijalne vještine, jedna od metoda egzistencijalne prilagodbe društvenome okolišu ispunjenom crkvenim zvonicima, mirisom tamjana i pjevanim misama, šifra pomoću koje se – kako na osobnome, tako i na širem planu – razrješava sukob između javnih proklamacija i javne prakse. Prije više godina o tome je inspirativno pisao Claudio Battistelli, talijanski fenomenolog kršćanske provenijencije, i nema ništa logičnije nego da ga ovdje citiramo:

“‘Prigovor savjesti’ više nije gesta preko koje će netko svoj osobni moral suprotstaviti vladajućoj prinudi, već, naprotiv, način da se vladajuća ideologija naseli u prostor osobnog morala. Sve veću armiju odvažnih pojedinaca koji uz pomoć ‘prigovora savjesti’ prkose zakonskim konvencijama povezuje to što su njihovi postupci lišeni i najmanjega rizika. Ako je prigovor savjesti nekoć neizbježno vodio u građanski neposluh, s konzekvencama koje su se znale ukazati i kroz višegodišnju zatvorsku kaznu, sada je ‘prigovor savjesti’ vrhunska demonstracija poslušnosti, neka vrsta svjedodžbe da je pojedinac, usprkos administrativno-pravnim iskušenjima, izrastao u građanina poželjnog profila.”

I još:

“Čovjek se stoga s nostalgijom sjeća herojskih vremena kada su praktikanti ‘prigovora savjesti’ podnosili goleme žrtve da bi živjeli u skladu s vlastitim moralnim načelima. Sada, horde oportunista upravo su izostankom rizika ohrabrene da religijske i/li ideološke upute lažno deklariraju kao lična moralna načela. ‘Prigovor savjesti’, umjesto iskaza otpora, postao je najomiljenija licenca praktičnoga konformizma; njegovi korisnici, po cijenu toga da osujete prava i zagorčaju život građankama ove zemlje, usrdno kleče pred autoritetom vladajuće crkve i države koja joj cinično ministrira. Za razliku od Jehovinih svjedoka i drugih tvrdoglavaca, koji su po cijenu robije odbijali pucati na druge, oni nisu ‘sami protiv sistema’, nego su sam sistem.”

Oportunistička vojska opremljena bijelim mantilima i raspoređena u ginekološkim ordinacijama hrvatskih bolnica, dakle, jeste sistem, a ovaj vrlo efikasno funkcionira bez obzira na zakonske nedostatke. Tek kada se dogodi privremena erupcija nelagode – kao ovoga puta, isključivo zahvaljujući javnom istupu jedne hrabre žene – dolazi trenutak kada valja podsjetiti na pravila igre koja su na snazi u ciničnoj zajednici. Nastupa premijer sa svečanom objavom: “Ne događa se ono što se zbiva.”

Žargon dvoličnosti najčešće je fokusiran na pobijanje očiglednog. No očekivanja se ne svode na to da recipijenti zaista ne vide ono što je očigledno, nego da, neovisno o vlastitom uvidu, prime na znanje kako ne treba vjerovati očiglednom. U protivnome prijeti stigma, i to zbog remećenja kućnoga reda. U ciničnome društvu, naime, ne traži se most, već provalija koja će uspostaviti vezu između deklariranog i stvarnog.

Izjavom od prije par dana, da “nema zabrane pobačaja” (mada je isti onemogućen), kao i onom od prije par tjedana, da “‘Za dom spremni’ je već zakonom zabranjen” (mada je dopušten), Plenković najmanje ima na umu nešto poput prikaza realnoga stanja stvari: on ističe orijentire kojih se sljedbenici imaju držati kod svojih licemjernih žongliranja. Ti uigrani plesni koraci, pak, potvrđuju njegovu partiju kao kaptolsku političku ekspozituru, a njene članove kao loše kamuflirane križare. U ishodu će žena u svojoj najdubljoj privatnosti, svedena na objekt vjersko-političkog nasilništva, biti poharana ujedinjenom akcijom crkve i države, boga i batine, jednoga te istog.

Uostalom, jedan od osnivača HDZ-a, svećenik Anto Baković, 1997. je u časopisu Narod (čiji brand danas baštini Željka Markić, prvakinja hrvatskoga katoličkog fundamentalizma) pisao ovako: “Podsjetio bih cijenjene čitatelje da je NDH trajala četiri godine, i da je također vođen težak, okrutan rat, ali je ta država učinila jako puno za demografsku obnovu Hrvatske. Čemu ne kazati današnjoj generaciji Hrvata da je za vrijeme NDH pobačaj bio kažnjavan smrću?”

Bit će da je, mimo religijskih dogmi, jedan od razloga za grožnju prema abortusu i doživljaj NDH kao historijske maternice suvremene države. Pod čizmom ove mlađe je veći dio populacije: sekundarna bića u postsekularnom dobu, koja s pouzdanjem mogu reći da je budućnost u njihovim mukama. Žene, eto, više ne osuđuju na smrt. One su – što je tek za nijansu manje neugodno – osuđene na život u katoličkoj Hrvatskoj.

(Portal Novosti, foto: N1)