Saldo protesta za povratak naziva Trga žrtava fašizma koji je 9. svibnja 1999. održan u Zagrebu bio je sljedeći: Zoranu Oštriću kamenom je razbijena glava, kao i jednoj 76-godišnjakinji, Zoranu Pusiću izbijen je zub, Stjepan Mesić opaučen je letvom po leđima, Vesnu Pusić udario je frustrirani bivši činovnik s njezina fakulteta… a još lijepi broj prosvjednika fasovao je teže i lakše ozljede. Skupina od dvjestotinjak neofašista, predvođenih Mladenom Schwartzom, Ivanom Gabelicom, Zvonimirom Trusićem i svećenikom Vjekoslavom Lasićem, s tada mlađahnim Zlatkom Hasanbegovićem u drugom ešalonu, nakon verbalnih prijetnji mašila se suzavca, da bi zatim krenula u batinaški pohod i nasilno prekinula skup, dok su jake snage policijskih statista sve to dostojanstveno tolerirale, otvoreno se stavljajući na stranu proustaških nasilnika.
Uslijedila su ne manje uzbudljiva oficijelna tumačenja s ambicijom da nastalu društvenu situaciju, umjesto u crno-bijelim, prikažu u crveno-crnim tonovima. Tako je Ivica Ropuš, tadašnji portparol vladajućeg HDZ-a, ustvrdio kako makljaža na trgu predstavlja „sukob dvaju ekstremizama“, od kojih je jedan „crven“, a drugi „crn“, što je onda brzom partijskom poštom dostavljeno uredničkoj posluzi na HTV-u, pa su putem središnjih komentara u večernjem dnevniku i notornim Motrištima istim stavom brifirani uvaženi gledaoci.
Intervjuom u Jutarnjem listu potom se oglasila Vesna Škare Ožbolt, u to vrijeme savjetnica predsjednika RH za politička pitanja, iznoseći službeno stajalište ureda Franje Tuđmana: „Na Trgu hrvatskih velikana nije se događala nikakva proslava, već politički miting na kojem su neki ekstremisti s desne i s lijeve strane došli smišljeno provocirati i izazivati nered i fizički se obračunati, u čemu su i uspjeli. (…) Ured osuđuje huliganstvo i divljačko ponašanje i ‘crnih’ i ‘crvenih’.“
(Centrumašku floskulu o „sukobu dvaju propalih ekstremizama“, spomenimo usput, tada je borbeno razglašavao i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Zlatko Tomčić, na nešto debilniji način od ostatka scene: „Mi smatramo da antifašizam pripada prošlosti koliko i fašizam!“ Ili, još gluplje: „Mi ne bismo bili brisali ime Trgu žrtava fašizma, ali nismo ni za to da mu se to ime sada vraća!“)
Nesporazum je, dakako, ležao u tome što se „crveni“ na zagrebačkom trgu nisu okupili zato da prosvjeduju protiv „crnih“ – Gabelice, Schwartza, patera Lasića i kompanije – već protiv državničko-političkog djelovanja neposrednog nalogodavca Ivice Ropuša i Vesne Škare Ožbolt. Nisu, naime, deklarirani militantni desničari uklonili naziv Trgu žrtava fašizma, nego je to učinio Franjo Tuđman osobno, uz punu podršku oduševljenih članova svoje partije, a zadatak trbuhozboraca poput Ropuša i Ožboltove bio je da takvom postupku poreknu svojstva političkog ekstremizma.
Utoliko je lažni sukob između „crvenih“ i „crnih“ zapravo bio pokušaj obračuna „crnih“ s „crvenima“, i to zbog obrane tekovina što ih je osigurala „centristički“ legitimirana vlast, ista ona koja će potom u paketu s „crvenima“ prozvati i „crne“, ne bi li simulirala distancu od „oba ekstremizma“. Odnosno, kako je to prije zamalo četvrt stoljeća primijetio jedan marginalni kroničar:
„Nisu samoproglašeni sljedbenici ustaštva kreirali istinsku fašizaciju hrvatskoga društva, već je to zdušno i sveobuhvatno obavila vladajuća politička struja, ona koja je u domaćem političkom blatu sebi namijenila prostor ‘sredine’, a pridruženi ‘ekstremi’ samo su uveselili tako stvoreni ambijent i pridodali nešto kreativnosti u općem sijanju straha. U procesu stvarne fašizacije oni su, u skladu s mogućnostima, puka dekoracija.“
Društvene situacije suštinski identične onoj iz maja 1999. godinama su se u Hrvatskoj nizale u bezbroj varijacija, a zadnji put prije nekoliko dana, kada je novoizabrani predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić u jednom intervjuu izjavio da je ustaški poklič „Za dom spremni“ „nedopustiv u bilo kojoj prilici“, e da bi onda na njega nasrnulo probrano desničarsko društvo: od Domovinskog pokreta Ivana Penave, preko Željke Markić iz katoličkog kluba U ime obitelji, pa do suverenista Hasanbegovića, sada već dovoljno odraslog i zrelog da se u političkim okršajima, umjesto tupim predmetima, koristi tupim mislima.
„Odakle ti pravo, Radovane Dobroniću, da ‘nedopustivim’ proglašavaš pozdrav pod kojim je tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, na Oltar Domovine svoj život položilo više od sedam stotina hrvatskih vitezova?! Njihov je odabir bio da ratuju i ginu pod svojim znakovljem, i tvoje prijetnje danas, trideset godina nakon Domovinskog rata, nanose novu bol njihovima majkama, braći i sestrama, kćerima i sinovima“, patetično su kriknuli „domovinci“ preko Facebooka, štiteći fašistički poklič kao zjenicu oka svog, a javno obraćanje začinili i odgovarajućim upozorenjem: „Dobroniću, ne diraj u svetinje!“
Kao u proljeće 1999., kao i u bezbroj prilika od tada, „crni“ su navalili na „crvenoga“ – zasad samo verbalnim naoružanjem – braneći tekovine koje je intaktnima učinila upravo vlast što im tobože ide na jetra, a vladajući „centristi“ s uzvisine šutke promatraju poprište okršaja, pakosno se smješkajući, misleći se tek koga bi iz bogatoga fonda ivica ropuša i vesni škare ožbolt mogli delegirati da obnaroduje kako je tu riječ o „sukobu dvaju ekstremizama“ i kako središnji hrvatski politički um osuđuje ponašanje i „crvenih“ i „crnih“.
„Za dom spremni“, međutim, nisu ozakonili ni prvaci Domovinskog pokreta, ni Željka Markić, ni Zlatko Hasanbegović, već je ustaški uzvik faktički legalizirao premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, najprije pripisujući mu famoznu „dvostruku konotaciju“, zatim formirajući Vladino „stručno tijelo“ koje će to potvrditi, te naposljetku uporno odbijajući inicijativu Ognjena Krausa i predstavnika nacionalnih manjina da se izmjenom Kaznenog zakona korištenje fašističkih simbola bezuvjetno zabrani. Ono, dakle, što sudac Dobronić smatra „nedopustivim“, dopuštenim je učinio prvi čovjek izvršne vlasti, toliko nesklon ekstremizmu da je i pridavanje „dvostruke konotacije“ nacističkoj provokaciji svojedobno predstavio kao „bitku za jačanje političkog mainstreama“.
Taj mainstream je toliko ojačao da danas neoustaška desnica, skupa s prijekom porukom „Ne diraj u svetinje!“, nastupa u duhu hrvatske društvene i pravne zbilje, dok je predsjednik Vrhovnoga suda suprotstavljen i jednom i drugom. Penava je suri realist i zastupnik postojećeg reda stvari, a Dobronić provokator koji idealistički širi normativne tlapnje. Vlast je, međutim, izvan svega toga, ona nije ni „crvena“ ni „crna“.
HDZ-ov antifašizam, naime, manifestira se u pozi počinitelja zločina koji energično odbija sloviti radikalnim poput onoga koji njegov zločin podržava. Stalna radikalska prijetnja nužna je da bi se ekstremizam političkog centra mogao što udobnije institucionalizirati i utvrditi kao mrak koji nudi zaštitu od tame. Još od vremena neprežaljenog Utemeljitelja pokret razvija istu tehniku samoodržanja – kako izvorište zla predstaviti manjim zlom, a u boljem slučaju i jedinom branom nadirućoj pošasti.
„Dvostruka konotacija“ stoga nije obilježje objekta, već subjekta političkog djelovanja, što znači da će vladajući subjekt svoje gnušanje nad ustaštvom izraziti legalizacijom ustaškoga pozdrava. Pogrešan bi bio utisak da Plenković, uporno odbijajući inicijativu za zakonskom zabranom isticanja fašističkih simbola, pravi ustupak izvanstranačkoj desnici: on time povlađuje najdubljem biću svoje partije, koje je još i u stanju kostimirati se radi trenutnih trendova na političkom tržištu, no ne i iskočiti iz vlastite kože.
Ima li onda doista smisla, povodom reakcija na izjavu šefa Vrhovnog suda, zgražati se i upozoravati na opasnost od djelovanja profašističke desnice u Hrvatskoj? Zapravo ima, ali je prije toga treba ispravno locirati: profašistička desnica boravi na vlasti, a predvodi je premijer i predsjednik HDZ-a.
STUPS: Bestijarijum