Skip to main content

VIKTOR IVANČIĆ: Mein Kampf za mainstream

Stav 30. sep 2022.
4 min čitanja

"Moderni suverenizam ima težinu vazdušnoga gvožđa, ili tekuće cigle, ili neautonomne autonomije, ili ropske slobode, ili poštenog hadezeovca"

Dvije ne tako nove, ali svježe lakirane fraze izbacio je hrvatski premijer Andrej Plenković u nedavnom predavanju na Harvardu – jedna je “moderni suverenizam”, a druga “jačanje mainstreama”.

On se, rekao je, energično zalaže za “moderni suverenizam”, kako u nacionalnom, tako i u internacionalnom smislu, dok još energičnije vodi bitku za “jačanje mainstreama”, jer je to jedina brana od lijevih i desnih političkih radikalizama, populizama, ekstremizama i sl. Tiskano izdanje izlaganja, pod naslovom “Moja borba”, tek se očekuje.

Sadržaj koji leži ispod fraze “moderni suverenizam”, makar u samome predavanju nije podrobnije predočen, možemo lako detektirati: on ima težinu vazdušnoga gvožđa, ili tekuće cigle, ili neautonomne autonomije, ili ropske slobode, ili poštenog hadezeovca, ili već nečega takvog. “Moderni suverenizam” u hrvatskome slučaju označava odbacivanje značajnoga dijela državnog suvereniteta za račun bespogovorne podložnosti instancama kao što su Europska unija, NATO pakt ili SAD. Samo što se taj proćerdani suverenitet, dakako, ne naziva izgubljenim, nego “moderniziranim”.

Hektolitri krvi što su u zadnjem ratu proliveni u ime svetinje “državnog suvereniteta” nalažu razumljiv terminološki oprez. Te krvave rijeke ne smiju se ni po koju cijenu pokazati uzaludnima; treba ih predstaviti kao izvorište tekuće modernosti, odnosno tekuće državnosti, takve gdje nacionalna himna odjekuje utoliko gromkije što je zemlja čvršće uglavljena u svoj kolonijalni status.

Proces realne desuverenizacije – tokom kojega biva jasno da je umjesto armije zaposlenih u Ministarstvu vanjskih poslova RH dovoljno imati aktivnu e-mail adresu na koju će pristizati direktive iz nadležnih centara moći – stoga nosi kultno-simbolički “suverenizam” u svome nazivu. Proizvođači političkih fraza nikada ne podcjenjuju poriv potrošača da budu očarani progresom, čak i kad se zbog toga moraju osjećati poput idiota. Naprosto, “moderni suverenizam” traži od konzumenata da sve što je izgubljeno slave kao rafinirani dobitak, tj. da ono čega nema smatraju modernim.

Mnogo je interesantnije, međutim, Plenkovićevo “jačanje mainstreama”, između ostalog i zato što je tu parolu prvi put lansirao prije gotovo šest godina, u prosincu 2016., kada je ustaškoj spomen-ploči u Jasenovcu pridao “dvostruku konotaciju”, od kojih druga, važnija, nacističku provokaciju opravdava. “Ovo je bitka za jačanje mainstreama!” izjavio je tim povodom u studiju HTV-a, dok se voditelj cijedio u mutnozelenkastu lokvu straha. Sada, iz predavanja na Harvardu, shvatili smo da bitka i dalje traje nesmanjenom žestinom. Štoviše, iz poletnosti predsjednika Vlade RH stječe se utisak da on podmazuje naoružanje, razvija zastavu i priprema moćnu ofenzivu nakon koje će oglasiti konačnu pobjedu političkog središta nad lijevim i desnim društvenim anomalijama.

U međuvremenu je podigao retoričku tenziju i naoštrio vokabular, pa su lijevi i desni radikali postali lijevi i desni teroristi, ili u najmanju ruku inspiratori terorizma. Gotovo svako političko djelovanje izvan ograđena hadezeovskog centra prokazano je kao pozivanje na nasilno rušenje vlasti. Opozicija, lijeva i desna, sve je češće tretirana kao jedinstvena kriminalna grupacija. Od državnog odvjetništva i tajnih službi traži se žustriji angažman. Tko je preparirao Bezuka? Tko je brifirao Franciškovića i njegove sljedbenike? Tko zaista puni redenike i priprema Molotovljeve koktele?

Dok liberalno-centrističke vladajuće garniture širom Europe sretno putuju ka rezalištu, a na njihova mjesta dolaze raspjevani desničari, vitlajući biblijama i noževima, premijer jedva poznate državice odlučio je jednoj potrošenoj dogmi vratiti vitalnost i staru slavu.

No kakav je stvarni karakter hrvatskoga političkog “mainstreama” ako se za njegovo “jačanje” koriste nedvojbeno ekstremističke metode? Je li hrvatski premijer u svojoj misiji više nalik Sizifu ili barunu Münchhausenu? Odlučili smo to raspraviti sa samim Andrejom Plenkovićem, koji ljubazno nije odgovorio na nekoliko naših pitanja. Prvo nas je, logično, zanimalo koji će biti sljedeći potezi njega i njegove stranke u pogledu suzbijanja političkih fanatizama, terorističkih prijetnji i “jačanja mainstreama”.

“Za početak ćemo se svi iz rukovodstva HDZ-a okupiti ispred brončanog spomenika Miru Barešiću u Dragama i svečano ga dignuti u zrak!” nije nam rekao Plenković. “U redu, dinamit nije nužan, pompa nikome ne treba, mogu se upotrijebiti bageri i dizalice, ali spomenik međunarodno osuđenom teroristu, koji je stekao slavu atentatom na jugoslavenskog ambasadora, ne smije ostati na postolju. U protivnome bi ljudi s punim pravom pomislili da kenjamo.”

Zašto bi to pomislili? – zanimalo nas je.

“Zbog toga što je HDZ i podignuo spomenik Barešiću”, nije nam rekao Plenković. “A na svečanosti njegova otvaranja, podsjetit ću vas, prisustvovala su čak dva ministra, od kojih je jedan, Tomo Medved, danas potpredsjednik Vlade, moj zamjenik. Medved je tom prilikom govorio o Barešiću kao o heroju kojemu cijela nacija ima biti zahvalna. S takvim zelotskim stavovima treba se odlučno obračunati, a to znači da iritirajuća brončana statua mora biti srušena. Inače će se ljudi s punim pravom pitati: zašto stranka koja podiže spomenike teroristima zastrašuje društvo opasnošću od terorizma? Pomislit će da kenjamo.”

Zašto baš spomenik u Dragama, kada je HDZ organizirao bezbroj sličnih pothvata iz oblasti desničarskog ekstremizma, od onih plinskih boca u Savskoj ulici kojima je trebalo nasilno rušiti vlast, preko ozakonjenja ustaškog pozdrava, pa do neprestanog iskazivanja počasti ratnim zločincima? – zanimalo nas je.

“Od nečega se mora početi”, nije nam rekao Plenković. “Ne možemo sad Savsku ulicu dignuti u zrak, ali spomenik atentatoru možemo odmah ukloniti. To bi bila snažna simbolička poruka, startna katarza, da tako kažem, a onda bi, jedno po jedno, dolazilo na red sve ostalo… Zna se da HDZ već preko trideset godina radikalizira hrvatsko društvo, da ga truje nacionalističkom isključivošću, šovenskom mržnjom i koketiranjem s fašizmom, i sad nije moguće upustiti se u ozbiljan projekt deradikalizacije bez trunke samorefleksije. U tom slučaju bi ljudi mućnuli svojim glavama i s punim pravom pomislili da kenjamo.”

Zašto ste tako sigurni da su ljudi spremni mućnuti svojim glavama? – ponovili smo pitanje.

“Zato što bi se neizbježno nametao zaključak da uporno afirmiramo sve one svinjarije na čijem se suzbijanju verbalno angažiramo”, nije nam rekao Plenković. “A to je neodrživo. Ispalo bi da je bio u pravu onaj Ivančić kada je ustvrdio da se ‘glavna odlika hrvatskog mainstreama ne očituje u uvriježenome srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, nego – obratno – u desničarskom radikalizmu koji se lažno izdaje za politički centar i normalizira ideologije s aromama septičke jame’. Ili, kraće, da HDZ kenja.”

Ko jebe Ivančića! – predložili smo.

“Potpuno se slažem”, nije nam rekao Plenković. “Ipak, nemojmo se zavaravati: ‘mainstream’ ne može biti deponij na koji ćemo mi iz HDZ-a svakoga dana iskrcavati kamione smeća, a onda odatle osmatrati okolinu i konstatirati da je sve izvan deponija prljavo i kužno. Ljudi će shvatiti da im to ne miriše na dobro. Pomislit će da kenjamo, čak i na Harvardu.”

U redu, ali ako već punih šest godina obilazite mikrofone i reklamirate borbu za “jačanje mainstreama”, zašto sve to niste ranije rekli? – zanimalo nas je.

“Zato što to nisam rekao ni sad”, nije nam rekao Plenković.

(Portal Novosti)