Već sam ti rekao da uvažavam to što tražiš da se maknem malo više udesno. Shvatio sam poruku, mičem se koliko mogu, ali nastaviš li me dalje gurati past ću s kreveta, jebo ga bog! I što onda imamo? – reče Andrej Plenković Biračkome tijelu.

„Onda imamo pad s kreveta“, mirno reče Biračko tijelo.

Blizu dvjesto kila žive vage Biračkoga tijela razbaškarilo se posred postelje, u donjem rublju XXXL formata, raširenih ruku i nogu, naguravajući tehničkog premijera uz sami rub. Kakav fićfirić, pomisli. Kad već dijeliš krevet s Biračkim tijelom – a jednom u četiri godine si, htio-ne htio, to obavezan činiti – nitko normalan ne očekuje da mu bude udobno.

„Što ustvari hoćeš?“ upita Plenković odgurujući napasnika nogama.

„Bolje je da znaš što neću“, reče Biračko tijelo. „Neću Srbe, neću Novosti, neću Istanbulsku konvenciju, neću abortus…“

„Ali to je neinteligentno!“ obrecnu se Plenković.

„Neinteligentno je očekivati da Biračko tijelo bude inteligentno“, mirno reče Biračko tijelo.

„Mislio sam da si u stanju shvatiti moju strategiju. Ali očito nisi.“

„Što se tu ima shvatiti?“

„Da nema boljeg načina za vođenje radikalno desne politike nego da se nominalno držimo političkog centra“, reče Plenković. „Razumiješ? Desničarski ekstremizam neusporedivo je efikasniji uz centrističku kamuflažu. Osam godina se ja trudim to demonstrirati u praksi, a onda mi Biračko tijelo pada s Marsa, i to ravno u postelju, s namjerom da me izgura. Što bi rekli Srbi, džabe sam krečio!“

„Što si krečio?“

„Jesam li faktički legalizirao ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’? Jesam, tako što sam mu pripisao ‘dvostruku konotaciju’ i omogućio da bude zakonski dopušten. Jesu li, na primjer, ministri Medved i Krstičević, uz moju punu podršku, odavali počast osuđenome ratnom zločincu Mirku Norcu? Jesu, a ja sam poslije rekao da time ‘ne dovode u pitanje odluke hrvatskih sudova’. I ratnim zločinima sam dakle prišio ‘dvostruku konotaciju’. Jesam li opoziciju optuživao za protudržavnu djelatnost? Jesam. Zar to nisu postupci ordinarnog desničara?“

Biračko tijelo nonšalantno slegne ramenima.

„Što sam ja napravio kada su HOS-ovci u Jasenovcu postavili ploču s nacističkom parolom?“ nastavi tehnički premijer. „Premjestio sam je dvadeset kilometara dalje, uz partizansku kosturnicu… O tome ti ja pričam. O taktici da se politika desničarskog ekstremizma provodi pod firmom zaštite društva od pošasti desnih radikala. I što sam izjavio kada sam ozakonio ustaški pozdrav? Izjavio sam: ‘Ovo je bitka za jačanje političkog mejnstrima!’ Shvaćaš?“

„Ne shvaćam“, reče Biračko tijelo i zauzme još pedalj postelje.

„Nije poanta u tome da se preko mejnstrima udaljiš od fašizma, već da fašizam uneseš u mejnstrim. Kužiš? Treba se furati na mejnstrim, a zadržati proustašku matricu. ‘Dvostruka konotacija’. Tako jačaš ono od čega se navodno distanciraš. Provodiš u djelo ono čega se tobože groziš. O tome su u srpskim Novostima pisali još prije šest godina, a sad bi ih moje Biračko tijelo zabranilo! Ma molim te!“

„Što su pisali?“

„Citiram: ‘Hrvatska demokratska zajednica sve vrijeme spašava društvo od same sebe, tako da svinjarije koje poduzima izazivaju olakšanje u odnosu na svinjarije koje bi mogla poduzimati. Misija priručnih lidera poput Andreja Plenkovića nije da ukloni zvijer s političke scene ili joj trajno iščupa zube, nego da, režirajući igrokaz njezina tobožnjeg kroćenja, zadrži zvijer na vlasti. On samo perpetuira uvježbanu nacionalističku onaniju u vidu lažne samodresure.“

„Tko je tu splačinu sročio?“

„Neki Jovančić iz Novosti. Prije šest godina. Hoćeš još? Citiram: ‘Potpuno je dakle pogrešno stvarnu i efektivnu moć HDZ-ova fašizma prepoznavati u manifestacijama razularena ustaštva i šovinističke isključivosti, jer ona leži u politici koja se deklarira kao lažna alternativa takvoj prijetnji.’ Eto. I sad meni nije jasno kako neko srpsko piskaralo može dokučiti u čemu je stvar, a hrvatsko Biračko tijelo ne može.“

„To smo već razjasnili, neinteligentno je očekivati da Biračko tijelo bude inteligentno“, reče Biračko tijelo. „S druge strane, nije baš pristojno računati na glasove glupana, a poslije ih ogovarati zbog nedostatka pameti.“

„Ali što zapravo hoćeš od mene?“ podvikne Andrej Plenković.

„Ponovit ću ti što neću“, s dosadom ponovi Biračko tijelo. „Neću Srbe, neću Novosti, neću Istanbulsku konvenciju i rodnu ideologiju, neću abortus, neću istinu o Jasenovcu, neću slobodnu raspravu o Domovinskom ratu…“

„Pa zar nije bolje navući krinku i uživati podršku europskih moćnika i liberalnih publicista, a postizati isti efekt?“ zavapi tehnički premijer. „Zar nije bolje usvojiti Istanbulsku konvenciju i tolerirati nasilje nad ženama? Zar nije bolje dopustiti abortus i učiniti ga nemogućim? Zar nije bolje voditi suštinski antisrpsku politiku i imati predstavnike Srba u vladi?“

„Kako to tvoja vlada vodi antisrpsku politiku?“ začudi se Biračko tijelo.

„Tako, na primjer, što se trudi da ne uvodi struju, vodu i kanalizaciju u ruralnim krajevima gdje žive pretežno Srbi, za razliku od ruralnih krajeva gdje žive pretežno Hrvati. Tako, na primjer, što nam nije padalo na pamet dopustiti korištenje ćirilice u Vukovaru. Tako, na primjer, što nacionalne knjižnice, po nalogu Ministarstva kulture, ne otkupljuju knjige na srpskom jeziku. I onda sam još predstavnike Srba prisilio da glasaju za mistifikatorski Zakon o hrvatskom jeziku. Što se njih tiče, uvjeravam te da su uzorno pripitomljeni i dresirani. Jedu mi iz ruke.“

„Čim Srbi jedu, to je već pogrešno…“ promrmlja Biračko tijelo, gurnuvši za još pedalj djelitelja postelje udesno.

„E stvarno si idiot, u pičku materinu!“ plane tehnički premijer. „Nema tu pomoći. Glavna osobina jastrebova je ptičji mozak.“

„Zar isto ne vrijedi i za golubove?“

„Pa što si se toliko upeo da nam navučeš na vrat bijes civiliziranog svijeta i liberalnih kolumnista? Zašto ti ne dopire do uma tako jednostavna stvar – da desničarski ekstremizam, ako nije zbrinut u toplini mejnstrima, ostaje na razini verbalnih parola, na nivou kreštanja i vrištanja, a tek kada je prikladno centriran, kada je zamaskiran umjerenjačkim dekorom, postaje moguć prelazak s riječi na djela.“

Biračko tijelo zakoluta očima. Zatim vrhom nokta ostruže trag sasušene sline koji se pružao od lijeve nosnice do kuta usana. Zatim reče:

„Vidiš, Plenkoviću, ja sam kao Biračko tijelo jedan prostodušan entitet, takoreći sirovina“, reče Biračko tijelo. „A kao prostodušnom entitetu naročito mi idu ma živce tvoje maske, tvoje ‘dvostruke konotacije’ i tvoje licemjerje. Ono što od tebe tražim nije prelazak s riječi na djela, nego baš obratno, prelazak s djela na riječi. Očekujem da ono što činiš barem ispravno nazivaš.“

„Što to znači, jebote?“

„Kapitalizirati domoljubno-šovensku sirovost vlastitoga Biračkog tijela radi neke liberalno-koruptivne limunade i osobnog probitka, to tako dalje ne ide, dragi moj. Hajde de dok je Hrvatska krčila put do Europe, pa smo svi skupa prodavali maglu i predstavljali se drukčijima nego što jesmo, ali sada u Brisel putuješ jedino ti, a partija se vraća kući. Za razliku od pojedinca, kolektiv teško održava dvoličnost na duži rok. Prema tome, ako si uistinu hadezeovac, ako si dostojan ovoga Biračkog tijela, sad je prilika da se autaš. Ili te nema!“

„Pa nemoj me dalje gurati, na samom sam rubu…“

„Dobro, izvini.“

„Stvarno ću pasti s kreveta.“

„Okej.“

Biračko tijelo tada se brzim pokretom prevrne u postelji i svom težinom navali preko tehničkoga premijera. Pod dvjesto kila žive vage ovaj iskolači oči, zacrveni se u licu, vratne mu žile nabreknu, bezuspješno pokušava doći do daha, osjeti čak neugodno probadanje ispod struka… U trenutku kada završavamo ovaj tekst još se ne zna je li Andrej Plenković ispustio dušu.

(Portal Novosti, foto: N1)