U uvodniku Privrednika, koji je objavljen kao prilog u prošlome broju Novosti, Olivera Radović je pod naslovom „Zastava“ svesrdno podržala apel Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, da se složno i pompozno proslavi novoustanovljeni „Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“ (15. septembra), te pozdravila „pozivanje svih Srba, ma gde živeli, da se pridruže obeležavanju praznika“, tako što će istaknuti nacionalne zastave na prozore, balkone, krovove, bandere, retrovizore i slično.

Javnosti u „državama bivše Jugoslavije“ zbog takve slavljeničke navade nikako ne bi trebale biti uznemirene, smatra Olivera Radović – inače glavna urednica portala Srpskog privrednog društva Privrednik – nikome ta kolektivna demonstracija privrženosti ne bi smjela smetati, niti itko normalan ima razloga da to shvati kao provokaciju, „kao da je nedajbože reč o paljenju tuđih, a ne o skidanju prašine i iznošenju iz podruma zaborava svoje sopstvene, po svakom redu i zakonu primerene trobojke“.

Pretežni dio teksta nije vrijedan osvrta, ali sam njegov kraj – u kojem autorica postavlja jedno „jednostavno pitanje“, i to u slavodobitnome tonu, kao da se niječni odgovor na isporučeni upit podrazumijeva, barem kod onih koje ćemo smatrati „normalnima“ – ipak privlači pažnju. A glasi ovako:

„Sve rasprave na ovu temu mogu se svesti na jednostavno pitanje: Da li je poštovanje zastave i nacionalnih obeležja jednako nacionalizmu? U bilo kojoj balkanskoj državi i u bilo kom univerzumu. Bez ‘ali’.“

Oliveru Radović najbolje je odmah suočiti s jednostavnim odgovorom: da, svako je „poštovanje zastave i nacionalnih obeležja jednako nacionalizmu“! Bez „ali“, u bilo kojoj državi na Balkanu i u bilo kojem „univerzumu“. Štoviše, jedini operativni smisao nacionalističke ideologije jest da iznudi „poštovanje zastave i nacionalnih obeležja“. Nacionalizam, kao „lijepak zajednice“, zapravo i ne čini ništa drugo osim što zadaje, verificira i utjeruje u kosti „poštovanje zastave i nacionalnih obeležja“.

Ukoliko je pak autorici potvrdan odgovor na njeno jednostavno pitanje nezamisliv, ukoliko ona drži da puko „poštovanje zastave i nacionalnih obeležja“ ne može imati nikakve veze s nacionalizmom – a očito je tako, jer je pitanje i postavila radi toga da ona nadražena javna mnijenja u „državama bivše Jugoslavije“ prokaže u njihovu apsurdu – to je samo znak da je nacionalistička ideologija polučila očekivane rezultate i ispunila svoju svrhu, naime raširila uvjerenje kako je „poštovanje zastave i nacionalnih obeležja“ nešto prirodno i samorazumljivo, nešto što ima činiti rutinu naše svakodnevice, te ne može biti „jednako nacionalizmu“.

Na žalost Olivere Radović, nema ničega prirodnog u „poštovanju zastave i nacionalnih obeležja“. Tu je ama baš sve umjetno. Iskazivati pijetet (ili gajiti neke suptilnije osjećaje) prema trobojnoj krpi, makar ona bila ukrašena kakvim dvoglavim kičem, ili pokorno ustajati na zvuke himne, čak je prilično bizarno i komično. Te životne prakse ne spadaju ni u kakve prirodne ljudske reakcije, niti su posljedice djelovanja nagona, osim ako i poslušnost ne svrstamo u nagon. U mom slučaju, recimo – što možda treba pripisati i poznim godinama – kada se postavi izbor između nečijih svježe opranih gaća koje se suše na balkonskome štriku i hrvatske zastave koja vijori na jarbolu, simpatije automatski lete prema gaćama. Neusporedivo ih više respektiram od svečano izvješena komada platna s privremenim dezenom.

Hoću reći: „poštovanje zastave i nacionalnih obeležja“ je ishod procesa pripitomljavanja i discipliniranja, procesa dresure i kolektivne obuke, a taj proces čini samu bit nacionalizma. On, s druge strane, nije nikakav autonomni fenomen, nikakva s neba padajuća čarolija koja zaposjeda ljudske duše, nego ga regulira državna sila, sa svojim birokratskim aparatom i ideološkim pogonom.

Pišući prije više godina o robotiziranju voljena pučanstva pomoću himne (radilo se, uzgred budi rečeno, o „Lijepoj našoj“) jedan je marginalni analitičar primijetio da „nacionalizam u svome operativnom izdanju i nije ništa drugo nego kontinuirano i birokratski poduprto variranje stilskih figura kroz koje će se provjeravati masovna odanost obogotvorenoj državi za koju, kada prilike iskoče iz rutine, vrijedi oduzeti nečiji život, ili žrtvovati vlastiti, ili poduzeti kakvu sličnu svinjariju“.

U konkretnome slučaju što zaokuplja pažnju Olivere Radović, društvena organizacija kojoj treba demonstrativno iskazati lojalnost – tako što će Srbi, „ma gde živeli“, okačiti nacionalne zastave na prozore, balkone i sl. – zove se Republika Srbija, čiji je predsjednik i uputio blagdanski apel. Već sam naziv rečenoga praznika – „Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“ – dovoljno je tragikomičan (mada ne i neuobičajen, „u bilo kom univerzumu“) da biva jasno kako središnji pojam („sloboda“) može biti samo ugušen u sendviču kojim ga nemilosrdno pritišću prvi i zadnji.

No blažena je naivnost uvodničarke Privrednika kada – dok cijelom tom paket-aranžmanu upućuje srdačan novinski aplauz, dok marno „skida prašinu“ s omiljene zastave i svečano je vadi iz „podruma zaborava“ – čvrsto vjeruje kako time ne daje doprinos zahuktaloj nacionalističkoj ofenzivi Aleksandra Vučića i kako nije talac srpstva kao gologa sredstva manipulacije vlastodržaca. Ili je ipak riječ o hipokriziji?

Zbog toga, doduše, ne mora biti osobito zlovoljna: slično stoje stvari sa svim zastavama, mnogim državama, brojnim političkim vođama i njihovim medijskim poslugama, kako na Balkanu, tako i u „univerzumima“. Svi krotko ustajemo na zvuke himne, služimo se pasošima s karakterističnim grbovima i nijemo prolazimo kraj spomenika čuvenim koljačima postavljenim na gradskim trgovima. Karirana Hrvatska može poslužiti kao uzoran primjer da buktanje strasti i riganje vatre ne samo što nije jedina, nego ni presudna manifestacija nacionalizma. Siniša Malešević o tome je napisao cijelu knjigu („Države-nacije i nacionalizmi“) u kojoj između ostaloga veli:

„Usuprot popularnim gledištima koja nacionalizam asociraju s agresivnim emocionalnim ispadima, baš ta institucionalna rutina niskog intenziteta održava nacionalističku ideologiju na životu i u formi. Snaga nacionalizma ne počiva na puščanoj cijevi niti na permanentnoj nasilnoj mobilizaciji. Naprotiv, njegova svemoć proizlazi iz organizacijski i ideološki artikulirane navike i trivijalnosti.“

Kada dakle Privrednik, plasiran kao prilog u prošlim Novostima, u svojem uvodniku zastupa stav da „poštovanje zastave i nacionalnih obeležja“, kao i „pozivanje svih Srba, ma gde živeli, da se pridruže u obeležavanju praznika“ i ponosno mašu trobojkama, ni u kojem slučaju ne može biti „jednako nacionalizmu“, upravo je takav gard – gdje se sam poziv na angažman unaprijed opskrbljuje poricanjem istinske svrhe tog angažmana – savršeno uklopljen u nacionalističku propagandu Vučićeva režima, koji se u zadnje doba sve žustrije odaje mobilizaciji Srba „u regionu“.

Niti je rutina bezopasna, niti je banalnost benigna. A ispod olovnoga neba nacionalističke ideologije prostire se široki dijapazon bojišta na kojima se vode odsudne bitke za obranu himere „nacionalnog identiteta“, hrvatskoga, srpskog ili bilo kojeg. Od sakraliziranja nacionalnog jezika, preko čišćenja nacionalne kulture, veličanja našeg junaštva, naricanja nad našim žrtvama, mitologiziranja naše državnosti, pa do lansiranja fotografija po društvenim mrežama na kojima se političari grle s popovima i razmjenjuju iskaze privrženosti, promovirajući valjda nešto poput hristospolne zajednice.

Nije na meni da se miješam, no ipak bih preporučio nešto ležerniji odnos prema nametnutim simboličkim nedodirljivostima koje služe utjerivanju u tor i nacionalizaciji svakodnevice. Na primjer: Jebo zastavu, kako hrvatsku, tako i srpsku! I na Balkanu i u „univerzumima“. Odnosno: Jebo nacionalizam! Između onih opranih gaća što se suše na štriku i zastave koja ponosno vijori na jarbolu, daleko je mudrije iskazati poštovanje rublju. Te izvješene gaće, naime, ljudi će sigurno upotrijebiti, dok izvješena zastava daje do znanja da će ljudi sigurno biti upotrijebljeni.

(Portal Novosti, foto: N1)