Strah me zaspati, časna riječ – kaže Zoran Milanović psihijatru Vjeranu Grkoviću, kućnome prijatelju, dok ga ovaj pažljivo osmatra sa susjedne kožne fotelje, grickajući vrh lijevog brka. „To su takve noćne more da se budim sav u šoku, sav u znoju“, nastavlja, „kao u nekom međusvijetu. Trebaju mi neke jake tablete, Vjerane, da se to prekine.“

„Neće tu tablete pomoći, Zorane“, kaže dr. Grković. „Mogu ti dati nešto za spavanje, ali nema garancije da ćeš time izbjeći san. Naprotiv, može biti kontraproduktivno – ako duže spavaš, produžit će se i noćne more.“

„Pa što da radim?“ zavapi Milanović. „Ovako ću skroz izludjeti. Ne mogu svaku noć podnositi novu strahotu.“

„Kakvi su to snovi?“ pita dr. Grković. „Pričaj mi malo…“

„Pazi ovaj od prije neku večer“, kaže Milanović. „Sanjao sam da sam potajno uzeo ključ od tatinog auta, krišom sam mu ga izvukao iz džepa mantila dok je on drijemao poslije ručka. I onda sam sjeo u kola, nabio gas do daske, vozio tristo na sat preko Vukovarske avenije i zabio se u kandelabar kod zgrade MUP-a. Poginuo sam na licu mjesta. Skupilo se odmah puno svijeta na mjestu nesreće. I pazi sad – ja mrtav, ležim tamo sav krvav i skašen, a svi okupljeni nariču nad tatinim slupanim autom. Mene nitko ne jebe za suvu šljivu! Pa kakav je to san?“

„Ne treba snove tumačiti doslovno“, kaže dr. Grković.

„A jebi ga, glava mi je bila doslovno smrskana“, kaže Milanović.

„Jesi siguran da je to što si vozio bio tatin automobil?“

„Nego što bi bilo?“

„Pa ne znam… Tuđmanova Hrvatska?“

Zoran Milanović uputi dug ispitivački pogled prema liječniku. Ovaj se, ostavljajući lijevi, pozabavi desnim brkom.

„Što to znači? Sanjam da uništavam Tuđmanovu Hrvatsku? Jel to?“

„Ne, nego da možeš sjesti za volan“, kaže dr. Grković. „Sjeti se, maznuo si ključ od kola, to je bio tatin auto, a ne tvoj, uopće nisi smio biti unutra.“

„Pa što onda?“

„Znači da si u snu sebi priuštio ono što ti je na javi nedostupno. Tako bih ja to objasnio. Premostio si jaz između želje i mogućnosti.“

„I odmah poginuo?“

„Dobro, odmah si sebe kaznio. Unio si u san dozu samokritike.“

„Čovječe…“ zagnjuri Zoran Milanović ruke u dlanove, dvaput duboko uzdahnuvši. „A pazi sad ovo, molim te. Zaspem ja prije neku večer i sanjam da su Finska i Švedska odlučile ući u NATO. Onda totalno popizdim na tu vijest, kažem Jeliću da hitno sazove konferenciju za štampu, stanem pred novinare i oštro objavim: Nema šanse da Finska i Švedska uđu u NATO! Ja im to neću dopustiti! Ja ću staviti veto na njihov ulazak! Neka idu u pičku materinu!…“

„Zorane, to sigurno nisi sanjao“, prekine ga dr. Grković.

„Kako nisam?“ zbuni se Milanović. „Valjda ja najbolje znam…“

„Nema govora da si sanjao“, inzistira dr. Grković. „Zato što si to stvarno uradio.“

„Što sam uradio?“

„Stvarno si rekao novinarima da ćeš spriječiti ulazak Finske i Švedske u NATO. Gledao sam te na televiziji. U direktnom prijenosu.“

„Ali kako bih to mogao, čovječe? Otkud meni ovlast da to učinim?“

„Pa o tome se i radi, Zorane…“

„I zašto bih se uopće u to upuštao?“

„Ne znam, spominjao si položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini…„

„Kakve veze imaju Hrvati u Bosni sa Finskom u NATO-u?“

„Nemam pojma, nisam ja vješt u politici. Palamudio si nešto, otprilike, ako se ne promijeni izborni zakon u Bosni, koji diskriminira Hrvate, onda ti nećeš pustiti Finsku u NATO.“

„Otkud meni, kao predsjedniku Hrvatske, pravo da donosim zakone u Bosni? Iskreno govoreći, ja nemam zakonodavne ovlasti ni u Hrvatskoj.“

„Pa o tome se i radi, Zorane…“

„Čovječe…“ zagnjuri Zoran Milanović ruke u dlanove, triput duboko uzdahnuvši. Liječnik se iznova s desnoga vrati na grickanje lijevoga brka. „Što mi se to dešava, Vjerane?“ zacvili pacijent.

„Izgleda da si počeo brkati snove i realnost“, kaže dr. Grković. „To je već ozbiljna stvar. To fakat zahtijeva tretman lijekovima.“

„Kojim lijekovima?“

„Ne znam, vidjet ćemo. Jer ovo što si mi sad ispričao je nešto skroz drugo od onog što si rekao ranije. U prvom slučaju si sebi u snu priuštio ono što ti je na javi nedostupno, što je dosta uobičajeno. A u drugom si na javi dopuštaš ono što ti ni u snu nije dozvoljeno, što je dosta neuobičajeno. To indicira da se radi o ozbiljnijem poremećaju.“

„Kakvom poremećaju?“

„Treba napraviti dodatne pretrage, pa vidjeti. A ovako otprve, rekao bih da tebe jebe to što se osjećaš kao Tuđman bez Tuđmanova vozila.“

„Vjerane!“ ljutne se Milanović. „Nemoj me, molim te, zafrkavati. Kakav si ti doktor kad se izražavaš u metaforama?“

„Ti mi dođeš s pričom kako sanjaš da tati kradeš auto i spičiš se u banderu, a onda sam ja metaforičan“, ljutne se i liječnik.

„Ma dobro, znaš što mislim…“ pripitomi se Milanović.

„Ma znam, znam…“ pripitomi se i dr. Grković. „I potpuno te razumijem. Nije lako nositi se s problemom nepotrebnosti.“

„Na kakvu nepotrebnost misliš?“

„Mislim na tvoju funkciju, Zorane, na tvoj posao. Predsjednička funkcija, da se ne lažemo, postoji samo zato da bi postojala. Ona čovjeku pruža tako malo mogućnosti, a ti bi htio tako puno. Htio bi voziti ćaćina kola, sam si rekao. Ono što je neobično je da izlišnost najčešće vodi u tjeskobu i depresiju, a kod tebe očito potiče maniju veličine.“

„Ne znam otkud ti taj zaključak“, kaže Milanović.

„Pa vidiš da već ne možeš razlikovati što sanjaš, a što stvarno radiš, miješaju ti se stvarnost i fikcija“, kaže dr. Grković. „Doveo si se u situaciju da, kao predsjednik Hrvatske, hoćeš sve ono što ne možeš, a nećeš sve ono što bi mogao. A pošto je to što bi mogao skoro ništa, znači da hoćeš skoro sve.“

„E, jebi ga, to me podsjetilo na sinoćnji san“, reče Milanović i zagnjuri glavu u dlanove. „Strašno je bilo! Probudio sam se u goloj vodi!“

„Što si sanjao, Zorane?“ pita dr. Grković i prihvati se desnoga brka.

„Pazi ovako“, kaže Milanović. „Sanjam ja da su mi prilike u zemlji digle živce i odlučim o tome javno progovoriti, sedmi put toga dana. Kažem Jeliću da sazove konferenciju za štampu. Sve lijepo pripremim, pljunut ću Banožića, šutnuti Plenkovića, pozvat ću na ukidanje Ustavnoga suda… I dođemo mi na konferenciju za štampu, a tamo – nikog. Pratiš li me, Vjerane?“

„Pratim te“, reče liječnik.

„Gdje su novinari? pitam ja Jelića. Nema ih, kaže on. A zašto ih nema? pitam ja. Rekli su da ne trebaju dolaziti ako nema predsjednika, kaže on. Kako me nema kad sam tu? pitam ja. Oni stoje na stanovištu da ako oni nisu tu, onda nije ni predsjednik, kaže on. Kakva im je to idiotska logika? pitam ja Jelića. Kažu da su shvatili da predsjednik postoji samo zbog toga što mu novinari drže mikrofone pod njuškom, jer predsjednik ne radi ama baš ništa drugo nego ide okolo i sere, a kad se to jednom prekine, kada novinari prestanu izvještavati o tim sranjima, onda se faktički ukida funkcija predsjednika države, pa su oni odlučili da tako i bude, kaže meni Jelić. Pratiš li me, Vjerane?“

„Pratim te, Zorane.“

„Znaju li ti novinari da ne mogu oni ukidati instituciju predsjednika ako predsjednika bira narod? pitam ja Jelića. Rekli su da je to puka formalnost, kaže on meni. Kakva vražja formalnost? planem ja. Kažu da oni nemaju ništa protiv toga da narod i dalje bira predsjednika, dok god on faktički neće postojati, jer je novinarima dogulilo prenositi njegova blebetanja, a vjeruju da će i narod uskoro shvatiti da se ne isplati gubiti vrijeme na biranje nekoga čija se egzistencija ne može potvrditi, kaže on. I kako ćemo sad održati konferenciju za štampu? pitam ja. Nikako, jer više nema novinara, pa stoga ni predsjednika, kaže on. A što si onda ti tu? pitam ja Jelića. Ja sam slučajni prolaznik kojeg zbog nekog razloga zovete Jelićem, a sebe predsjednikom, kaže meni Jelić.“

„Nema šanse da si to sanjao, Zorane!“ oštro ga prekine dr. Grković. „Lažeš liječniku u oči!“

„Kako nisam, kunem ti se da jesam“, kaže Milanović. „Zašto mi opet ne vjeruješ, Vjerane?“

„Zato što to upravo sanjam ja„, kaže dr. Grković.

(Portal Novosti)