Papa Franjo izvinio se nedavno delegaciji autohtonih zajednica Kanade, koju čine Metis, Inuite, Prva nacija i drugi, priznajući štetu koja je nanesena internatima u Kanadi, nakon što je u augustu 2021. godine pronađeno više od hiljadu grobova u blizini školskih internata.

Kanadski biskupi priznali su “patnje koje su doživjeli učenici internata” i “ozbiljna zlostavljanja koja su počinili” neki članovi katoličke zajednice. Kanadski historičari navode da je u periodu od 1883. do 1996. godine najmanje 150.000 autohtone djece, posebno indijanske, metiske i inuitske, nasilno odvojeno od svojih porodica, jezika i kulture sa ciljem “integracije” u bijelu zajednicu Kanade. Smješteni su u 139 takvih internata širom zemlje kako bi im se silom usadila dominantna kultura.

Mnogi su bili maltretirani ili seksualno zlostavljani, a između 4.000 i 6.000 osoba je umrlo u tim školama, prema Kanadskoj komisiji za istinu i pomirenje, koja je zaključila da je ono što se dogodilo bio pravi “kulturni genocid”.

Priča o Barryju Kenedyju

U izvještaju, koji je osvojio nagradu “Najbolja novinarska priča” na dodjeli priznanja američkog udruženja novinara NAJA (Native American Journalists Association), reporterka Al Jazeere Brandi Morin prepričava neke od priča tih žrtava, a oni koji su preživjeli i danas pate od psihičkih problema.

Barry Kennedy (62) iz Saskatchewana u Kanadi, sa suzama u očima gleda u polje puno kostiju, gdje se nalaze neobilježeni grobovi djece Prve nacije. Živote su izgubili u nekadašnjoj indijskoj rezidencijalnoj školi Marieval, koja se nalazila svega nekoliko metara istočno od sadašnjeg groblja.

Barry priča da je pohađao školu koju je finansirala kanadska vlada, a vodila Katolička crkva, od pete do jedanaeste godine.

Organizacija Cowessess First Nation objavila je u junu 2022. godine da je na tom mjestu pronađen 751 neoznačeni grob, za koje se vjeruje da su grobovi i djece i odraslih. Barry je to nazvao “sramotnim skandalom”.

“Niko nam nikada nije vjerovao… Mislim da je kanadsko društvo sada shrvano zato što su se ti zločini dogodili u njegovo ime”.

Škola Marieval bila je jedan od 139 ovakvih internata koje je pohađalo najmanje 150.000 djece Prvih naroda, Inuita i Metisa u Kanadi. Prva škola je otvorena 1831. godine, a posljednja je zatvorena 1996. godine. Cilj ovih institucija bio je podrivanje autohtone kulture, jezika i porodičnih i društvenih veza. Imale su lošu reputaciju zbog zanemarivanja i zlostavljanja djece koja su bila prisiljena da je pohađaju.

Hiljade djece autohtonih naroda umrlo je u školama, a pojavili su se i brojni izvještaji o pronalaženju posmrtnih ostataka djece u blizini bivših rezidencijalnih škola širom Kanade, dok autohtono stanovništvo nastavlja potragu za svojom nestalom djecom.

‘Dan kada su došli’

Barry se sjeća dana kada su došli po njega i njegove sestre, a tada je imao pet godina.

Bilo je jesenje jutro, a on je bio kod kuće u kolibi u kojoj je živio s roditeljima i sedmero braće i sestara kada je odjednom nastao pakao.

Prvo je čuo da otac viče, a onda ih je ugledao na vratima: predstavnika kanadske vlade u rezervatu, policajca, svećenika i druge osobe iz internata.

“Mama je okupila djecu i odvela ih u spavaću sobu, govoreći im da ne izlaze. Izašla je iz sobe, a njen vrisak se prolomio. Ne sjećam se ni riječi, samo sam čuo kako plače i vrišti. Moji roditelji su se borili se da nas zaštite, ali bezuspješno”, kaže Barry.

“Moji roditelji su išli u internat. Postojao je razlog za ovo vrištanje jer je moja majka znala šta nam se sprema. Apsolutno nije bilo izbora po tom pitanju. Morali su to učiniti, inače bi otišli u zatvor”, dodao je.

Barry je odmahnuo glavom, dok mu je lice postalo crveno od ljutnje. Ne sjeća se ni da li se oprostio od roditelja.

Uvukli su ga zajedno s tri sestre u vozilo koje ih je čekalo i bacili na zadnje sjedište. Kaže da mu je to bila najduža vožnja u životu. Tada nije imao pojma kuda ide i zašto.

“Svi smo plakali, zbijeni zajedno u pokušaju da utješimo jedni druge i da se sakrijemo jedni iza drugih”, prepričava.

‘Grabežljive zvijeri’

Kada su se konačno zaustavili u blizini velike zgrade od cigli, koja je ličila na katedralu, iz auta su izvukli Barryjeve sestre. Trebale su boraviti u ženskom domu u školi. Njega su odveli do sobe za dječake, gdje ga je svećenik izvukao iz auta.

Kaže da ga je obuzeo strah, pa je pokušao pobjeći. Međutim, uhvatili su ga i poslali da se postroji s ostalim dječacima kako bi dovršili procedure. Skinuli su ga golog, obrijali mu glavu, a pod hladan tuš su ga otjerale bljedolike žene obučene u crno od glave do pete. “Neko te je pritom hvatao i udarao nogama”, kazao je.

Zatim su mu dali nešto posteljine i odjeće i poslali ga u veliku sobu s dječjim krevetima.

Te noći, dok je spavao sa 100-ak dječaka, čuo je čudne zvukove. Tada je shvatio da “čudovišta” vrebaju u mraku, a ubrzo je otkrio i ko su ta čudovišta.

Osoblje poznato kao “noćni čuvari” imalo je zadatak da pazi djecu dok spavaju.

“Kada se ta vrata otvore i upali svijetlo u spavaonici, mogli ste čuti kako počinje jecanje”, priča. “Noćni čuvari” su se šuljali između kreveta i maltretirali djecu.

“Nikada neću zaboraviti miris”, rekao je gušeći se. Dječaci su prljali donji veš od straha, a drugi bi to radili namjerno kako bi te noći pokušali zadržati podalje svoje zlostavljače.

Tokom šest godina, koliko je bio tamo, Barry je redovno zlostavljan. Suznih očiju i ljutog glasa je rekao: “Bili su to predatori, jasno i glasno”.

‘Kada sam upoznao smrt’

Dok hoda poljem grobova, koje je sada prošarano redovima solarnih lampi, plišanih medvjedića i raznobojnog plastičnog cvijeća koje su ožalošćeni donijeli u proteklih nekoliko mjeseci, iznova su se pojavila druga traumatična sjećanja.

Imao je osam godina kada su ga probudili rano jednog jutra i zamolili da obuče haljine koje je nosio dok je radio kao oltarski dječak, pomažući svećenstvu tokom crkvenih službi. Svećenik je njega i neke oltarske momke odveo do mjesta iza crkve. Tamo su vidjeli malu osobu umotanu u bijelo platno pored svježe iskopanog groba. “Morali smo pomoći u posljednjim obavezama oko pokojnika”.

Barry je zastao kako bi pokazao na mjesto u daljini. ”Bilo je tamo negdje… Ne znam je li to bio dječak ili djevojčica, jer je bio umotan samo u komad platna. Tada sam se prvi put susreo sa smrću”, prisjetio se.

“Znam da ću nakon današnjeg dana osjećati stvarni umor. Tijelo me zaista boli. Više volim biti sam. Ostajem kod kuće po nekoliko dana. Moja žena je to primijetila i pomaže mi”, kaže Barry.

Bilo je trenutaka kada ga je trauma savladavala i okretao bi se alkoholu kako bi pobjegao od prošlosti koja ga proganja. Kaže da su se majka i otac strpljivo molili za njega izdaleka.

Barry je otac devetero djece i proveo je dva mandata kao predsjednik jedne kompanije. Međutim, kaže da “mnogi ljudi ne prežive traumu”, a zatim je dodao: “Ja, ja hodam po tankoj liniji”.

Ta tanka linija je između iscjeljivanja prošlosti i življenja u sadašnjosti. “Dio toga uključuje oprost, ali to nije lako”, kazao je.

“Kako oprostiti”, pita Barry. “Ako neko može da mi kaže kako, neka to uradi! Kako živjeti s tim? To je učinjeno nama, djeci”.

“Ova istina treba izaći na vidjelo”, dodao je, rekavši da ima nekih Kanađana koji kažu: “Oh, zašto ne prestanete plakati?”

”To je najveća uvreda”, smatra.

‘Indijancima nije dozvoljen ulazak’

Barry se nada da će preživjelima biti pružena prilika da nastave pričati drugima o internatima i njihovim posljedicama, “kako bi dali savjete i spriječili da se ovakvo nešto ponovi”.

Zapadno, preko prerijskog pejzaža, na pragu Stjenovitih planina u Calgaryju, 79-godišnja Ursuline Redud, još jedna preživjela iz Merievala, ispričala je svoju priču. Sjeća se da je bila shrvana kada su joj odrezane pletenice prvog dana u školi.

“Bila sam tako uplašena”, rekla je tiho, dok su joj ruke drhtale. “Bila sam šokirana jer sam bila kao zombi i radila sam sve što su tražili od mene”.

Iako nije razumjela zašto je maltretirana, to joj nije bilo njeno prvo iskustvo s rasizmom.

Sjeća se da se, kada je imala pet godina, pridružila roditeljima u kupovini u gradu blizu Cowesnessa. Trebao joj je toalet, pa ju je majka odvela u javni toalet iza prodavnice. Međutim, naglo je stala da pročita crna slova ispisana na drvenoj ploči i odmah je rekla: “Ne možemo tamo”.

Prisjeća se da je ostala zbunjena. “Nisam to mogla zaboraviti. I dan-danas mogu da vidim napisano, iako u to vrijeme nisam znala šta to znači”. Pisalo je: “Indijancima nije dozvoljen ulazak”.

Na kraju ju je majka odvela u toalet u kineski restoran “koji je uvijek bio dobar prema autohtonim stanovnicima”.

Strah i nepovjerenje

Kada je u ljeto čula da su otkriveni posmrtni ostaci djece širom Kanade, provodila je vrijeme sama, tugujući. Rekla je da se osjećala teško i da je morala spriječiti da se slomi.

Na trenutak se zamislila, a zatim zašutjela, duboko udahnuvši i zaplakavši, a onda je rekla: “Bol će uvijek biti tu”.

Njen sin Kirby Redwood (56) divi se majčinoj hrabrosti i posvećenosti da zaustavi krug traume, ali kaže da mu je bilo neprijatno dok je odrastao. Pretrpjela je mnoge ružne stvari koje su utjecale i na njegovu generaciju.

Kirby je krenuo majčinim stopama, postavši i sam socijalni radnik. Sada je izvršni direktor agencije za socijalne usluge Miskanawah Community Services Association, koju vode autohtoni stanovnici u Kalgariju. Kaže da su to bile duge i bolne godine i da je trebalo mnogo vremena da se oporavi od međugeneracijske traume.

“Kao što znate, svi traumu uvijek pripisuju internatima, ali to je i cijelo kolonijalno nasilje”, objašnjava.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)