Trideset godina nakon završetka aparthejda, Južna Afrika je demokratsko, ali duboko podijeljeno društvo. Političke podjele su podstakle rastuće razočarenje u oslobodilačku stranku Nelsona Mandele, Afrički nacionalni kongres (ANC), koji je pobijedio na izborima 1994. uz obećanje „boljeg života za sve“.

Međutim, za mnoge to obećanje se nije ostvarilo. Posljednje ankete predviđaju da će na izborima krajem maja ANC vjerovatno po prvi put izgubiti parlamentarnu većinu u vladi zbog visoke nezaposlenosti i nejednakosti, pišu svjetski mediji.

‘Zasjenjen’ Dan slobode

Južna Afrika je obilježila 30 godina od kraja aparthejda i rađanja svoje demokratije svečanom ceremonijom u glavnom gradu. Međutim, svaki osjećaj proslave ove značajne godišnjice bio je u suprotnosti sa sve većim nezadovoljstvom sadašnje vlade, ukazuje Associated Press.

Kao šef države, predsjednik Cyril Ramaphosa predsjedavao je skupom u Pretoriji, govoreći i kao vođa stranke Afričkog nacionalnog kongresa, koja je nadaleko zaslužna za oslobađanje crne većine u Južnoj Africi od rasističkog sistema ugnjetavanja koji je zemlju učinio parijom skoro pola stoljeća.

ANC je na vlasti još od prvih demokratskih izbora za sve rase 27. aprila 1994. godine, glasanja kojim je zvanično okončan aparthejd. Međutim, kako piše AP, praznik Dana slobode zasjenile su tmurne prognoze uoči možda najvažnijih izbora od 1994. Analitičari i ankete predviđaju da će slaba popularnost stranke vjerovatno po prvi put izgubiti parlamentarnu većinu na glasanju 29. maja.

Izbori 1994. promijenili su Južnu Afriku iz zemlje u kojoj su nebijelim osobama uskraćivane osnovne slobode, a ne samo pravo glasa. Zakoni su kontrolisali gdje žive, gdje im je bilo dozvoljeno da idu svakog dana i koje poslove mogu imati. Nakon pada aparthejda, usvojen je ustav koji garantuje prava svih Južnoafrikanaca bez obzira na njihovu rasu, vjeru, spol ili seksualnost.

Međutim, ističe Associated Press, to nije značajno poboljšalo živote miliona, jer je većina crnaca u Južnoj Africi, koja čini više od 80 posto stanovništva od ukupno 62 miliona, još uvijek u velikoj mjeri pogođena teškim siromaštvom dok je zvanična stopa nezaposlenosti, od 32 posto, najviša u svijetu. Iako je štetu od aparthejda i dalje teško poništiti, ANC se sve više okrivljuje za trenutne probleme Južne Afrike.

U sedmici koja je prethodila godišnjici, nebrojeni Južnoafrikanci su upitani šta za njih znači 30 godina slobode od aparthejda. Dominantan odgovor bio je da, iako je 1994. bila historijski trenutak, sada je zasjenjena nezaposlenošću, nasilnim kriminalom, korupcijom i skoro pa kolapsom osnovnih usluga kao što su struja i voda koji muče Južnu Afriku 2024. godine.

Ukorijenjene nejednakosti

Kada je u Južnoj Africi srušena vlada aparthejda, čime je okončana vladavina bijele manjine, ljudi širom svijeta dijelili su uzbuđenje i optimizam da će se pojaviti pravednije društvo, piše The New York Times ukazujući na šire lekcije novih generacija o tome koliko je teško poništiti ukorijenjene nejednakosti i upravljati komplikovanom zemljom.

Niko ne sumnja da je Južna Afrika napravila napredak u posljednje tri decenije, napisao je list, naglasivši da je demokratija je rezultirala rastom srednje klase, pristupom boljem obrazovanju po rasnim linijama i priznavanju osnovnog ljudskog dostojanstva crnačkoj većini.

Međutim, istakao je list, također je došlo do sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, gdje mnogi poručuju da su crni Južnoafrikanci stekli političku slobodu, ali ne i ekonomsku slobodu, te da ostaju zarobljeni u strukturi aparthejda.

Iako je demokratija stabilna, Južnoafrikanci su razočarani i većina više ne glasa, ukazao je New York Times, naglasivši da je odziv birača u zemlji opao za 86 posto. Iako nikada nije bilo ozbiljnih sumnji u integritet izbornih nadmetanja, bogaćenje članova ANC u vremenima kada većina stanovništva jedva zarađuje dovoljno da se prehrani, poljuljalo je vjeru mnogih Južnoafrikanaca u njihov demokratski sistem.

Društvo je slobodno i jednako na papiru, ali ekonomske barijere traju, ističe list ukazujući na ocjenu Svjetske banke koja je Južnu Afriku rangirala kao najneravnopravniju zemlju na svijetu. Deset posto stanovništva drži oko 71 posto bogatstva zemlje, dok ostalih 60 posto drži samo sedam posto imovine.

Povrh toga, dodaje list, veliki dio bogatstva ostaje u bijelim rukama, dok ekonomisti kažu da privreda zemlje nikada nije dovoljno napredovala da bi omogućila veću preraspodjelu bogatstva. Istraživanja pokazuju da bijeli Južnoafrikanci i dalje posjeduju većinu zemlje, dok su istovremeno, crni Južnoafrikanci nezaposleni po daleko većoj stopi od svojih bijelih sugrađana, a taj se disparitet vremenom nije poboljšao.

Siromaštvo se smanjilo od početka demokratije ali je i dalje zabrinjavajuće, naglasio je New York Times dodajući da najnoviji dostupni podaci ukazuju da su gotovo dva od svaka tri crna Južnoafrikanca živjela ispod gornje granice siromaštva u 2015. godini, što znači da su imali pristup manje od oko 80 dolara mjesečno. Samo jedan posto bijelih Južnoafrikanaca živi ispod te linije.

Uprkos tome što je obrazovanje otvoreno za sve, problem su kvalitet obrazovanja kao i značajni rasni dispariteti. U 1950-im, samo 10 posto crne djece završilo je srednju školu. Do 2021. taj je broj porastao na 58 posto, prema vladinim statistikama.

Godine 1982. vlada aparthejda trošila je otprilike 1.100 dolara godišnje na obrazovanje za svako bijelo dijete, ali samo 140 dolara za svako crno dijete, prema podacima Odjel 27, organizacije za ljudska prava. Do 2018. godine, to je poraslo na oko 1.400 dolara za svako dijete, prema istraživačima sa Stellenbosch univerziteta, veliki dio je imao za cilj da izjednači uslove za crne studente.

Međutim, škole i dalje podbacuju mnoge svoje učenike. U izvještaju objavljenom 2022. utvrđeno je da 81 posto učenika četvrtog razreda osnovne škole ne može razumjeti šta čita.

I dok sve više djece završava srednju školu, nema dovoljno mjesta na fakultetima da se zadovolji potražnja. U 2022. godini, oko šest posto Južnoafrikanaca u dobi od 18 do 29 godina bilo je upisano u visoko obrazovanje, prema statističkim podacima Južne Afrike. Ove stope upisa, ističe list, zaostaju za zemljama sa sličnom veličinom ekonomija, kao što su Brazil, Meksiko i Filipini, prema podacima Svjetske banke.

Dostignuća koja ne treba zanemariti

Osvrćući se na proteklih 30 godina, procjena stanja Mandeline „dugine nacije“ je trezvena: ekonomija u Rtu dobre nade je u lošem stanju, društvo je još uvijek podijeljeno po rasnim linijama dok je jaz između bogatih i siromašnih nastavio da raste. Međutim, bilo je i nekih važnih dostignuća, barem na papiru, napisao je Deutsche Welle.

Fredson Guilengue, programski direktor za južnu Afriku u Fondaciji Rosa Luxemburg u Johanesburgu, rekao je da je ta zemlja barem „uspjela u uvođenju jednog od najprogresivnijih ustava na svijetu, uspostavljanja nezavisnog pravosuđa, slobodne štampe, slobodnih i poštenih izbora.“

Guilengue je također istakao činjenicu da je ustav Južne Afrike prvi u svijetu koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i da je ta zemlja postala peta zemlja u svijetu — i prva u Africi — koja je dozvolila brak istospolnim partnerima. Pored ovih velikih dobitaka, Južna Afrika je također izgradila snažno i aktivno civilno društvo u posljednjih 30 godina koje je glasno u odbrani svojih prava suočenih sa nedaćama.

Međutim, čini se da posljednjih godina ta nevolja uglavnom dolazi s najviših nivoa vlasti. Borbe za vlast i izvještaji o korumpiranim interesima unutar vladajućeg ANC-a više puta su vraćali zemlju unazad. Prema ekonomskom analitičaru Danielu Silkeu, postoji osjećaj dubokog razočaranja uočenom nesposobnošću glavne oslobodilačke stranke da upravlja zemljom.

Kritički posmatrači su, međutim, također naglasili da se ne može svaka društvena bolest pripisati lošem upravljanju zemljom pod ANC-om. Verne Harris, izvršni direktor Fondacije Nelson Mandela, smatra da je pitanje da li su tri decenije dovoljno vremena da se izbrišu traume i nasljeđe dugih i dubokih procesa kolonijalizma i aparthejda.

Pored brojnih domaćih pitanja, Južna Afrika želi da se pozicionira kao zagovornik ugnjetavanja na globalnom nivou, posebno nakon svog višedecenijskog iskustva aparthejda, rekao je Guilengue dodajući da vjeruje da je, uprkos brojnim problemima, Južna Afrika napredovala na globalnoj diplomatskoj sceni.

Zemlja predvodi mirovne inicijative, šalje trupe u zemlje u regionu kako bi ugušile nemire i iznijela slučajeve visokog profila međunarodnim sudovima. Krajem decembra 2023. godine, Južna Afrika je optužila Izrael za kršenje međunarodnih ugovora, uglavnom Konvencije UN-a o genocidu, tokom sukoba u Gazi, braneći svoj slučaj pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

(Radio Slobodna Evropa, foto: Pixabay)