Dugo već politički i društveni analitičar Tomislav Žigmanov upozorava na kontinuitet „svevlasti etnocentrizma“ u postoktobarskoj Srbiji. Pluralnost je po njemu u Srbiji na početku novog veka zaživela u određenim delovima javnog govora, ali i dalje vlada potpuna monolitnost kada je u pitanju etnicitet i koncept državnog ustrojstva. Zbog toga se ne treba ni čuditi zašto je Predlog statuta Vojvodine, koji je daleko od suštinske autonomije i evropskih standarda decentralizacije, dočekan na nož u beogradskoj „mahali“! Jer, tamo očigledno niko ne može da zamisli mogućnost postojanja regije u kojoj etnicitet ne igra jedinu ili bar presudnu ulogu!
Da li je medijska pompa koja se digla oko vojvođanskog statuta, potom mobilizacija nacionalističko-centralističkih „intelektualaca“, otkrila da se u srbijanskom društvu suštinski ništa nije promenilo tokom poslednjih dvadesetak godina?
– Vjerojatno postoji neka vrsta prešutnog koncenzusa kada je u pitanju centralistički ustroj Srbije. No, to ne treba da čudi. Naime, ukoliko pogledate ne baš kratku povijest državnosti Srbije, onda ćete vidjeti da je petnaestak godina autonomije Vojvodine bio tek decentralistički incident. Naravno, takva konstelacija nije utješna, obzirom na činjenicu da je koncept decentralizirane države danas jedino valjan. I u tome je, čini se, temeljni problem glede poteškoća reusvajanja statuta Vojvodine u srbijanskoj skupštini, a deklarativnost proeuropskih „demokratskih“ snaga ovdje vrhuni u paradaksu. Paradoks dodatno osnažuje činjenica da za statut Vojvodine treba da glasuju predstavnici stranke koja je Vojvodini autonomiju ukinula.
Dok ovdašnji, vojvođanski intelektualci smatraju da statut, koji je proizašao iz nakaradnog Ustava, ne garantuje Vojvodini suštinsku autonomiju, dotle „centrala“ burno reaguje protiv takvog statuta! Kako čitati tu svojevrsnu protivrečnost?
– Nespremnošću da se o autonomiji Vojvodine iz vizure Beograda pristupa racionalno i u kontekstu suvremenih procesa ustroja država. Nekima još uvijek nije jasno da je koncept države i s njom usko navezane privilegirane državne nacije iz XIX. stoljeća danas davno prošlo vrijeme u zemljama liberalne demokracije. Naravno, ima ovdje i prikrivenih interesa, jer autonomija Vojvodine za jedan dio „službenih nacionalnih ideologa“ može dovesti u pitanje lako zadobivene sinekure. Stajališta vojvođanskih intelektualaca, premda su ispravnija, tek su upozorenje da racionalnosti ima u političkim diskursima u Srbiji.
Može li se reći da Beogradu i samo pominjanje Vojvodine, ne samo kao političkog već i geografskog pojma, izaziva svojevrsnu centralističku alergiju? I može li takvim ponašanjem Beograd dovesti do aktivacije i boljeg pozicioniranja autonomističkih vojvođanskih snaga?
– Strahujem da ne! Da to ima utjecaja, onda bi solidarnost i suradnja autonomaških snaga bila ne samo trajnija nego i djelotvornija. Za političko djelovanje, drugim riječima, nije potrebno imati zajedničku strategiju protiv nekoga, već puno zahtjevniju stvar – suglasnost oko zalaganja za nešto. Kada je u pitanju zalaganje za autonomiju Vojvodine u posljednjih dvadesetak godina, jasno je svakome da osim jala postoji u do neba vapijuća nedosljednost skoro svih političkih aktera.
Nevladine organizacije Vojvodine su pozvale međunarodne institucije da sa posebnom pažnjom prate dešavanja oko Statuta Vojvodine. Da li je moguće očekivati, i na kom nivou, internacionalizaciju pitanja Vojvodine?
– Ne vjerujem, jer međunarodne institucije često ne reagiraju ni na daleko izazovnije i potencijalno teže probleme. S druge strane, oni se, na žalost, u neposrednom susjedstvu imaju čime baviti – Bosna i Hercegovina i Kosovo imaju daleko veću težinu. Istina, to ne znači da netko, najvjerojatnije politički posve nebitan, neće gdjekad na nekome forumu reći o Vojvodini koju rječcu, no, na tome će sve i ostati.
„Vika oko statuta“, po nekima, otkriva i pukotine u vladajućoj Demokratskoj stranci. U kojoj meri je realno očekivati javne turbulencije u ovoj stranci i da li bi vojvođanski statut mogao da bude „inicijalna kapisla“?
– Nije toliko problem i legitimnosti neslaganja oko nečega, već pitanje političke dosljednosti. Također, važno je znati da je uzrok toga situiran u demokratskim deficitima naših stranaka, što otvara ne mala strahovanja kada je u pitanju politička stabilnost i proeuropska perspektiva Srbije. Pa ipak, sumnjam da, osim „talasanja u javnosti“ može doći do ozbiljnijeg raslojavanja u najmoćnijoj političkoj stranci u Srbiji danas. Jedan od razloga za to treba tražiti i u interesima vodstva, koji ne spadaju uvijek u domenu političkoga već i financijsko-materijalnoga te egzistencijalnoga…

Nedim Sejdinović