Skip to main content

TOMISLAV MARKOVIĆ: Niko ne prezire sopstveni narod kao njegovi nacionalisti

Stav 24. дец 2021.
5 min čitanja

Profesionalni lažovi, obrtnici magle na veliko, retko govore istinu, to im prosto ne spada u opis radnog mesta. Više od trideset godina živimo u zlatnom dobu opsenara  i obmanjivača, takvi su napravili karijere, zavladali državom, preuzeli sve institucije i segmente društva, isporučujući nam svakodnevno nove doze neistina i krivotvorina. Laž je vremenom postala njihova prva i druga priroda, a istina roba koju je teže pronaći nego Diogenovog čoveka ili iglu u plastu sena. Zato su retki trenuci iskrenosti koji se povremeno omaknu prevarantima izuzetno dragoceni, jer razotkrivaju matricu po kojoj vladaju i manipulišu.

Jedino u ekstremnim situacijama, pod velikim stresom, kad se osete uzdrmano i nesigurno, kreatori naše paranormalne stvarnosti procede nešto istinito. Masovne demonstracije koje su nedavno preplavile Srbiju i uzele zamah poslužile su kao okidač za nekoliko važnih priznanja. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić odjednom se suočio sa ogromnim besom i nezadovoljstvom koje je izazvao kod građana. Do juče pokorni, ćutljivi, zaplašeni i umrtvljeni, odjednom su postali pobunjenici koji su pobedili strah, ne odstupaju od svojih zahteva i neće da ustuknu čak ni pred naprednjačkim batinašima. Vučić je procenio da mu je bolje da odustane od donošenja spornih zakona o referendumu i eksproprijaciji, e da bi predupredio dalju eroziju sopstvenog rejtinga.

Retki trenuci iskrenosti

U obraćanju javnosti tokom kog je saopštio da će ispuniti zahteve protesta, ulagujući se voljenom narodu i pretvarajući se da mu je na srcu samo korist njegovih podanika, Vučiću se omakla jedna iskrena rečenica. Mnogi su je zapazili, jer se zaista retko događa da neki autokrata ili diktator izgovori nešto slično. Rečenica glasi: „Nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to bilo predviđeno prvobitnim planom”.

Tih dana uzdrman je bio i Željko Mitrović, vlasnik TV Pink, centralni stub Vučićeve propagandne mašinerije. Jedan tviteraš mu je spočitao „da je običan ratni profiter i podguzna muva svake vlasti“, a potom je eksplicirao: „Dok su hiljade ljudi ginule, ti si uz pomoć JUL-a pokrao prvi milion. Parama ne možeš kupiti dostojanstvo. I pored svog tog bogatstva ti si samo obična podguzna muva svake vlasti“. Mitrović je izgubio kontrolu i ovako replicirao: „Naravno da sam profiter koji profit gradi na vašoj retardiranosti, da niste glupi ko kurac ja nikad ne bih beležio rekordne profite!“

Odavno se ništa slično nije čulo, citiranim izjavama može da parira samo Šešeljevo iskreno i cinično priznanje iz 1994. godine: “Sve dok je u Srbiji budala, ja ne moram da brinem za svoju političku karijeru”. U međuvremenu se pokazalo da radikalski glasači i nisu baš tako odani svom vođi, već da su spremni da prebegnu kod prvog uspešnog prevrtača koji će ih tretirati isto kao i njegov vrli učitelj i prethodnik, dakle kao budale.

Poneki akter ovog sado-mazo odnosa se promeni, ali metode i sredstva vladanja i manipulacije ostaju ista. Par miliona glasača nepogrešivo detektuju svog čvrstorukaša, zagovornika takozvane nacionalne opcije, svog malog autokratu ili diktatora, mesiju koji će ih povesti u Obećanu zemlju Nedođiju, a usput dodatno ojaditi, osiromašiti, odseći od sveta, gurnuti u zločin i bedu, ponižavati i zlostavljati. Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Vojislav Koštunica, Aleksandar Vučić – to su dosadašnja utelovljenja žudnje za domaćinom, čvrstom rukom, autokratom, branom od savremenosti, utelovljenje straha od slobode. Nažalost, niz nije konačan, i sutra će ovaj nesrećni deo biračkog tela tražiti novog kandidata za velikog vođu kojem bi mogao da se pokori.

Tri stuba Vučićeve vladavine

Dakle, Željko Mitrović svoje drage gledaoce bez kojih bi bio ne baš dobrostojeći basista u nekom bendu, a ne medijski oligarh, drži za retardirane, glupake, idiote koji veruju u svaku laž i bedastoću koju im servira u raspamećujućim dezinformativnim programima, a potom se opuštaju uz seks i nasilje u rijaliti emisijama. Na sličan način Vučić tretira svoje birače koji se mogu grubo podeliti u tri grupe. U prvoj su ambiciozni, beskrupulozni naprednjaci koji ulaze u stranku sa jasnom namerom da profitiraju, da se nakače na državni budžet, po mogućstvu na što višem i lukrativnijem položaju, i da isisaju iz svoje zemlje sve što mogu, bez obzira na cenu.

U drugu grupu spadaju svi oni koji su ucenjeni, radnim mestom ili na neki drugi način, uglavnom zaposleni po silnim javnim preduzećima. Oni su uplašeni za sopstvenu egzistenciju, za svoje porodice, u siromašnom društvu mogućnosti za rad su skučene, treba se držati teško osvojene pozicije da – kako se to obično kaže – “deca ne bi bila gladna”.

U trećoj grupi su iskreni glasači SNS-a, oni koje ponekad viđamo na televizijskim snimcima ili po društvenim mrežama, oni što sanjaju voljenog predsednika i čeznu da mu stegnu desnicu ruku, oni što viču kako Vučić hrani i poji ceo narod, oni što vođi veruju sve, a najviše kad ih otvoreno laže. Vučićeva vladavina počiva na tri stuba: prve podmićuje, druge zastrašuje, trećima manipuliše. Kad se ove tri kategorije saberu, dobije se sasvim dovoljan broj glasača za pobedu na izborima. I to je cela priča.

Paraziti na narodnoj nesreći

Pobrojana trojica jahača srpske apokalipse, ali i hiljade njima sličnih, samo manje uspešnih u razaranju društva, spadaju u posebnu sortu koristoljubivih podlaca, parazita na narodnoj nesreći, profitera što zloupotrebljavaju nezavidno stanje nacije. Da ih je sudbina postavila na čelo nekog doma za nezbrinutu decu, oni bi siročićima zakidali na obrocima, krali im ono malo sirotinje što imaju i trpali pare iz budžeta namenjene uređivanju doma u sopstvene džepove. Da su upravnici zatvora, otimali bi pakete koji njihovi štićenici dobijaju od kuće, a robijaše bi iznajmljivali kao jeftinu radnu snagu nekom lokalnom tajkunu, uzimajući njihove nadnice za sebe. Da ih staviš da vode neku predškolsku ustanovu, krali bi mališanima užinu.

Niko ne prezire i ne mrzi sopstveni narod kao oni koji se svakog dana kunu u njega, dok planduju na njegovoj grbači, dok mu skidaju kožu s leđa, dok otimaju i bogate se na njegov račun. Nacija nema većih izdajnika i neprijatelja od svojih nacionalista. Ulaguju se narodu u svojim otužnim kvazirodoljubivim tiradama, lažu ga i obmanjuju, a onda odjednom, kad im se zatrese tron, dobijaju napade iskrenosti, pa najzad saznamo šta o svojim voljenim Srbima zaista misle: da su budale, retardirani, glupi, kreteni, da profitiraju na njihovoj gluposti, da su njihovi životi predviđeni za uništenje, da ništa bolje i ne zaslužuju, jer su ropske duše koje trpe ovakva čudovišta na vlasti, i to dobrovoljno.

Drugačiji svet iz bliske prošlosti

Usled nesrećnih istorijskih okolnosti, veliki deo srpskog društva je zaparložen, zastrašen, nesklon građanskoj neposlušnosti i otporu, lakoveran i naivan, pa predstavlja lak plen za autokrate, diktatore, profitere, manipulatore, varalice, političke šibicare i slične prevarante. A ova sorta neljudi je savršeno svesna u kakvom je stanju srpsko društvo, pa to koristi i zloupotrebljava do iznemoglosti. Umesto da pomognu ljudima u nevolji, svojim sunarodnicima i sugrađanima, oni ih guraju još dublje u očaj i nesreću, bahateći se na tuđoj muci. I tako već decenijama.

A može i potpuno drugačije. Kad su komunisti došli na vlast, zatekli su bukvalno hiljadu puta gore stanje, i to usred zemlje razrušene svetskim ratom. Pa su prionuli da obnove porušeno, da izgrade državu i gradove, da opismene, obuku i nahrane stanovništvo, da prosvećuju i emancipuju, da industrijalizuju i urbanizuju, da izvuku naše narode i narodnosti iz vekovne zaostalosti, bede i mraka. Što im je u velikoj meri i uspelo, ništa slično ionako nije viđeno u istoriji jugoslovenskog stanovništva.

Nije ni čudo što je njihovo nasleđe maginalizovano, krivotvoreno i gurnuto u zaborav. Nasuprot oklevetanim komunistima koji su odavno proglašeni za najveće neprijatelje svih ovdašnjih naroda, poglavito srpskog, i to iz gore navedenih razloga – stoje današnji vrli nacionalisti, ekstremni ljubitelji naroda i svih Srba na svetu koje smatraju za budale, retardirane osobe na kojima se pravi rekordni profit i insekte koje mogu slobodno da uništavaju, ali ne više nego što je to predviđeno prvobitnim planom. To je nama naša kontrarevolucionarna borba dala.

(Antena M, foto: lična arhiva)