Knjiga Austrijanca Thomasa Obruče Ahmići, osam dana trinaestogodišnjeg Adnana, objavljena prošle godine na njemačkom i engleskom, a nedavno i na bosanskom jeziku, za vrlo kratko vrijeme je ostavila snažan pečat na čitalačku publiku i postala neizbrisivi dokaz o jednom strašnom zločinu.

Autor ističe kako je, nakon što je čuo za strašnu tragediju koja je zadesila Adnana Zeca, morao napisati priču o tome.

„Godinama nisam imao mira. Od mnogih tragičnih priča morao sam ispričati ovu, nezamislivu i neponovljivu“, kazao je autor.

Nekadašnji specijalni istražitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, na samo 140 stranica, napisao je knjigu od velike i neizmjerne važnosti za historiju Bosne i Hercegovine.

Thomas Obruča rođen je u St. Pöltenu u Austriji 1969. godine. Proveo je je 34 godine radeći kao državni službenik u austrijskom Ministarstvu unutarnjih poslova. Znatiželja i otvorenost za izazove naveli su ga da se odluči i na međunarodnu karijeru.

Osmogodišnji boravak u Bosni i Hercegovini, gdje je radio u dvije misije pri UN-u i kao specijalni istražitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kao i odlično poznavanje zemlje i njene historije, omogućili su mu da kroz ovu knjigu opiše stvarnu sliku ovog dijela evropskog kontinenta.

U intervjuu za Al Jazeeru, Thomas Obruča govori o razlozima zbog kojih je odlučio napisati ovu knjigu, suočavanju s prošlošću, budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i o naslijeđu Haškog tribunala.

Kako je nastala knjiga i otkud toliki interes jednog stranca za tako stravičan zločin koji su počinili pripadnici HVO-a u malom selu u srednjoj Bosni?

– S ovom nevjerovatnom, tragičnom i mučnom pričom suočio sam se tokom svog rada kao specijalni istražitelj UN-a u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Tokom višestruke istrage o zločinima u selu Ahmići, protagonistu knjige sam prvi put lično sreo u postupku “Bralo” 2005. godine. Njegovu potresnu priču znao sam već iz sudskih spisa. Međutim, upravo je susret licem u lice ostavio trajan dojam na mene, zaokupljao me više od desetljeća i potaknuo me da napišem ovu priču mnogo godina kasnije.

Dva su me aspekta potaknula na ovo. S jedne strane, ova nevjerovatna priča o tome kako je 13-godišnji dječak uspio preživjeti takvu sudbinu i kako je nakon toga savladao svoj život. Preko noći i bez upozorenja, njegov je život skrenuo s kursa i katapultirao se u nepoznatom smjeru. Osam dana, sam i teško ranjen, ne znajući šta se dogodilo i šta ga čeka. Morati vidjeti svoju ubijenu porodicu kako mu danima leži pred očima…

Drugi razlog za mene je bio taj što ova priča diže strahote i strahote rata na nivo koji mora utjecati na sve nas. Vidjeti te strašne događaje iz perspektive djeteta, osjetiti strah od smrti i budućnosti, postati svjestan koliko je rat strašan. Svako je jednom bio dijete – jednom je imao 13 godina. Svi možemo suosjećati s ovom pričom i razumjeti strahove i misli. Treba vidjeti koliko brzo može završiti lijepi, savršeni život. Jedna sudbina, reprezentativna za toliko sličnih sudbina u ratu u Bosni i Hercegovini, ali i sukobima poslije.

Kako je Vašu knjigu o Ahmićima primila publika u Austriji i Njemačkoj?

– Knjiga, objavljena u jesen 2022. godine na njemačkom i engleskom jeziku, a u aprilu 2023. godine i na bosanskom jeziku, ima vrlo dobar početak. Do danas je bilo mnogo intervjua, radijskih i televizijskih priloga u Austriji i Njemačkoj. Tema knjige ne može biti aktuelnija s ozbirom na događanja u Ukrajini. Upravo sam se vratio sa čitateljske turneje u Njemačkoj, gdje sam zajedno s protagonistom predstavljao knjigu u Düsseldorfu, Frankfurtu i Stuttgartu. Interes je bio ogroman, a naknadni pozivi pokazuju koliko ova priča i tema dotiču ljude.

Povratne informacije iz Bosne i Hercegovine govore da i tamo izaziva veliki interes i pažnju. Sve me to jako veseli i pokazuje da mogu doprijeti do ljudi kroz pristup koji sam odabrao i način na koji sam ispričao priču. Ja sam nepoznati autor, tako da je ovaj odjek za mene ogroman uspjeh. Ali to također pokazuje značaj knjige. Njenju važnost. Poruka knjige, koliko ljudi mogu biti brutalni, kako se brzo idealan svijet može pretvoriti u užas, bijedu i smrt, mora se čuti i danas. Tim više što opet imamo rat u Evropi. Slične se sudbine ponovno događaju upravo sada, možda ovog trenutka, nažalost.

Tokom rada na ovoj knjizi i istraživanju ratnog zločina u Ahmićima, suočili ste se s brojnim izazovima, pa i prijetnjama. Kako ste smogli snage savladati sve te izazove?

– Prijetnji je bilo samo tokom mog aktivnog istražnog razdoblja 2005. godine. Tada još mnogim ljudima u srednjoj Bosni, ali i u drugim državama nastalim iz raspada Jugoslavije, nije odgovarala činjenica da Tribunal vodi istrage. Naravno, ljudi su bili na to upozoreni i bili su malo oprezni. No, to nije spriječilo mene i instituciju da pomognemo u rasvjetljavanju zločina i privođenju odgovornih pred lice pravde.

Moja motivacija, moja volja da to učinim u to vrijeme proizašla je iz moje misije. Kao međunarodni istražitelj, vidio sam svoju odgovornost u pomaganju napaćenom stanovništvu da svojim djelovanjem dobije dio pravde. Uz priču opisanu u knjizi, upio sam mnoge druge tragične i nezamislive priče preživjelih, svjedoka i rodbine. To je jako utjecalo na mene kao pojedinca, ali i natjeralo me na razmišljanje, i na kraju me učinilo osobom kakva sam danas: vrlo društvenom sa snažnim osjećajem za pravdu. Knjiga je rezultat toga: uputa ljudima kako se brzo pred vama može otvoriti ponor.

Šta je potrebno učiniti da novije generacije ljudi na Balkanu konačno skupe hrabrosti i suoče se s istinom o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, te da umjesto mržnje i podjela prigrle ljubav i izgradnju zajedničke, svjetlije budućnosti?

– Mislim da su prvi koraci prema tome već u toku. Posljednjih godina objavljeno je mnogo knjiga o ratu u Bosni i Hercegovini. S jedne strane, to je dovelo do procesa rasprave, a s druge strane, stvorilo je svijest, posebno među ljudima izvana i posmatračima. Mnogi iz mlađe generacije samo su kroz ovaj proces naučili ono što su njihovi roditelji doživjeli u to vrijeme. Mladi, ali i ljudi uopće, trebaju gledati naprijed. Problem s kojim se suočavamo ovdje, ali i u drugim zemljama, jest taj da mnogi današnji političari moraju služiti “Seilschaften” prošlosti, u kojoj su ovisni ili čak u nemilosti. To određuje kurs zemlje u njihovu korist, a ne u korist stanovništva. Taj kurs nije baš polariziran prema budućnosti, već prema održavanju vlasti, zamagljivanju i prikrivanju, nepotizmu, isključivanju i određivanju koja pitanja postavljati.

I tu se vraćamo mojoj knjizi. Ova knjiga govori i nameće pitanja. Neka današnja omladina, ali i drugi, čitaju ovu i druge knjige o tome. Siguran sam da će pitanja biti postavljena. A onda smiješnim slikama i izjavama koje nas vraćaju unazad više neće biti mjesta. To će dovesti do toga da će se današnja politika morati emancipirati od demona prošlosti i ostati u historiji. Mislim da ljudi, mladi i stari, zaslužuju gledati naprijed, a ne nazad, u ‘90-te godine prošlog stoljeća. Budućnost mora okusiti nešto bolje, ne treba još osjećati miris truleži od jučer.

Kako komentirate to da najodgovorniji za zločin u Ahmićima Dario Kordić danas kaže da ne žali za počinjenim zločinom i da bi opet učinio isto?

– Ovu izjavu smatram nečuvenom, ali prije svega demaskiranom. To je razotkrivanje, jer Kordić nakon prijevremenog puštanja na slobodu nije propustio ni trenutka javno izjaviti da je tokom robije pronašao Boga. Izjava mi jasno pokazuje da on ovim narativom godinama zlostavlja hrvatsko stanovništvo, besramno iskorištavajući duboku vjeru velikog dijela naroda za vlastitu korist. Pozivajući se na Boga, on se prikazuje kao pobožan čovjek koji brže previđa svoju prošlost. Ali ova izjava pokazuje suprotno – pokazuje njegovo pravo, ružno lice. Nema tu ničega od duboke vjere.

Kakvu dodatnu vrijednost za današnju populaciju može imati čovjek koji je odgovoran za mnoge nedužne smrti, koji je gazio ljudska prava i zbog toga bio osuđen, čije političko djelovanje karakteriziraju smrt, razaranja, patnja i podjela? Ove su izjave namijenjene malom postotku hrvatskih nacionalističkih tvrdolinijaša koji se još uvijek koprcaju u prošlosti i svoj napredak stavljaju ispred napredovanja mladih i budućnosti zemlje. Probudite se, moji hrvatski prijatelji, i prestanite slijediti ove “pijune prošlosti”!

Je li, po Vašem mišljenju, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ispunio svoju misiju?

– Svjestan sam da ovdje ima mnogo mišljenja i stavova – od odobravanja do neodobravanja rada Tribunala. Međutim, moje je mišljenje da je uspostava MKSJ-a 1993. godine bila važan korak u razvoju međunarodne jurisdikcije za procesuiranje kršenja ljudskih prava i ratnih zločina. Ukupno 24 godine rada su temelj na kojem danas možemo nešto graditi, posebno u pravosuđu.

Primjer Ukrajine pokazuje koliko su brzo postali aktivni istražni timovi, uključujući ICC. Današnji tehnološki napredak omogućuje dokumentiranje gotovo svih ratnih zločina, promptno slanje nadležnim međunarodnim tijelima izvan zemlje i poduzimanje prvih koraka. U kojem god obliku ratni zločini počinjeni u Ukrajini, kao i svi budući zločini, bili istraženi i suđeni, nasljeđe ICTY-ja igra temeljnu i značajnu ulogu.

Haris Ljevo (Al Jazeera, foto: ICTY)