Skip to main content

SVETISLAV BASARA: Večne devedesete

Stav 23. нов 2014.
2 min čitanja

Hoćemo li u EU? Ili ćemo u Evroaziju? To su čestnejši publikume, da kažemo, prazne priče. Nigde mi nismo pristali. Prelistajte jutarnje novinčine pa će vam sve biti jasno. To nisu novine u nekadašnjem smislu te reči, to je čisti horor. Juče smo se osvrnuli na dva – kako to novindžije kažu „nemila“ – događaja. Ali, ko zna koliko je takvih? Slučajevi Ilije Vujačića i Raše Popova dospeli su u javnost zato što su Ilija i Raša javne ličnosti, ali Bog sami zna koliko profesora po takozvanoj unutrašnjosti biva napadnuto iz zasede i koliko anonimnih penzionera bude žrtvom maloletničkih pljačkaških bandi. Ko zna kakva se sve nepočinstva ne događaju po vukojebinama naše zemlje ponosne za koja se nikad ne sazna.
Ovoga puta krivicu nećemo svaljivati na pleća tabloida koji senzacionalističkim napisima, pa i serijalima, o tekućim pičvajzima naprosto huškaju na nove, još monstruoznije, nego ćemo se pozabaviti izanđalom, ali uvek aktuelnom temom – da li se vraćamo u devedesete? Mislim da bi pitanje trebalo postaviti drugačije: Da li smo uopšte izlazili iz devedesetih? Da li je „devedesetih“ bilo i pre devedesetih? Da li je u Srbiji ikada bilo doba kada nisu bile „devedesete“? I – konačno – zašto je tome tako?
Kad malo razmislim, usuđujem se ustvrditi da su u Srbiji uvek na snazi „devedesete“ samo što nâs, savremenike, po prirodi stvari, najviše žuljaju „devedesete’ koje pamtimo, pa se – ne primećujući da nikada nisu ni prošle – bojimo da će se vratiti? Pa dobro, ljudi moji, kada to u Srbiji nije vladao zakon jačega, a ne zakon države? Sad će jugonostalgičari da graknu: Nije ga bilo za vreme SFRJota? Šipak ga nije bilo! Ono, fakat, nije bilo nasilja u njegovom današnjem, demokratskom obliku, kada je nasilje dostupno svima; ljudi posebnog kova nisu trpeli nered, čvrsti su držali monopol nad nasiljem, ali uopšte nisu bili s raskida da mu pribegnu. Naročito u situacijama kada bi im se učinilo da bi mogli da izgube vlast.
Nasilje je – svidelo se vama da to čujete ili ne – neotuđivi deo našeg nacionalnog identiteta; to je stvar kojom se mi (bar većinski) ponosimo, to je duh u kojem se generacije i generacije odgajaju već dvestotinak godina. Pa se posle čudimo kad nasilje izbije na površinu! Šta je, recimo, drugo ponovo osnaženi kult Gavrila Principa nego izraz kulture nasilja? Jeste, graknuće ljudi od principa, ali Gavrilo je u Franca Ferdinanda pucao „u ime slobode“. Pa, dobro, jeste, fakat. Ali i napadači na Iliju Vujačića i Rašu Popova činili su nasilje zato što su bili slobodni da ga čine. Sloboda je velika tajna, dame i gospodo. Upravo zbog toga je izmišljena država. Da bi slobodu svela u njene nenasilne oblike. Naša se, nažalost, time uglavnom ne bavi.
(Danas)