Skip to main content

SVETISLAV BASARA: Ljušićeva lista

Stav 20. сеп 2014.
2 min čitanja

Overlorde, brate slatki, da li si čuo da je Radoš Ljušić ponovo projahao gradom i to na nožu za sečenje hartije. Po beogradskoj kulturnoj mahali ovih se dana pronela vest da je Jahač Ljušić iz Glasnikovih knjižara povukao određeni broj naslova i poslao ih na takozvano sečenje u makulaturu, što je, po meni, žalosni eufemizam za spaljivanje knjiga. U javnosti se pojavio i procureli spisak naslova osuđenih na nož. I – kakvi su ti naslovi? Loše neke knjige? Šund? Ma jok, uopšte ne.

Daleko od toga. Da ne bih nabrajao, dovoljno je reći da su se na Radoševoj listi našli i Šopenhauer i Niče. Naravno, na spisku je i moja knjiga, Fundamentalizam debiliteta, koju – sa izvesnim zakašnjenjem – i najiskrenije posvećujem direktoru Službenog Glasnika. Kao da je za njega pisana. Zbog moje knjige se ne bunim jer sam Radošu još onomad javnim putem dozvolio da je iseče, pa da je onako isečenu nabije u dupe. Ne, međutim, kao ustupak duhu Gej parade, nego iz prosvetiteljskih razloga. Možda bi Radošu tako ponešto i došlo iz dupeta u glavu.

Ne sumnjam ja da će Radoš – čim pukne bruka, a nadam se da će brzo pući – održati neku smušenu konferenciju na štampu na kojoj će ovaj vandalski čin predstaviti kao već neku poslovnu nužnost ili kao „nedostatak magacinskog prostora“. Takvi tipovi uvek nađu opravdanje. I ja za takve tipove takođe imam razumevanja, takvi su kakvi su, svet je Božija džungla, a ne zoo-vrt, tu pomoći nema. Ali nemam razumevanja za državu, to jest državinu vladu, po čijoj izdavačkoj kući žari i pali Radoš Ljušić, jahač kulturne apokalipse.

Idemo dalje, Overlorde, tebi se obraćam? Zar ne misliš da bi našim inostranim partnerima moglo pasti na pamet da je država koja toleriše sekača knjiga na čelu državne izdavačke kuće i sama sklona sečenju (spaljivanju) knjiga? Ljušić, inače istoričar po obrazovanju, baš voli izdavačku delatnost u kojoj (u svojoj pretpolitičkoj fazi) nije imao nikakvog iskustva. A i dan-danas se u taj posao razume ko Marica u kriv Crven Ban. Zavedene Jahačevim titulama dr i prof., beskrajno površne i provincijalne, sve su mu njegove partije (u koje se Ljušić učlanjuje isključivo zbog direktorskih pozicija) rado izlazile u susret. Jedna partija – jedna državna izdavačka kuća, to je Ljušićeva politika. I Koštunica mu vaktile beše podario čitluk, to jest Zavod za udžbenike, ali mu nije dozvoljavao – ili se Radoš nije usuđivao – da seče knjige. Pa zašto ti to dozvoljavaš, Overlorde brate slatki? Zar nisi onomad govorio da nećeš tolerisati javašluk u javnim preduzećima? A sad ispada da tolerišeš i varvarstvo. Znam da si u grdnom poslu, ali porazmisli der malo o tome.

(Danas)