Pod sloganom „Ako je budućnost počela, da li je prošlost konačno završila”, godine gospodnje 2021., održan je Festival alternative i ljevice Šibenik – FALIŠ. Još jedno mjesto za jednu borbu, gdje se nastavlja nemoguća misija njegovana još od samog početka ovog festivala – “pokrenuti procese suočavanja s budućnosti u zemlji u kojoj je sutrašnjica iznimno neizvjesna, a prošlost jednako iznimno živahna”.

Po završetku FALIŠ-a razgovarali smo s organizatorom festivala, Emirom Imamovićem Pirketom, te vjernim festivalskim suradnikom, teologom Brankom Sekulićem. Osim samog festivala na „meniju“ se našao i posebno zanimljiv teološki program FALIŠ-a.

Kako nema teksta bez konteksta, valjalo bi smjestiti FALIŠ u njegov kontekst. Emire, Ako se ne varam jednom si rekao kako se FALIŠ nije dogodio Šibeniku, već Šibenik FALIŠ-u?

Emir: Strah me da ću zvučati kao new age guru, dakle kao pametno dizajnirana varalica, ali nema drugog načina da objasnim to čudno jedinstvo prostora, vremena i radnje. Kada je nas nekolicina planiralo festival koji tada nije imao ni ime ni jasan koncept, Šibenik je bio logičan odabir zato jer ja u njemu živim. Ispalo je da smo kolektivno nesvjesno odabrali jedini grad u Dalmaciji u kojem se festival ove vrste mogao pokrenuti, a da ne bude prekinut prve ili druge večeri ili da traje čuvan vojskom zaštitara. Da smo, kao što nismo, svjesno tražili najbolju lokaciju u Dalmaciji, opet bi, samo znatno sporije, to bio Šibenik koji jeste, kao i ostatak nekada industrijalizirane zemlje, doživio naglu i bolnu promjenu identiteta, ali samo jednog, onog vezanog za ekonomske temelje zajednice. Struktura stanovništva i, što je važnije, osjećaj pripadnosti zavičaju, a ne nacijama kao ideološkim konstruktima, su preživjeli gadna vremena i upravo je ta žilavost šibenčanstva generirala i razumijevanje za nešto što odudara od dominantnog društvenog mišljenja. Najbolje je to opisao dugogodišnji novinar i diplomata Zlatko Dizdarević kada je vidio našu scenografiju sa velikim petokrakama – napravljenu povodom obilježavanja godišnjice bitke na Sutjesci – i kazao kako sve izgleda nadrealno, a sve je u isto vrijeme uobičajeno. Ne vole, naravno, svi Šibenčani i Šibenčanke FALIŠ, niti se kolektivno slažu s idejama koje mi promoviramo, ali im to nije motiv za bilo što osim ignoriranja. S druge strane je svijet koji nas podržava na svaki mogući način i koji se, kako je kazao jedan stalni posjetitelj, „osjeća dobro čim su ti dani“, dakle dani festivala. Također, Šibenik ima svoj unutarnji model funkcioniranja po kojem nije bitno samo ono što se sviđa meni ili vama, već i ono što možda preziremo, ali je bitno za grad. Gradonačelnik Šibenika, Željko Burić, jeste iz HDZ-a, samo što je prvo iz Šibenika. On mi je uoči prvog festivala rekao da se ne slaže s idejama FALIŠ-a, ali da ga podržava jer nije postavljen provincijski. Drukčije rečeno: važno je da u Šibenik dođu Tariq Ali i Teresa Forcades, a ne to tko ih je doveo i kako ih je kontekstualizirao.

FALIŠ je konstanta, evo još malo pa deset godina. Da je prostor koji ovaj festival otvara nasušno potreban, iz godine u godinu pokazuje posjećenost i podrška javnosti koju festival uživa. Iako je 2017. godine Ministarstvo kulture na raspolaganje dobilo više novaca nego godinu ranije, FALIŠ-u su znatno srezana sredstva zbog čega ste se, iz principa, odlučili odbiti financiranje Ministarstva kulture. Tada ste izazovu doskočili uspješnom crowdfunding kampanjom koja nije bila važna samo na razini financija, jer tu se prije svega radilo o tome da je publika zbilja podržala festival. S kojim se izazovima susrećete u ova neizvjesna pandemijska vremena?

Emir: Nama je svako vrijeme pandemijsko, a najveća promjena je ta što i iz epidemioloških razloga nismo uspjeli dovesti goste iz, recimo, Britanije ili Švedske. Dovoljno novca nikada nismo imali i uvijek smo između očaja i mučnog preživljavanja. Pandemija je prošle godine naročito pogodila turistički sektor iz kojeg su dolazili neki od naših sponzora, pa smo, uz još jedan izostanak potpore Ministarstva kulture, završili na rubu financijskog ambisa, ali smo se izvukli. Prvenstveno zahvaljujući Forumu ZFD, ali i gostima i gošćama kojima nije trebalo puno objašnjavati da su naši honorari simbolični jer za neke druge nemamo sredstva. Jednako tako, mi devet godina plaćamo mnoge usluge ispod stvarne cijene i to je još jedan vid podrške „nevidljivih“ čuvara FALIŠ-a.

Kako je prošao ovogodišnji FALIŠ? Bavili ste se idejom da je prošlost još uvijek aktualna, a da je budućnost koja ima doći na čekanju dok prošlost zbilja ne postane prošlost?

Emir: Ne mogu ja ocjenjivati niti ovo, niti bilo koje drugo izdanje. Kada festival krene, publika prati program, a mi iz organizacije sve drugo: od toga kako funkcioniramo produkcijski, do dočekivanja gostiju kojima uz binu i razglas treba i domaćinstvo. Programski okvir kojeg smo postavili jeste bio između krajnosti: na jednoj strani živahna prošlost, a na drugoj konfuzna sadašnjost i budućnost koja nema vremena čekati da kao društvo pogledamo u kalendar, činjenice prihvatimo kao takve, a ne samo ako nam se sviđaju i općenito shvatimo da se 2021. ne može promijeniti ono što je bilo 1941., 1971. ili 1991. godine. Danas svatko od nas u džepu ili torbi nosi više softvera nego je NASA imala prilikom spuštanja čovjeka na Mjesec i koliko god se navikavali na tehnološki napredak – a on je najbrži u povijesti – e toliko smo fokusirani na ono što je bilo i što je nepromjenjivo i nepopravljivo, dok se posljedicama rapidnog razvoja tehnologije i njenom masovnom upotrebom mislimo baviti kada, kao i obično, bude kasno.

Razmatrala se i ta budućnost koja ima doći, mogućnosti redistribucije kapitala i promjena socijalnih struktura društva kao posljedicama tehnološkog napretka …

Emir: Ako je Stephena Hawkinga, nesumnjivo jednog od najvećih umova prošlog stoljeća, brinuo svijet koji dolazi, a on je imao odgovor na bukvalno sve, onda nije pitanje zašto smo se i mi time bavili, nego koliko ćemo još puta. Evo kako je Hawking pisao pred smrt: „Ukoliko će strojevi proizvoditi sve što nam treba, ishod će ovisiti o tome kako će se stvari raspodjeljivati. Kada bi strojevi proizvodili sve što nam treba, svi ljudi bi mogli uživati u životu luksuzne dokolice ako će se bogatstvo dijeliti, ili bi većina ljudi mogla završiti u strašnom siromaštvu ako vlasnici strojeva uspiju u svojem lobiranju protiv preraspodjele bogatstva. Za sada se čini da se trend kreće prema drugoj opciji te da tehnologija sve više povećava nejednakost“. Ovo je, mislim, uz ekološku kataklizmu koju smo izazvali i migracije koje neće, jednostavno neće stati, tema ne za jedan festival već za barem jednu epohu. Svijet se nepovratno mijenja, a mi taj proces čak i ne promatramo već smo zagledani u retrovizor, a kada jednom, nekada, skrenemo pogled, lako je moguće da ćemo vidjeti društvo u kojem neće biti mjesta za ni zanimanja koja poznajemo i u kojem će tehnologija donositi važnije odluke od saborskih zastupnika. Pokušat ću biti kratak i jednostavan: automobili bez vozača zvuče zanimljivo, ali što će raditi i od čega će živjeti svi oni kojima vožnja nije vještina, već i zanimanje? Pri tome, neće strojevi zamijeniti samo šofere, već mnoge od nas, od liječnika opće prakse do agencijskih novinara i novinarki. Budućnost je dakle svijetla, a to svjetlo ima boju kao računarski monitori i zasloni smartphonea.

Bez obzira i baš s obzirom na sve izazove, FALIŠ ima konstantu kao festival, ali i kao prostor koji od početka otvara prostor teologiji. Gdje se, osim na FALIŠ-u, susreću suvremena ljevica i teologija?

Emir: To treba pitati Branka. Ja samo znam da se ogroman broj ljudi u ovoj zemlji deklariraju kao vjernici i svi koje zanima istinska društvena promjena tu činjenicu ne mogu ignorirati.

Branko: Suvremena ljevica i teologija se, htjele ne htjele, susreću svaki dan u svakom pogledu – problematika rata, problematika rada, problematika siromaštva, problematika izbjegličke, odnosno humanitarne krize, ekološka problematika, ugnjetavanje manjina, itd. – pitanje je samo da li je to u određenom sociopolitičkom kontekstu prepoznato i na koji se način tome pristupa. Premda teologija kao takva, za razliku od religijske institucije, ne podnosi uniforme, te se shodno tomu ne može svrstavati ni u lijeve ni u desne ni u centralne politike, prema iskustvu teologija oslobođenja, nove političke teologije, teologije ljudskog napretka, teologije rada, teologije revolucije i srodnih teologija, svoj zajednički jezik ponajprije iznalazi u suodnosu s lijevo orijentiranim inicijativama za što postoje brojni dokazi od Latinske Amerike, preko Europe, do Afrike i Azije. No prije nego se osvrnemo na koji to način funkcionira u nas, za što jasniju predodžbu ovog odnosa, valjalo bi iz teološke perspektive sagledati ono što Moltmann naziva tzv. modelom odgovaranja, jer on najbolje dočarava kako bliskost, tako delikatnost relacije teologije i suvremene ljevice. Ovaj model koji govori o kritičkom razlikovanju vjere i politike, naime, poziva ljude na odgovornost u političkom životu, te shodno tomu na otpor ideološkim konceptima, prije svega, kapitalizma, rasizma, nacionalizma, šovinizma, tehnokracije i slično, jer vjernik se, napominje Moltmann, treba udružiti s drugim slobodarskim pokretima u društvu kako bi istinitost njegovog kršćanskog poziva u potpunosti došla do izražaja. No, isto tako će istaknuti kako je u sklopu tog preuzimanja odgovornosti, uvijek neophodno razlikovati veliku nadu koja je Bog i male nade kao što su socijalni, antirasistički, antifašistički, antinacionalistički, ekološki i drugi pokreti, jer je to jedini siguran put zauzimanja konstruktivno-kritičke pozicije utkane u sudbini Raspetog naspram svjetovnih ideoloških stremljenja, s obzirom da politika za razliku od teologije sebi može dozvoliti biti u poziciji moći.

Sjećam se, u jednom si mi razgovoru rekao da teologija ima svoj prostor na FALIŠ-u onoliko koliko je utemeljena u Evanđelju, koliko je nepatvorena i autentična. Dakle, to je uvjet za susret teologije i ljevice?

Branko: Premda je mnogi takvom drže, teologija nije centristička i vlastodržačka, tj. teokratska, već je to zastranjenje od njene biti. S druge pak strane griješe i oni koji tvrde da je teologija apolitična ili anti-politična, jer je ona duboko involvirana u stvarnost određenog društvenog konteksta. Naime, jedina misija kršćanske teologije je uščuvanje dostojanstva čovjeka unatoč ideološkim agendama i njihovim možebitnim devijacijama. I u tome pogledu treba ići radikalno i do kraja unatoč društvenim zlima. Ukratko, njena pozicija je anticentristička, ali duboko politička, no to je moguće razumjeti samo ako se ona uvijek iznova iščitava iz usuda Isusa Nazarećanina, a ne iz reduciranja njegova nauka od strane, primjerice, religijskih struktura, odnosno raznih crkvenih krugova. Zato je uostalom važno da je iskazivanje vjere javna, a ne privatna stvar, jer kad je javna onda religijske institucije i razni crkveni kružoci na svakodnevnoj razini podliježu društvenoj kritici, dok se u privatnim sferama događa fermentacija vjerskog nauka koji tada počesto postaje društveno poguban, što dobro vidimo prema našem kontekstualnom iskustvu, gdje stanovit dio religijskih struktura i njihovih pobornika okreće ideju velike nade protiv prethodno spomenutih malih nada, pa umjesto slobode doprinose izgradnji okova. Sakralizacija etnonacionalističkog diskursa u srpskom pravoslavlju i hrvatskom katoličanstvu možda ponajbolje svjedoči o tom. Time pak dolazimo i do našeg konteksta. Ono pak što u našem kontekstu stoji nasuprot spomenutim okovima, dolazi mahom od strane lijevo orijentiranih inicijativa, koje se kao takve – unatoč svim svojim kontradiktornostima i nedorečenostima – moltmannovski rečeno, ukazuju malim nadama. Međutim, zbog učestalog ogrtanja crkvenih struktura konzervativno-desničarskim skutama, velika nada, odnosno Bog, biva odbačena, jer se ona poistovjećuje sa navedenim strukturama, čime se, već na prvu, prekida i svaka veza između suvremene ljevice i teologije u nas. Time Bog u našem kontekstu biva dvostruko odbačen, kako od onih koji ga sabijaju čizmama u kacu vlastitih interesa puštajući ga da se tamo užegne, tako i od ovih drugih koji ga samo tako užegla i poznaju. I tu je ključ problema na našim prostorima ukoliko govorimo o susretu suvremene ljevice i teologije. Teologija od ideološki nastrojene religije ne može doći do izražaja, a ljevica u ogorčenosti spram iste, nije u stanju, od patvorenih religijskih naslaga, vidjeti snagu teološkog konstruktivno-teološkog diskursa, te ga kao takvog apriori i temeljito odbacuje. No, bez obzir na stanovitu potkapacitiranost naše, ali i suvremene ljevice u tom pogledu, kao teolog ovaj problem prvenstveno sagledavam s teološke pozicije, jer je teologija ta koja treba nametnuti konkretan diskurs po kojem će ju drugi jasno poznati. U skladu s tim, naši prostori bilježe velik nedostatak, jer, mada je prilika bilo, nikad nisu razvili nikakav oblik kontekstualne teologije, već je ona uvijek bivala dokončana u stanovitim plemenskim ritualima, svodeći se na nekakve etnonacionalne fantazmagorije. U duhovnom smislu, teologija je kao takva u nas u potpunosti na aparatima i to je u principu primarna teološka bitka koja nam predstoji – povratiti teologiju iz inducirane kome, te joj udahnuti život i postaviti je u javni diskurs u duhu onoga što ona i jest, emanacija lika i djela Isusa iz Nazareta koji se na koncu ukazao kao Krist. Tek nakon toga ćemo konkretno moći progovoriti o odnosu teologije naspram politike u generalu, pa tako i one lijeve, te biti sposobni iznaći zajednički jezik u rješavanju tekuće problematike koje kao društvo imamo. Do tada, u jednom vrlo figurativnom smislu, susret suvremene ljevice i teologije pratite u programu FALIŠ-a, jer je to jedan od rijetkih javnih prostora koji ne samo da otvara mogućnost izražavanju nepatvorene i autentične teološke misli utemeljenje u srži evanđelja naspram njenih falsifikata, već taj prostor nikakvu drugu „teologiju“ i ne podnosi, niti spram nje ima tendenciju razvijanja bilo kakvog razumijevanja.

Ako se sjetimo programa svih ovih godina, jasno je kako FALIŠ svojim teološkim programom ne otvara samo dijalog između suvremene ljevice i Crkve, već i između religijskih zajednica?

Branko: Par mjeseci prije održavanja prvog FALIŠ-a 2013. godine, prišao mi je Pirke i rekao kako je on ateista, kako o teologiji ne zna puno, niti ga ona kao takva zanima, ali da smatra kako nešto što postoji 2000. godina kao što je to recimo kršćanska teologija, naprosto mora sadržavati stanovitu dozu kvalitete, te da mi u tom smislu nudi, ukoliko sam voljan i sposoban, istu predočiti ljudima u sklopu festivalskog programa. Upravo ovaj intelektualni i ljudski kapacitet koji je Pirke iskazao, otvorio je vrata dijalogu suvremene ljevice i teologije, te sam rado prihvatio biti dio takve inicijative, a o uspješnosti naše višegodišnje suradnje svjedoče brojni zanimljivi gosti, teme i situacije koje su se u okviru teološkog programa događali. Ukoliko idemo kronološki, od drugog FALIŠ-a pa nadalje mijenjali su se domaći i strani gosti, svi redom ozbiljni ljudi i profesionalci koji su progovarali o vrlo relevantnoj problematici koja prolazi kroz samu srž naše sociopolitičke svakodnevnice – Teresa Forcades, Jadranka Brnčić, Zoran Grozdanov, fra Drago Bojić, episkop dalmatinski Nikodim Kosović, Nebojša Zelić, Benjamin Simon, Jürgen Moltmann, patrijarh Porfirije Perić, fra Ante Vučković, Pantelis Kalaitzidis, don Hrvoje Katušić, fra Domagoj Runje, zaključno s tobom, Anom Raffai i Ksenijom Magdom, a problematika o kojoj su progovarali je o Crkvi i sekularizaciji (2014.), o Crkvi i antifašizmu (2015.), o tome ima li Bog naciju, kao i o reformaciji i osobnoj slobodi pojedinca (2017.), o odnosu kršćanstva, čovječanstva i novih vidova nacionalizma i o Bogu na razmeđi vjere i ideologije (2018.), o svetim zemljama i svetim nacijama (2019.), o strahu od ateizma (2020.), zaključno s ovogodišnjim stolom koji si ti moderirala o problematici feminističke teologije. Svi navedeni su neupitno pomakli granice dijaloga, kako između suvremene ljevice i crkve, tako i između samih crkvenih zajednica u našem javnom prostoru, ali su neki od njih pobudile i posebno zanimanje. U tom smislu treba prije svega spomenuti gostovanje Terese Forcades (2014.) koju je doveo Srećko Horvat i time, s obzirom na nikad veći broj ljudi u publici, teologiju najavio kao jednu od udarnih stavki FALIŠ-evog programa. Okrugli stol na kojem su sudjelovali fra Drago Bojić i tadašnji iguman Nikodim Kosović (2015.) je bio događaj koji je izazvao stanovit „šok i nevjericu“, jer time pravoslavlje, ne samo da je podcrtano kao dio nas, našeg „kulturnog kruga“ – dakle kao nešto što nije strano, već nama blisko – već se i jasno vidjelo kako između katoličanstva i pravoslavlja kao takvih, u principu nema sukoba, osim onoga izazvanog na političkom nivou. Važnost dolaska Jürgena Moltmanna (2018.) pak ne treba odviše tumačiti, jer je taj trenutak u našim okvirima dostigao enciklopedijski standard, a od posebne je važnosti i prisutnost HRT-a koji je tom prigodom dao prostor FALIŠ-u na nacionalnoj frekvenciji. Iste godine se odvio i dijalog između tadašnjeg mitropolita Porfirija Perića i fra Ante Vučkovića koji je izazvao nemalu sablazan među desničarima i šovinistima, te je dio njih, potaknut govorom mržnje jednog saborskog zastupnika preko Facebooka, najavljivao klanje i odmazdu, čime je FALIŠ tih dana bio pod budnim okom MUP-a, a i završio kao udarna vijest na nekim portalima, te na naslovnoj strani Slobodne Dalmacije. Sve u svemu, kada se podvuče crta, mogao bih zaključiti kako dijalog suvremene ljevice i crkve ne pobuđuje toliko duhova u javnosti koliko sami međukonfesionalni susreti, čime se jasno daje do znanja kako se u nas religijski dijalog poglavito poima kao nastavak etnonacionalističkog sukoba sakralnim sredstvima. Ukratko, sve će ti, Lana, naš čovjek podnijeti osim da mu Bog umjesto etnonacionalnih elemenata bude u centru vjerovanja.

Imam dojam da nije lako dovesti teologe na FALIŠ, bar one iz Hrvatske, a obzirom da zbog institucionalnog nasilja imamo ozbiljan nedostatak kvalitetnih ljudi koji su voljni istupati u javnost. Mnoge plaši već i sam naziv festivala. Branko, kada smo o tome zadnji put razgovarali, govorio si o kronologiji duhovne propasti?

Branko: Točno, institucionalno nasilje je izraženo, te se mnogi libe govoriti javno, no zato imamo podršku mnogih ljudi privatno, što itekako daje nadu da rečeno nasilje nije osujetilo kvalitetu. Dapače, kako mi se čini samo je još više naglašava, a na nama je, da kroz jasno podupiranje ostvarenja procesa sekularizacije omogućimo tim ljudima iz pozadine doći u prvi plan. Što se tiče imena festivala, ono je ujedno i naš uspjeh i naše breme. Uspjeh, jer je Šibenik vjerojatno jedino mjesto u Dalmaciji gdje ljevica i alternativa mogu progovarati na jednom od središnjih glavnih trgova bez bojazni od incidenta i tu duhu Šibeniku hvala, dok s druge strane, ono je naše breme, s obzirom da su nam mnoge ozbiljne institucije, domaće i strane, spremne i voljne ponuditi nemalu financijsku podršku koju zbog lijevog epiteta to ne smiju učiniti. Što se tiče kronologije duhovne propasti ona pak ima svoj praprimjer u samom evanđelju, a mnogi naši „vjernici“ i drugi bogoizdajnici samo slijede taj naputak. Naime, o čemu se radi. Krist nije kamenovan, već razapet. Kazna za bogohulstvo u ta doba u judaizmu je bila kamenovanje, a ustanak protiv onodobnog sociopolitičkog sistema Rimskog carstva je bila razapinjanje. Kako Sinderij, tadašnje judaističke religijsko-političke strukture (jer u ta doba nije bilo apolitičke religije, ni areligijske politike, što je produkt suvremenih političkih nauka), nisu Isusu mogli naći heretičkog krimena, oni su to mudro prebacili na rimsku vlast – također političko-religijski ustrojenu – pod optužbom da Nazarećanin potiče ljude na ustanak. No ni tadašnje rimske vlasti u okupiranoj Palestini, Herod Antipa i Poncije Pilat, nisu našli razloga za osudu Isusa, no zbog velikog pritiska Sinedrija, morali su nešto učiniti. Herod je prethodno oprao ruke i odgovornost prebacio na Pilata, a Pilat vidjevši da nema izbora, isto mudro prebacio na židovski narod kojemu je, kako je i bio običaj po Pashi, dao mogućnost da taj dan oslobodi jednog židovskog pritvorenika. Narod je tada fino, jednim brzim općim referendumom, odlučio da se oslobodi Baraba, poznati kriminalac osuđen radi ubojstva i pobune, dok je Isusu sljedovalo razapinjanje. Ukratko, Nazarećanin je u smrt mučenjem ispraćen uz pljesak publike, koja je na referendumskom pitanju odbila sačuvati njegovu glavu. Isus u tom smislu nije razapet radi svojih grijeha, već radi tuđe samovolje, čime je na jedan način stvoren obrazac duhovne propasti vjernog naroda u generalu. Kada ovo uzmemo u obzir i to po hermeneutičkom modelu prebacimo pak u naše kontekstualne okvire, tada možemo vrlo lako uočiti tko stoji iza, primjerice, referenduma i aktivnosti protiv ljubavi i pismenosti – da, mislim na referendum o braku i razbijanje ćiriličnih ploča – te onda iz toga možemo vrlo lako ocijeniti tko je tu žrtva, a tko agresor i koliko oni koji se pozivaju na Boga, a agitiraju za pribijanje nevinih i ugnjetavanih na križ, uopće imaju veze sa Bogom na kojeg se pozivaju, a koliko sa onima koji su ga ovacijama ispratili u smrt. Kako da ti kažem, iz tog aspekta je i Hod za život neupitno popločan dobrim namjera. Pljesak je dokaz, a pri tom svakako mislim na onaj koji traje već, evo, dvije tisuće godina.

Teološki program na FALIŠ-u dosta se orijentirao na teološkim pristupima nacionalizmu i kapitalizmu. Ove ste se godine odmakli od tih pitanja i prostor dali feminističkoj teologiji?

Branko: Nije to ništa neobično niti odudara od općeg usmjerenja teologije na FALIŠ-u, jer ako se sagleda čitav rakurs tema oslobodilačkih teologija koje progovaraju kroz siromašne, kulturno, rasno, etnički i spolno marginalizirane i ugnjetavanje, tada, prema mojem sudu, u našem kontekstu, žene u teologiji imaju najviše kapaciteta iznijeti i artikulirati hermeneutiku političkog oslobođenja i time otvoriti prostor svima spomenutima. Možda i griješim, ali prema mojem iskustvu i saznanjima, ono što se doživljava kao feministička teologija je u nas najsposobnija iznijeti teološki iskaz na sociopolitički plan, i tamo ga kao relevantnog i etablirati, što se u jednoj mjeri već događa. Sve ostale tematike i problemi se, u tom smislu, šlepaju uz ovu vrst feminističkog prodora i tu nema ništa sporno. Pri tome, ovdje ne mislim na feminizam kao nešto što je šturo i dolazi apriori od žena, te je namijenjeno isključivo za žene, već na feministički iskaz koji kroz marginalizaciju žena progovara o svim ugnjetavanima i daje im okvir unutar kojih se ostale skupine mogu izraziti na sebi svojstven i originalan način, ali u svrhu zajedničkog cilja očuvanja digniteta čovjeka kao takvog, što i jest bazični naum utjelovljenog, usmrćenog i uskrslog Krista. U tom smislu, ključno je prepoznati koje su to društvene snage najkapacitiranije za određeni pothvat i promjenu, te prema njima usklađivati planove oslobođenja od društvenih zala, beskompromisno i redom. Za mene je to u ovom trenutku neosporno feministička misao u teologiji.

Koji su planovi, osim naravno održati deseti jubilarni FALIŠ sljedeće godine?

Emir: Planova ima a hoće li biti sredstava, e to ćemo vidjeti. Želja nam je napraviti izložbu radova Ante Filipovića Grčića, dizajnera koji je vizualno oblikovao FALIŠ. Zatim, objaviti almanah s najboljim predavanjima, intervjuima s našim gostima i autorskim tekstovima o FALIŠ-u. Također, pozvali bismo neke od gošći i gostiju koji su izazvali veliko zanimanje, ali i pomogli etabliranju festivala, no ne da se ponavljaju, već da govore na nove, aktualne i važne teme. Nismo mi nikada bili u deficitu sa idejama, ali nismo ni u suficitu s novcem, pa ćemo za godinu dana vidjeti kako je prošao susret velikih želja i znatno manjih mogućnosti.

Lana Bobić (Lupiga, foto: Nino Šolić/FALIŠ)