Čak ni u najstabilnijim i najmirnijim vremenima, autorski tekst predsjednika države u dnevnim novinama nije uobičajen medijski i politički događaj. Obraćanje predsjednika Đukanovića u trenutku kada je Crna Gora najdublje podijeljena od 1918. godine je od izuzetnog značaja iz mnogo razloga, i ovdje ću navesti neke od njih.

Ovo što slijedi je moj novi pokušaj da doprinesem prijeko potrebnom unutarcrnogorskom dijalogu. Svjestan sam da ima onih koji će ovaj kritički osvrt čitati kao pokušaj da se uporede bivša i sadašnja vlast. Želim da kažem da je nemoguće i štetno upoređivati, na bilo kojem nivou, ove savremene štetočine – Ura i sateliti, DF, DNP, SPC – sa partijama koje su iznijele procese obnove državne nezavisnosti i učlanjenja u NATO savez.

Neutemeljenost takvog poređenja, međutim, ne može biti postavljeno kao brana legitimnom kritičkom odnosu prema suverenističkim partijama i prema decenijski dugoj konsenzualnoj autokatiji koje su one kreirale u Crnoj Gori.

Konsenzualna autokratija

Jedan od centralnih elemenata konsenzualne autokratije jeste upravo tvrdnja da ,,sada nije pravo vrijeme“ da se kritički procjenjuje rad ovih partija.

Takva tvrdnja neminovno vodi u kreiranje okvira u kojem nikada nije pravo vrijeme za kritički ostvrt, jer su vitalni interesi uvijek u opasnosti. Ovakav stav je utemeljen u stanju permanentne krize (zamrznutih konflikata) koje ne pospješuje kritičko mišljenje, ili bilo kakvu alternativu postojećem stanju stvari i političkom odnosu snaga. Naprotiv, u takvom okviru se kritičko mišljenje javno predstavlja kao opasnost za te vitalne interese. U suštini, fokus na ,,opasnost“ od dalje dekonstrukcije elemenata javnog interesa u vremenu egzistencijalne krize se koristi da bi se sakrila briga povodom konstituisanja moguće političke konkurencije.

Predsjednikovo pismo je manifestacija dubine i ozbiljnosti sistemske, političke, ekonomske, kulturne i identitetske krize u kojoj se nalazi Crna Gora. U ravni praktične političke operativnosti, ono je prvoklasna predizborna poslanica (upozorenje?) glasačima koji su prije dvije godine odlučili da svoje povjerenje investiraju u druge partijske adrese.

Osim toga, radi se o pokušaju predsjednika da pacifikuje duboko frustrirano suverenističko biračko tijelo i da u red dovede „mlade lavove“ iz prvog ešalona DPS, koji pokazuju osjetljivost na rastući pritisak javnosti. Ovo pismo je takođe jasna projekcija lične političke moći i odlučnosti Predsjednika Đukanovića da ponovo zauzme dominantnu poziciju.

Ono je poruka Aleksi Bečiću da se od njega očekuje da bude otvoren prema sugestijama i zahtjevima EU zvaničnika, a onima u Briselu i Vašingtonu da su Đukanović i DPS jedina brana preuzimanju Crne Gore od strane Vučićevih kleronacionalističkih operativaca iz DF-a.

Predsjednikove istine

Neophodno je reći da je predsjednik države napisao nekoliko važnih istina, koje treba ponoviti.

Bez obzira na sve tadašnje nedostatke i kalkulisanje, činjenica je da crnogorska nezavisnost i suverenost ne bi bile obnovljene da na tome nije radila njegova partija. Isto važi i za članstvo Crne Gore u NATO vojnom savezu. Iako se o upitnom stepenu nezavisnosti u odlučivanju koji je imala crnogorska administracija tokom ova dva procesa može i treba razgovarati na nekom drugom mjestu, jasno je zašto je predsjednik Đukanovic imao potrebu da sada naglasi taj detalj.

Predsjednik je takođe u pravu kada su u pitanju opasna namjera i limitirani profesionalni gabariti sadašnje Vlade i njenog predsjednika. Ova grupa koju formalno predvodi Dritan Abazović treba da bude odvojena od poluga vlasti, što prije. Rizikujući da se ponavljam, moram reći da ona nikada nije trebala da bude stavljena u poziciju vršenja vlasti. No, rodilo se i valja ga ljuljati.

Vjerovatno je Abazović kao mandatar rješenje koje se tada nije moglo izbjeći. Ono što ostaje nepoznanica je – zašto je DPS dozvolio da bude amaterski izigran od Abazovića u procesu sastavljanja ove vlade kojom dominiraju kadrovi Ure i SNP. Oni suverenisti koji ne pate od kratkog pamćenja će se sjetiti začuđujuće spremnosti DPS da ne vrši pritisak oko kadrovskih rješenja. Vrijeme je pokazalo da tadašnja taktika uspostavljanja kontrole preko dva ministarstva, koliko god ona bila važna, nije dala željene rezultate.

Nedostatak samorefleksije

Predsjednikovo pismo je sve pomenuto, ali i pokazatelj nedostatka spremnosti da se prepozna značajan nivo odgovornosti za stanje u kojem sada tavori Crna Gora, pa se iznova postavlja legitimno pitanje koje su drugi već definisali: da li je politička elita koja je ostvarila značajne rezultate na polju razvoja Crne Gore sposobna da sačuva sopstvena dostignuća? Ovom pismu, koje poziva na zajedništvo i pita se da li u Crnoj Gori postoji trunka građanske svijesti, nedostaje prijeko potrebna samorefleksija.

Ono je i dokument koji potvrđuje kontinuitet partijskog promišljanja društvenog razvoja države, odnosno ukorijenjenost razloga iz kojih je veliki dio glasača prije dvije godine odlučio da uskrati povjerenje DPS. Predsjednik predstavlja DPS kao partiju koja odluke donosi mudro i nakon temeljnog promišljanja, ali i kao partiju koja je bila primorana da pruži podršku Abazoviću. Ova kontradiktornost može biti čitana i kao varijacija na poznatu tezu Svetozara Marovića da je ,,urađeno sve što se moglo uraditi u datom trenutku“.

Dosadašnje djelovanje i kalkulisanje „suverenističke“ političke elite i partija koje ona vodi je dalo mnogo razloga da se građani pitaju o prioritetima te elite i o postojanju poslovične ,,crvene linije“ koju partije nijesu spremne preći. Neki čitaoci bi mogli steći utisak da bi nakon 19. avgusta Abazović kao novi mandatar bio prihvatljiv za DPS i SDP, samo ako bi se vratio na onaj vitalni EU kolosijek.

Tehničke poteškoće, izazovi i kalkulisanje u procesu obaranja Abazovićeve vlade daju dodatni legitimitet dubokom nepovjerenju glasača prema suverenističkim partijama. To može proizvesti negativan izborni efekat, odnosno još veću apstinenciju suverenističkog izbornog tijela. Oni su shvatili da su riječi jeftine, i da su u Crnoj Gori one odavno oprljane nečasnim djelovanjem partitokratije.

Nepotrebno patroniziranje

Pored svega navedenog, predsjednikovo pismo je ljutito i očekivano patronizatorsko. Uvredljive riječi kojima karakteriše zabrinute crnogorske suvereniste („zapomaganje“; jauci…) nijesu najbolja medicina za liječenje nepovjerenja i frustracije glasača zbog decenijskog iskustva života u partijskoj državi.

Predsjednik prvo podijeli verbalne šamare svima koji iskreno i s razlogom brinu za sudbinu Crne Gore, potom ih u maniru Kenedija kori za manjak brige za državu, pa ih u narednoj rečenici poziva da glasaju za njega i DPS! Skeptici bi se mogli zapitati u kakvoj bi situaciji danas bila Crna Gora da su predsjednik Đukanović i njegova partija pokazali ovakav stepen odlučnosti i otrine u nastupu prema Abazoviću u danima formiranja njegove vlade?

Važni koraci

Iako sam skeptičan oko skupštinskog izglašavanja nepovjerenja ovoj vladi, nadam se da će kombinacija EU pritiska i političkih apetita Alekse Bečića razagnati ovu moju skepsu 19. avgusta. Smjena Abazovićeve vlade bi mogla biti prvi mali korak ka usporavanju političkog, ekonomskog i ideološkog slobodnog pada Crne Gore u naručje srpskom kleronacionalizmu i otvoreno-balkanskoj kleptokratiji. Slanje gospodina Abazovića i njegovih satelita u prijevremenu, ali zasluženu, političku penziju je neophodno da bi se počelo raditi na liječenju gorkih rana koje su tokom posljednjih tri decenije našem kolektivnom biću zadali politički nadničari svih boja i zastava.

Za kraj bih želio da ponudim jednu netraženu sugestiju. Kao profesionalni istoričar bih preporučio predsjedniku da se uzdržava od upotrebe istorijskih paralela kao kontrabalansa u sopstvenom argumentu. Takva verbalna akrobatika zahtijeva izuzetno umijeće, a rijetko daje dobar rezultat.

Iako se to ne vidi na prvi pogled, i mada se njegove rečenice inicijalno čitaju kao uobičajeno pozicioniranje suprotnosti kako bi se efektno poentiralo, predsjednik je, de facto, pokušao da legitimni izraz izborne volje iz avgusta 2020. godine stavi u isti kontekst s odlukama Podgoričke skupštine kojima je Crne Gora aneksirana. To nije korisno ni za istoričare, ni za političare.

(Pobjeda, foto: Pixabay)