Skoro tri decenije se bavim izučavanjem moderne političke i kulturne istorije Balkana, pitanjima konstrukcije identiteta kod Južnih Slovena, problematikom nacionalizma i kolektivnog nasilja, uključujući zločin genocida.
Od prvog dana ruske agresije na Ukrajinu sam nastojao da zločine protiv civilnog stanovništva koje je ruska vojska činila (i čini) promišljam u kategorijama kakve su ratni zločin ili masakr.
Svjestan sam kako se lako pada u zamku emotivnog kolovrata koji olakšava da se bez dovoljno verifikovanih dokaza tradicionalni vojni sukob i njegovi neizbježni krvavi proizvodi kvalifikuju kao genocid. Svjestan sam ogromne simboličke moći i pravnih posljedica koje ovaj koncept sobom nosi. Svjestan sam neophodnosti da se sakupe dokazi koji ilustruju namjeru i plansku vojnu kampanju u cilju činjenja genocida.
ISTORIJSKI OKVIRI
Moje nedoumice oko imenovanja zločina počinjenih u Ukrajini su bile omeđene trostrukim istorijskim okvirima. Prvi okvir je izvorni motiv za nastanak ovog termina: sistematska destrukcija Jevreja u Evropi tokom Drugog svjetskog rata. To je, uz primjer masakra Jermena tokom Prvog svjetskog rata, bio dio modela koji je Rafael Lemkin imao na umu kada je obznanio svoju kovanicu.
Štoviše, tekstovi koje je Lemkin ostavio iza sebe svjedoče da je, deceniju prije Holokausta, upravo masakr Jermena bio okvir u kojem je on promišljao forme artikulacije koncepta genocida. Drugi okvir je pravno prećutana serija vojnih akcija u Sovjetskom Savezu koje su rezultirale milionima mrtvih.
Definicija genocida iz 1948. godine je napisana tako da se njome isključuju ovi specifični zločini. SSSR je tada iskoristio svoju moć i prijetnju ulaganjem veta tokom rasprave o definiciji genocida kako bi izuzeo zločine sopstvenih vlasti. Rezultat ove prijetnje je bio da ni društvene, ni političke grupe kao moguće žrtve nijesu potpale pod definiciju genocida.
Dakle, od samog početka koncept i definicija genocida su istovremeno bili pravna kategorija i proizvod političkog kompromisa. Posljedice ovakvog začeća koncepta genocida su, u praksi, bile monstruozne.
Na primjer, jedan od najstrašnijih zločina u svijetu nakon Drugog svjetskog rata su bila masovna ubistva civila u Kambodži od strane Crvenih Kmera, koji su takođe bili Kambodžijanci. Vodeći se postojećom UN definicijom, samo nacionalne i vjerske manjine koje su stradale u Kambodži su mogle biti računate kao žrtve genocida. Nadalje, UN su se uzdržale da ubistva, silovanja i protjerivanja u Darfuru klasifikuju kao genocid. Ta uzdržanost nije bila proizvod objektivne analize užasa kroz koje je prošlo stanovništvo u zapadnom Sudanu, već potrebe da se balansira međunarodna politika.
Treći okvir su stručni radovi mogih naučnika koji se bave ovom problematikom i koji već duže nastoje da iz akademskih radova eliminišu genocid kao analitičku kategoriju. Kao što su to u svojim radovima ilustrovali Zak Semelin, Robert Hajden, Džon Pol Himka i drugi, pravne definicije imaju veoma različitu svrhu i različitu upotrebnu vrijednost u poređenju sa svrhom kojoj služe analitičke kategorije što se koriste u akademskoj literaturi.
Mnogi naučni radnici takođe smatraju da je pravna definicija genocida restriktivna i da proizilazi iz pojednostavljenog viđenja društvene stvarnosti i društvenih aktivnosti. Nesporna je činjenica da je UN definicija genocida problematična, jer ne nudi jasne značenjske okvire. Zato je, na primjer, teško utvrditi što tačno znači i kako se kvantifikuje termin ,,djelimično“ kada se govori o namjeri da se uništi određena grupa.
Osim toga, skoro je nemoguće da se dokaže ,,namjera“ kao centralni elemenat koji konstituiše pravnu definiciju genocida. U stvarnom životu, međutim, postoji dinamičan odnos između namjere i prilike koja se može ukazati da se ta namjera sprovede u djelo. Ljudi koji planiraju zločin genocida uglavnom nijesu idioti, pa ako i postoje direktna naređenja ona se ne zapisuju, već se daju usmeno.
DOKAZI NAMJERE
Ono što me je navelo da promijenim analitičku vizuru je kombinacija sve brojnijih dokaza o zločinima s različitih lokacija i, kao mnogo značajniji razlog – eksplicitna zvanična retorika Rusije. Pročitao sam grozomornu platformu za akciju pod naslovom ,,Šta Rusija mora uraditi u Ukrajini”, objavljenu na ruskoj državnoj medijskoj platformi, RLA Novosti.
Potom sam pročitao kako je Eugen (Evgeni) Finkel sa Džon Hopkins Univerziteta, komentarisao ovaj tekst i shvatio sam da smo istim očima čitali te instrukcije za genocid.
Ovaj tekst je inspirisan tim identičnim čitanjem, pa je podudarnost naših zaključaka neminovna i očekivana. Kao što je Finkel napomenuo, važno je ne zaboraviti sljedeće stvari.
Smjena ukrajinske vlade i njenog predsjednika Zelenskog, kao i želja da se Ukrajina pokori Rusiji nijesu ciljevi koji, sami po sebi, konstituišu genocid. Kao što je to slučaj s određeniim brojem istoričara, i ja vjerujem da ruska invazija na Ukrajinu nije započeta kao vojna operacija s jasnom genocidnom namjerom.
Studentima istorije, a pogotovo vojne istorije, jasno je da vojna operacija – koja nije započeta s genocidnom namjerom – može da poprimi te karakteristike i taj cilj kada se promijene uslovi pod kojima se vodi vojna kampanja.
Kao što znamo, vojna situacija u Ukrajini se drastično promijenila na štetu ruskih trupa tokom posljednjih par nedjelja, i izgleda vjerovatno da je genocidna namjera prihvaćena kao strateški cilj. Istražitelji genocida znaju da, iako svaki individualni masakr može biti proizvod lokalne inicijative, više takvih vojnih akcija čini ono što se zove organizovana vojna kampanja, odnosno, kreira se jedan od važnih elemenata genocida: sistematičnost u činjenju zločina.
Jedan strašni detalj koji se pojavio u novinarskim izvještajima zapadnih medija može poslužiti kao dodatna ilustracija ove sistematičnosti, ali i svijesti o tome da se čini zločin. Izvještaji iz Buče i s drugih lokacija pominju da svjedoci ponavljaju istu stvar: ruski vojnici konfiskuju mobilne telefone od stanovnika.
Iako oduzimanje telefona može izgledati kao obična pljačka ili namjera da se onemogući komunikacija, nije isključeno da se to radi kako svjedoci ne bi mogli fotografisati zločine i tako sačuvati važan dokazni materijal. Sudeći po izvještajima lokalnih istražitelja, sve je veći broj dokaza koji ukazuju na to da ubijanje civila u gradiću Buča nije izuzetak, već predstavlja dio novousvojene strategije.
Radikalna i eksplicitna retorika ruskih državnih medija je bila glavni razlog što sam promijenio analitičke naočare kada je u pitanju rat u Ukrajini. Pomenuti tekst koji je objavljen na državnoj RLA Novosti, a potom djelimično parafraziran u autorskom tekstu Dimitrija Medvedeva, predstavlja jasnu i nedvosmislenu potvrdu onoga što je veoma teško dokazati u sudskom procesu za genocid: namjere da se uništi nacionalna grupa.
Moram reći da do sada nijesam pročitao jasniju definiciju genocidne namjere. Kao što su i drugi primijetili, ovaj tekst nije i ne može biti tretiran kao radikalsko blebetanje i emotivni izliv ruskog nacionalizma. To je oštro sročena jasna direktiva za akciju koja je formulisana od strane državne medijske kuće i koja se lako i brzo može pretočiti u taktički manevar na terenu kako bi se ostvario genocidni cilj. Ovo sto slijedi je ranije pomenuto identično čitanje sižea ruske genocidne kampanje u Ukrajini.
KAMPANJA GENOCIDA
U tekstu se nudi detaljni plan, počevši s potpunim uništenjem ukrajinske države. Ukrajina je neprijatelj jer je ,,istorija dokazala da Ukrajina ne može postojati kao nacionalna država. Svaki pokušaj da se to ostvari vodi u nacizam.
Ukrajinizam je vjestačka anti-ruska konstrukcija … debanderizacija nije dovoljna … de-nacifikacija Ukrajine mora biti i njena de-evropeizacija“. Za autora teksta, svi Ukrajinci koji su uzeli oružje u ruke su nacisti koji zaslužuju da bude ubijeni, a ,,većina naroda“ snosi krivicu jer su ,,pasivni nacisti“.
Iz teksta se jasno vidi da su civili definisani kao legitimna meta, i da društvena ,,močvara“ koja podržava Bandera-elitu ,,mora osjetiti teror rata, naučiti lekciju, platiti za svoje grehove“.
Nadalje, tvrdi se da ,,oni koji budu radili na denacifikaciji novih denacifikovanih republika ne mogu ostvariti svoj cilj drugačije osim preko direktne vojno-policijske i organizacione podrške iz Rusije“. Pošto se u tekstu koristi množina (,,republika“) radi se o jasnoj projekciji budućnosti mnogo šire regije, a ne samo Ukrajine. Ovo je dio teksta koji bi trebalo da zabrine sve pro-evropske političare na Zapadnom Balkanu, one u Briselu, kao i one u svim centralnoevropskim i zapadnoevropskim prijestonicama.
U tekstu se takođe tvrdi da se proces ,,denacifikacije“ stanovništva u Ukrajini mora ostvariti ,,preko ideološke represije nacističkih ideja i oštre cenzure u politici, kulturi i obrazovnom sektoru“.
Sudeći po dešavanjima u Ukrajini i sve brojnijim izvještajima o sistematskom činjenju zločina protiv civilnog stanovništva, izgleda kao da uskoro možemo biti svjedoci nove Srebrenice. Pošto ovu agresiju može zaustaviti jedino gospodar rata u Kremlju, nama običnim smrtnicima ne ostaje mnogo izbora za akciju.
Ono što možemo i treba da uradimo jeste da podržimo značajan napor institucija, medija i nevladinog sektora u Ukrajini da se dokumentuju i verifikuju dokazi zločina kako bi se puna istina mogla utvrditi na sudu, prije ili kasnije. Treba da se sjetimo našeg bratskog pokolja i činjenice da su bile potrebne decenije mukotrpnog rada i strpljenja da bi se neki od zločinaca priveli k sudskom ,,poznaniju prava“.
Na kraju, moram ponoviti da je UN definicija genocida zaista problematična, ali da svako njeno nesavršeno slovo odlično opisuje motive, karakter i svrhu zločina koje ruska vojska danas čini u Ukrajini.
STUPS: Diplomatija