„Rat je uvijek neočekivan, a stalno se događa, ako ne nama onda drugima oko nas. Možda je to dobar znak, znak vjere da su ljudi u suštini dobri? A možda znak političke naivnosti“, kaže novinarka i književnica Slavenka Drakulić u razgovoru za agenciju Fena.

Nedavno je, u izdanju zagrebačke Frakture, objavila zbirku eseja Rat je svugdje isti, koja donosi niz eseja o ratu koji su uglavnom u stranim publikacijama izlazili od 1991. do danas. Eseji čitatelja izlažu nizu emocija i navode na razmišljanje o tome kako je moguće da uz toliki tehnološki i naučni napredak još ne možemo iskorijeniti rat i ubijanje, konstatira Fena.

Govoreći o tome kako nas rat uvijek iznova iznenadi čak i kada smo svjesni toga da može da se desi, Drakulić kaže da se u njenoj generaciji radilo o ideologiji, konkretno ideologiji bratstva i jedinstva.

„Moj otac nikada nije govorio o ratu – bio je partizan – jer čemu to, rat se ionako nikada neće ponoviti. Njegova je generacija u to vjerovala i tome nas je učila. Otac mi je umro godinu dana prije početka rata i, uz svu tugu, bilo mi je drago da nije vidio raspad Jugoslavije za koju se borio“, kaže Drakulić.

Govoreći o ratovima, koji su u svijetu nažalost stalno prisutni, te različitim reakcijama na ratove u zavisnosti na lokaciju gdje se rat dešava ili na to ko je taj ko napada te kako nas rat u Evropi više iznenadi i šokira nego dugogodišnji ratovi poput palestinskog ili nekog drugog koji traje, ali daleko od Evrope, Drakulić kaže da se to vidjelo najbolje kada je Rusija napala Ukrajinu. Nastalo je neizmjerno čuđenje – kako je to moguće, pitali su se svi.

„I još su rat u Ukrajini mnogi nazvali prvim poslije Drugog svjetskog rata – kao da ‘jugoslavenskih’ ratova nije ni bilo. Bili su, naime, premali da bi predstavljali ozbiljnu prijetnju bilo kome u Europi, pa su se europske zemlje tako i ponašale. Ali Rusija je nešto sasvim drugo, velika zemlja, velika nuklearna sila, velika prijetnja Europi i svijetu. Europa je vjerovala da je nakon užasa Drugog svjetskog rata novi rat nemoguć.

Iako se rat u Ukrajini ne vodi u EU, Europa je i te kako involvirana jer EU podupire Ukrajinu u svakom smislu a njezini građani trpe ozbiljne, prije svega ekonomske posljedice – od inflacije i visokih cijena do problema s gorivom. Rekla bih da ni mi, niti Europa nismo naučili ništa iz prošlih ratova“, smatra Drakulić.

Iz svih ratnih narativa izostavljena je patnja

Govoreći o ulozi pisanja o ratu i ulozi pisane riječi kao utjehe Drakulić kaže da prema njenom iskustvu iz „naših“ ratova i ovog ukrajinskog, pisanje puno lakše može ljude potaknuti na rat nego ih utješiti.

„Sjetimo se samo kako su naše kolege sa strašću sudjelovale u ratnoj propagandi, zapravo u buđenju nacionalizma i psihološkim pripremama za ratove. Mislim da utjehe nema, pisci pišu jer moraju a čitatelji isto tako čitaju jer moraju. Oni koji moraju, a tih je sve manje. Ipak je važno kako pišemo, jer ako patnje želimo približiti čitatelju, onda tekst mora biti uvjerljiv. Zbog toga sam se odlučila na fikcionalizirane ali stvarne priče o individualnim sudbinama, s njima se najlakše identificirati“, kazala je.

Govoreći o medijskoj prisutnosti kada se govori npr. o postjugoslavenskim, balkanskim ratovima te ratu u Ukrajini, Slavenka Drakulić podsjeća da se i ratove u bivšoj Jugoslaviji moglo pratiti prilično izbliza, svjetske televizije bile su svugdje prisutne, pa je tako nastala i ona kletva „Dabogda ti Christianne Amanpour izvještavala iz dnevnog boravka“.

„Samo što je ovaj rat važniji, veći, opasniji pa je i prisutniji u medijima. A što se tiče proživljavanja istih stvari, to i jest bit moje knjige: život civila u ratu je uvijek i svugdje isti. Civili su ti koji najviše stradaju, svejedno gdje – u tom su smislu svi ratovi isti“, kaže Drakulić.

Smatra da se ne može govoriti o tome da je u ratu bilo kome lako.

„Naprosto zato jer rat razara naše živote čak i kad imamo sreću da nitko od naših ne pogine. Svačiji život se poremeti, mreža socijalnih i emocionalnih odnosa se poremeti, da politiku uopće niti ne spominjemo. Rat je naprosto gubitak, čak i za vojne pobjednike“, ukazuje.

Slavenka Drakulić je jednom prilikom kazala da se nada da će rat i njegovu stvarnost knjigom približiti mlađim generacijama „koje se ne žele sjećati – a ipak, moramo shvatiti što je rat da bismo shvatili što je užas“.

„Da, mlađa generacija rođena u ratovima u kojima se raspadala Jugoslavija ili poslije njih nije u prilici suočiti se s ratom. Roditelji o tome nerado govore, škola i povijest prikazuju te ratove jednostrano, a društvo ga svodi na ritualne proslave ove ili one obljetnice, bitke, žrtava i slično. Iz svih tih narativa izostavljena je patnja a nju, vjerujem, mladim ljudima može približiti jedino umjetnost“, smatra Drakulić.

Emocijama se najlakše manipulira

Govoreći o tome da postoje generacije koje pamte ratove, ali da se ipak o ratovima i dalje govori, o ulozi sjećanja Drakulić navodi da je „sjećanje osobno, a povijest uglavnom postoji samo u službenoj, dakle nacionalističkoj verziji“.

„Između te dvije perspektive velika je razlika, ponekad nepremostiva. U toj razlici, naime u nedostatku istine, raste i sjeme novih sukoba. Rekla bih da postojeće vlasti održavaju mržnju na tihom plamenu, ona je politički vrlo korisna emocija jer se u svakoj prilici – bolje rečeno, političkoj neprilici – može oživjeti i pretvoriti u ‘argument’. Emocijama se najlakše manipulira“, podsjetila je Drakulić.

Knjigom eseja Rat je svugdje isti, autorica podsjeća na veliku i važnu temu kolektivnog potiskivanja ratne traume. Svaka ispričana sudbina u ovoj knjizi svjedoči o tome kako ratova ne bi smjelo biti. Međutim pitanje je da li štiva kao što su ovo dopiru do onih koji ratove pokreću.

„Ne vjerujem da će doprijeti do njih, ali oni niti nisu ciljana publika nego obični ljudi, čitatelji koji su istovremeno i glasači i koje posjeduju jedino tu vrstu političke moći – ako je uopće posjeduju. Njihova svijest o tome što rat radi čovjeku daleko mi je važnija“, kazala je na kraju razgovora za Fenu književnica i novinarka Slavenka Drakulić.

(AJB/Agencije, foto:; screenshot YT/HRT)