Vašington šalje čudne signale na Balkan. Podržao je odluku visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini kojom se uvodi postizborna promjena u načinu na koji glasovi određuju ishode. Ovo ide u prilog etnonacionalističkim političkim partijama koje su povezane s Moskvom. Amerikanci otkazuju kosovske ministarske posjete sa američkim zvaničnicima. Vašington želi da njihov premijer odloži insistiranje na kosovskim registarskim tablicama u sjevernim opštinama njegove zemlje sa srpskom većinom, bez uvjeravanja da će dalje odlaganje donijeti poštovanje dogovorenog.

Sve ovo izgleda nepovezano, možda čak i nasumično i nevažno. Nije ni jedno ni drugo.

Sve se vrti oko Beograda

Prolazna tačka ovdje je Beograd. Džo Bajden je bio snažan pristalica borbe Kosova za oslobođenje od Srbije. Ali on je davno odlučio da je Beograd teškaš na Balkanu. Svjedočio sam u Senatu prije više od 15 godina pred Bajdenom. On je jasno stavio do znanja da podržava ulazak Srbije u proces pridruživanja EU, iako je u to vrijeme bila očigledno nekvalifikovana. Bajden je vjerovao da će to ograničiti Beograd da krene u evropskom pravcu.

On i njegova Bijela kuća sada su delegirali odgovornost za Balkan na State Department. Tamo ključni igrači vjeruju da je predsjednik Srbije Vučić ozbiljno posvećen procesu pridruživanja EU i takođe ozbiljno zabrinut za dobrobit Srba u susjednim zemljama. Pacifikovanje Srbije postalo je cilj američke politike. State Department je nedavno primio srpskog diplomatu koji je iskoristio priliku za izrazito nediplomatske primjedbe o Crnoj Gori, članici NATO-a koja prolazi kroz dugotrajnu političku nestabilnost. SAD podržavaju Vučićevu nepotrebnu inicijativu Otvoreni Balkan, o kojoj u regionu postoje podijeljena mišljenja.

Šteta što nije tako

Malo je dokaza da je Vučić ozbiljan po pitanju EU. Srbija je posljednjih godina ostvarila napredak u primjeni tehničkih zahtjeva. To je lakši dio kvalifikacija za pristupanje EU. Teži dio je ispunjavanje kriterijuma iz Kopenhagena. To uključuje demokratske institucije, slobodne medije, nezavisno sudstvo, vladavinu prava i otvorenu, tržišnu ekonomiju. Srbija je postigla mali napredak u ovim oblastima, a u nekima je nazadovala. Takođe nije uspjela uskladiti svoju vanjsku politiku s politikom EU, posebno kada je riječ o sankcijama Rusiji ali ne samo to.

U susjednim državama, Vučićevi poslušnici zagovaraju ono što nazivaju „srpskim svetom“. Da, to je baš kao slogan „ruski svet“ koji je naveo Moskvu da napadne Ukrajinu. Vučić je uglavnom postigao dominaciju nad srpskim zajednicama na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U sve tri države, ruski „hibridni rat“ pomaže Srbiji da se zalaže za njihovu de facto ako ne i de jure podjelu. Vučić ima za cilj da ograniči autoritet državnih struktura svojih susjeda i stvori srednji nivo vlasti u kojoj dominiraju Srbi. To je ono o čemu se zapravo radi o problemu registarskih tablica na Kosovu.

Nova linija razdvajanja u Evropi

Amerika se nakon završetka Hladnog rata nadala cjelovitoj i slobodnoj Evropi. To se neće dogoditi uskoro. Evropa se dijeli između sfere NATO-a na zapadu i sfere kojom dominiraju Rusi na istoku. Srbija se odlučuje da ostane u sferi u kojoj dominiraju Rusi, zajedno sa Bjelorusijom i onim što Moskva može zadržati u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji. Beograd se takođe nada da će održati priliv sredstava za pristupanje EU koje dobija od Brisela. To bi trebalo da finansira pripreme za eventualno članstvo, ali Srbija to koristi da podstakne ekonomiju kojom dominira država.

Nivo vlasti u susjedima Srbije koji kontrolišu Srbi biće posebno koristan Moskvi. Rusi će ga koristiti za destabilizaciju sadašnjih i budućih članica NATO-a. To će dalje proširenje Alijanse učiniti rizičnom aferom.

Loše osmišljeno i loše izvedeno

Pa šta nije u redu sa politikom Vašingtona na Balkanu? To je loše zamišljeno jer je zasnovano na pogrešnim pretpostavkama o evropskim ambicijama Srbije i njenim aktivnostima u susjednim državama. Američka politika se takođe loše sprovodi. Nema opravdanja za promjenu pravila prebrojavanja glasova nakon izbora ili nepriznavanje „srpskog sveta“ zbog opasnosti koju predstavlja za susjede Srbije i potencijalne saveznike SAD.

SAD treba da se vrate balkanskoj politici koja bi podržavala suverenitet i teritorijalni integritet svake od balkanskih država, kao i poštovanje ljudskih prava njihovih građana. To bi trebalo da uključi i njihovo pravo da demokratski, bez miješanja Beograda, odluče na kojoj strani nove linije koja dijeli Evropu biraju da budu. Možemo se nadati da će se Srbija predomisliti u vezi sa Rusijom, ali za to će biti potrebno strateško strpljenje, a ne pacifikovanje Beograda.

(Portal Analitika, Foto: mc.rs)