Prije nekoliko sati Vlada Crne Gore je usvojila tekst “Temeljnog sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom”. Današnji dan, 8. juli 2022. godine, predstavlja veliku pobjedu Vladimira Putina i Aleksandra Vučića.

Danas je, naime, odlukom vlade Dritana Abazovića, za koju još uvijek nije glasala neophodna kvalifikovana većina ministara, zabijen kolac u srce Crnogoraca i građanske Crne Gore kao demokratske zajednice ravnopravnih građana. Ali, ne samo to: neminovnim padom ove vlade, ukoliko ona ostane pri današnjoj odluci, Crna Gora propušta priliku kakvu neće imati možda ni u narednih nekoliko decenija: da zahvaljujući ruskoj agresiji na Ukrajinu i pranju savjesti Evropske unije zbog odnosa prema Zapadnom Balkanu, a ne zaslugom ni predsjednika Mila Đukanovića, ni premijera Abazovića, Crna Gora već 2024. godine, dakle za dvije godine, završi pristupne pregovore sa EU.

Ključne zasluge za ovakav ishod pripadaju premijeru Dritanu Abazoviću. Sudbonosne trenutke u istoriji svake države obično obilježavaju pojedinci koji se igrom slučaja ili svojom umješnošću nađu u poziciji da ključno utiču na najznačajnije odluke – premijer Abazović je danas bio upravo u takvoj. Zbog toga vrijedi ukratko analizirati ključne momente uloge koju Dritan Abazović igra u političkom životu Crne Gore u posljednje dvije godine. Naravno, bavimo se političkim, a ne osobnim profilom premijera Abazovića.

Prvi ključni momenat je bio obmana crnogorskih glasača koji su vjerovali da glasanjem na izborima 2020. godine glasaju za građansku, evropsku Crnu Goru, a ne za formiranje vlade sa sljedbenicima Vladimira Putina, Aleksandra Vučića, te slaviteljima Draže Mihajlovića i Ratka Mladića. Već tada je ispravno procijenio Matija Bećković: ”Dritona (kako ga je nazvao) srpska mladost u Beogradu danas bi nosila na rukama!”

Drugi momenat je bio rušenje vlade Zdravka Krivokapića, koji unatoč svojoj poniznosti prema Crkvi Srbije, nije zadovoljio sve zahtjeve Aleksandra Vučića. Učinio je to upravo Abazović, ali obmanjujući sve one koji su povjerovali da to čini radi interesa Crne Gore, koju je vlada u kojoj je on bio potpredsjednik vratila u devedesete godine prošlog vijeka. Iako je, kao i nakon izbora u avgustu 2020. godine, imao mogućnost formiranja vlade sa partijama koje Crnu Goru vide kao članicu Evropske unije, a na kao provinciju Vučićevog “Srpskog sveta”, Abazović se opredijelio za uvođenje u vladu Socijalističke narodne partije, dosljednjih sljedbenika Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića. Učinio je to, danas je to valjda svima jasno, kako bi u vladi imao većinu za sprovođenje naloga iz agende Aleksandra Vučića o Crnoj Gori. A predsjednik Srbije i vladar “Srpskog sveta” bi možda mogao preživjeti i atomsku bombu, ali ne i mogućnost da Crna Gora postane članica Evropske unije prije Srbije, sve i kada bi on želio evropsku Srbiju. Zato je izbor Abazovića bio pravi potez Aleksandra Vučića, koji je u dalekosežnu ispravnost svoje odluke uvjerio i svoje najvjernije sluge iz Demokratskog fronta. Svojim karakternim i političkim osobinama Aleksandar Vučić i Dritan Abazović najviše podsjećaju na Slobodana Miloševića i Milana Panića: u pogodnom trenutku 1992. godine, i Milošević je postavio Panića za premijera skraćene Jugoslavije, pokušavajući američkim klovnom srpskog porijekla zamazati oči Zapadu, što mu je djelimično i kratkotrajno i pošlo za rukom.

Dritan Abazović je živopisna klovnovska kombinacija Benita Musolinija i Ekrema Jevrića. On, Abazović, u prilici je da živi onih pet minuta slave o kojima je govorio Andy Warhol: i zato je njemu svejedno, kao i instragramskim influenserima, da li je sa fašistima iz Noćnih vukova ili sa majkama Srebrenice – samo je bitno da je negdje. Skok iz ulcinjske pasare u glamuroznu jahtu ostvarenje je njegovih dječačkih snova, baš kao i gledanje uživo trke Formule jedan u Kataru. U svakodnevnom životu, a u politici posebno, ličnosti poput Abazovića su specifične. Radi se o likovima koje bukvalno ne možete uvrijediti, kojima je ljudski stid nepoznat osjećaj; kojima nije ni najmanje neprijatno ni kada ih po sto puta uhvatite u očitoj laži; oni su naučeni i istrenirani da verglaju isprazne fraze, da poput tečnosti poprimaju oblik posude u kojoj se nalaze: laž, besramnost, demagogija, napadna gestikulacija, glumljena nervoza baš kao i srdačnost i bijes – to su alati kojima se ova politička bitanga fantastično služi. Tako Driton na svom instagram profilu ponosno objavi, govoreci o sebi u trećem licu jednine, da ga u Beogradu prati kolona od 25 automobila; on, nesretnik, nije svjestan da je to malo i da je zasluzio da ga prate i Aleksandar Vulin i citav 63. padobranski puk iz Niša, kao što ga prate podgoričke Vijesti – taj medijski Sedmi bataljon Srbije u Crnoj Gori i Raonikijev oslobođeni Javni servis Crne Gore – toliko je već sada zadužio Srpski svet i ponizio Crnu Goru.

Konačno su to shvatili i njegovi partneri i obožavatelji iz Evropske unije – od Viole von Cramon iz Evropskog parlamenta, do bukvalno svih ambasadora država Evropske unije u Podgorici. Unatoč njihovom nikad nedvosmislenijem upozorenju da insistiranje na ovakvom ugovoru sa Crkvom Srbije nije u interesu evropskih integracija Crne Gore, on je nastavio provoditi naloge Aleksandra Vučića. Štetu koju je ovim nanio Crnoj Gori teško je sagledati u uvom trenutku. Baš kao i cijenu za prljavi posao koji je obavio, ako se ne računa klinika u Beogradu koju pravi njegov brat zajedno sa Vučićevim, te partnerkom srbijanske premijerke Ane Brnabić.

(tekst i foto: Gradski portal)