Skip to main content

REFIK HODŽIĆ: Selma i Prijedor

Kultura 04. avg 2022.
15 min čitanja

Pripadnici zajednice koja je doživjela pokušaj uništenja, istrebljenja sa određenog prostora na kojem je postojala neko značajnije vrijeme, u ogromnoj većini na svoje iskustvo gledaju kao na jedinstveno. Osjećamo da je zlo koje se na nas sručilo bez presedana, označeno neuporedivim stepenom dehumanizacije koja prethodi brutalnom i nemilosrdnom nasilju, posebno neoprostivom naročito kada je to nasilje intimno, kada ga počine naši dojučerašnji prijatelji, komšije.

Osjećaj da nam se čini nezabilježena nepravda prisutan je i kada smo izloženi negiranju istine o zločinima koje smo pretrpjeli, oduzimanju prava na kolektivno sjećanje i memorijalizaciju, kada svjedočimo kreiranju „alternativnih istina“ o okolnostima, akterima i uzrocima počinjenih zločina, te raznim drugim oblicima kontinuirane dehumanizacije kojoj su izloženi preživjeli i porodice žrtava u prostoru koji je zločinima osvojen i „očišćen“ od neprijatelja.

Kada zajednica pretrpi pokušaj sistematske eksterminacije, prisustvo njenih ostataka – preživjelih „anamo njih“ – na prostoru sa kojeg su trebali biti trajno uklonjeni ne predstavlja značajan problem počiniteljima ukoliko to prisustvo ne narušava svetost narativa o „našem mučeništvu“ i, neizbježno, njihovoj podlosti, dvoličnosti, zlim namjerama koje su nas, je li, i izazvale da se latimo oružja i pobijemo gamad i u procesu osnujemo pokoji logor, sa zemljom sravnimo njihova naselja nakon što smo ih opljačkali. Preživjeli „anamo oni“ su prihvatljivi kao kupci, poreski obveznici, investitori, te kao primjeri koji potvrđuju našu ljudskost i toleranciju [1] („kako ja mogu biti nacionalista kad imam prijatelja Bošnjaka / Srbina / Hrvata / Roma / crnca / muslimana…“), ali samo i isključivo ako ostanu nevidljivi, ne insistiraju na razgovoru o odgovornosti za počinjene zločine, o njihovim motivima i procesu dehumanizacije koji je omogućio i normalizovao najstrašniju brutalnost.

„Memorijalizacija može da ima različite forme i trebala bi biti u službi priznavanja prava drugome, prihvatanja svih ljudi kao uživalaca jednakih prava i promovisanja mira, pravde i koegzistencije. Ali je ona isto tako i dio šireg kulturnog okvira u kojem se prožimaju različite vizije budućnosti, vrijednosti i narativi. Kultura je prizma kroz koju percipiramo svijet i kroz koju drugi percipiraju nas. Naprimjer, muzika kojom se slave određeni događaju, heroji i heroine, bilo stvarni, mitski ili izmišljeni, ili se osuđuju neki drugi događaji i ljudi, cementiraju našu percepciju i značajno određuju naše odnose sa drugima. Istovremeno, logika marginalizacije, diskriminacije, dehumanizacije i negiranja istine o zločinima takođe koristi ove istrumente kulture, ali ih pervertira kako bi ostvarila potpuno suprotne ciljeve“, stoji u analizi važnosti i uticaja memorijalizacije u kreiranju društvenih odnosa u postkonfliktnim društvima koju je 2020. objavio Specijalni izvjestitelj za tranzicionu pravdu Fabian Salvioli [2].

Negiranje zločina, njihova relativizacija i izmišljanje „alternativnih činjenica“ kojima se cementiraju mitovi o sopstvenoj bezgrešnosti nisu tek alati za izgradnju „bolje prošlosti“, već metode nastavka dehumanizacije preživjelih žrtava, njihove marginalizacije, diskriminacije i isključenja iz onoga što smatramo zajednicom. Priznati istinu o zločinima, o njihovoj prirodi i motivima, dopustiti da ta istina postane dio zajedničkog narativa, da se unese u kulturu preko spomenika, knjiga koje će čitati naša djeca, pjesama, filmova koji neće biti odbačeni kao „njihova propaganda“, možemo samo onima koje smatramo ravnima sebi, ljudskim bićima sa kojima dijelimo pravo na dostojanstvo i sveobuhvatnu ravnopravnost. Neprijatelj sa kojim se nismo do kraja razračunali ne zaslužuje takvu empatiju, kako već znamo iz priče o Antigoni.

Ni mi u Prijedoru nismo izuzetak. Naša rana nas najviše boli. Teško možemo zamisliti da se nekom drugom desilo išta slično. Niko od nas nije mogao zamisliti da će poruka koja je osvanula u Kozarskom vjesniku 29. maja 1992. u tekstu pod naslovom „Alijin san će vas dovesti u smrt“, u kojoj SDS-ov Krizni štab prijedorskim Bošnjacima direktno i jasno poručuje da će se „Izetbegovićev san o islamskoj državi na Balkanu sa izlazom na more završiti tamnicom, ako ne i grobnicom sopstvenog naroda“, biti ostvarena tako brutalno, temeljito, svojski.

Teško da je iko od preživjelih koji su se vratili u Prijedor, nakon garancija ugrađenih u Dejtonski mirovni sporazum, mogao zamisliti da će se 30 godina kasnije glavnom ulicom našeg grada oriti skandiranje ratnim zločincima osuđenim i za zločine u Prijedoru, da će umjesto spomenika ubijenoj djeci Prijedora gradske vlasti, što prešutno, što vrlo glasno, podržavati glorifikaciju zločina izložbama, grafitima i muralima, tim efektnim oblicima javne memorijalizacije; da će istina, destilovana kroz mnoge sudske postupke na sudovima u Hagu, Banjaluci i Sarajevu, biti odbačena i zgažena, zamijenjena huškačkim, mrzilačkim mitovima, poluistinama i izmišljotinama kojih se ne bi postidio ni ranije spomenuti Radoslav Brđanin.

Međutim, problemi i izazovi sa kojima se suočava naša zajednica, skoro do nestanka izmijenjena zločinima protiv čovječnosti upregnutim devedesetih u stvaranje etnički čiste srpske države zapadno od Drine, sve su samo ne jedinstveni. Prijedorčani dijele svoje grozomorno iskustvo sa mnogim ljudima i komunama širom planete koje su u novijoj historiji prolazile i još se nose sa istovjetnim izazovima.

Kako ćete vidjeti u ovom tekstu, oblici, motivi i metode negiranja zločina u Prijedoru mogu se analizirati i razumjeti i kroz priču o ljudima koji vjerovatno nikada nisu čuli za Prijedor, niti znaju da postoji, kao ni obrnuto. Priča o Selmi, gradiću od nekih 20.000 stanovnika, smještenom na obalama rijeke Alabama u istoimenoj američkoj državi, može se čitati i kao priča o Prijedoru. Dva grada, dva kontinenta, dvije istine sjedinjene u istoriji borbe za pravo na dostojanstvo i sjećanje.

Bijele laži

Iako je priča o Selmi u kontekstu njenog stvarnog i simboličkog značenja u borbi za prava crnačke populacije u Americi veoma obimna i kompleksna, ovu našu priču počećemo 9. marta 1965. godine, kada James Reeb, bijeli sveštenik Unitarističke crkve, stiže iz Bostona u Selmu da se pridruži demonstracijama Afroamerikanaca i njihovoj borbi za pravo da glasaju. Dva dana ranije, demonstrante iz mirovne povorke koja se kretala ka Montgomeriju u Selmi su napali odredi lokalne policije. Napad je bio do te mjere brutalan da su ga mediji širom Sjedinjenih Američkih Država nazvali „Krvava nedjelja“. Reeb je na vijestima gledao strašne prizore iz Selme, policajce koji ispaljuju suzavac i brutalno premlaćuju nenaoružane građane policijskim pendrecima. Užas koji je „Krvavu nedjelju“ vječno urezao u kolektivno pamćenje i istoriju Amerike najjasnije su „uhvatili“ jecaji Joane Bland, učiteljice iz Selme, koja je pred televizijskim kamerama, krvava i prestravljena ponavljala: „Sve što sam čula bila je vriska. Ljudi oko mene su vrištali od straha i batina. Ne znam više, i ja sam samo vrištala, vrištala i vrištala.“

Nakon vijesti iz Selme, emitovan je poziv dr. Martina Luthera Kinga američkom sveštenstvu da se pridruži protestima u ovom gradu. Reeb nije oklijevao. Iste večeri se oprostio od supruge i djece i, zajedno sa još dvojicom bijelih sveštenika, krenuo u Selmu gdje su sljedećeg dana učestvovali u maršu pod nazivom „Utorak promjene“ i u zajedničkoj molitvi na Mostu Edmunda Pettusa. Nakon toga, dr. King je pozvao sva sveštena lica da ostanu u Selmi za slučaj da se organizuje još jedna protestna povorka. Reeb je odlučio da ostane.

Te večeri 9. marta, u glavnoj gradskoj ulici, Reeba i dvojicu njegovih prijatelja napala je grupa bijelih rasista po izlasku iz lokalnog restorana gdje su tri sveštenika prethodno večerala. Nemilosrdno su ih pretukli palicama naočigled prolaznika. Reeb je pretrpio brojne udarce palicom u glavu i dva dana kasnije je podlegao povredama.

Cijela nacija brujala je o ubistvu, pa su četvorica osumnjičenih promptno uhapšeni i već u aprilu je protiv njih podignuta optužnica. Međutim, na suđenju ih oslobađa porota sastavljena u potpunosti od bijelih muškaraca iz Alabame. Od tada se ubistvo Jamesa Reeba vodi kao neriješen slučaj.

Ubistvo Jamesa Reeba postaće prekretnica u borbi pokreta za građanska prava Afroamerikanaca, nakon koje će predsjednik Lyndon Johnson u Kongres poslati nacrt istorijski važnog Zakona o glasačkim pravima kojim se glas crnačke populacije, makar nominalno, izjednačio sa bjelačkim. Zakon je ekspresno usvojen u oba doma američkog Kongresa. Iako su crnoputi aktivisti iz pokreta za građanska prava ubijani i ranije, tek je ubistvo bijelog sveštenika uzburkalo Ameriku.

Pedeset godina kasnije, dva profesora sa Univerziteta Alabama, Chip Brantley i Andrew Beck Grace, počinju da istražuju Reebovo ubistvo i dokumentuju čitav poduhvat u radijskoj seriji „White lies“ (Bijele laži) za koju su nominovani za Pulitzerovu nagradu [3].

Na samom početku istrage o okolnostima Reebove smrti, Brantley i Grace spoznaju da ispod detalja o ubistvu u Selmi teče veća, važnija priča. Priča o mjestu koje Selma zauzima u kolektivnom biću Amerike, o kulturi poricanja, negiranja činjenica i brojnim alternativnim narativima izgrađenim i isprepletenim oko ovog događaja.

Na samom suđenju iz aprila 1965. advokat odbrane Joe Pilcher iznio je teoriju da Reebove povrede zadobijene prilikom premlaćivanja nisu bile opasne po život. Naprotiv, tvrdila je odbrana, Reeb je preživio premlaćivanje skoro pa nepovrijeđen, ali ga druga dvojica sveštenika odlučuju ubiti na putu do bolnice u Birminghamu (nijedna od tri moderno opremljene bolnice u Selmi nisu htjele pružiti pomoć Reebu jer je podržavao proteste Afroamerikanaca). Njihov navodni motiv? Reebova smrt bi afroameričkom građanskom pokretu dala pažnju i podršku cijele nacije jer bi to bio prvi bijeli čovjek, uz to i sveštenik, koji gine u borbi za prava crnaca. Žrtvovanje sopstvenog aktiviste kako bi se pridobile simpatije javnosti [4].

Velika većina bijelih žitelja Selme odlučila je javno podržati ovaj narativ, povjerovati u teoriju odbrane, iako Pilcher osim konstrukcija i poluistina nije ponudio ni najsitniji dokaz kojim bi je potkrijepio. Jedan od dvojice porotnika koji su još bili živi kada su Brantley i Grace počeli svoju istragu, Billy Boozer, rekao im je: „Smatram da su tog čovjeka ubili na putu za Birmingham. Ja ću u to vjerovati dok sam živ. Sad, jesu li ga zaista ubili ili nisu, ja ne znam.“

Spremnost da se povjeruje u priču nezasnovanu na bilo kakvim dokazima kako bi se opravdao zločin počinjen iz mržnje, nešto je što se može čuti u većini izjava koje su u svom istraživanju prikupili Brantley i Grace. Slušamo očevice premlaćivanja kako lažu u izjavama za medije, kako lažu agentima FBI, kako lažu sebi samima. Slušamo ih kako ponavljaju ono u šta žele da vjeruju, usprkos svim dokazima koji ukazuju na pravu istinu.

Koliko god suluda bila teorija odbrane, ova priča je upalila jer su bijelci u Selmi i širom američkog juga – a dijelom i sjevera – bili potpuno predani rasističkoj ideologiji supremacije bijelog čovjeka nad crnim. Ta ideologija ugrađivana je u južnjačku kulturu stotinama godina. Ona je omogućila i legitimizirala robovlasništvo i zloglasne rasističke zakone Jima Crowa i činila osnov samopoštovanja i nacionalnog ponosa siromašnog bijelog čovjeka širom Amerike.

Bijeli ljudi Selme, Alabame, Juga i velikog dijela ostatka Amerike nisu mogli dozvoliti da bilo kakva istina probije taj oklop. Usprkos činjenicama da je mnoštvo prolaznika svojim očima vidjelo premlaćivanje tri sveštenika, da je idućeg dana čitav grad znao ko su počinitelji, da su dva preživjela sveštenika jasno identifikovala Elmera Cooka, poznatog nasilnika, kao napadača koji je zadao kobne udarce u glavu Jamesu Reebu. Istina je pokopana a umjesto nje su podignuti narativi poricanja i „alternativnih činjenica“.

Tokom prve posjete Selmi, Grace i Brantley upoznaju Pat Godwin, članicu neformalne grupe koja se naziva „Ujedinjene kćerke Konfederacije“ i koja je poznata po tome što je u glavnom gradskom groblju podigla spomenik Nathanu Bedfordu Forrestu. Forrest je bio istaknuti general Vojske Konfederacije u američkom građanskom ratu i prvi lider Ku Klux Klana. Prije građanskog rata stekao je značajno imućstvo trgujući pamukom, stokom, nekretninama i – robljem.

Čim su joj objasnili da rade priču o ubistvu sveštenika Jima Reeba, Godwin je uzbuđeno rekla kako ima nešto važno što Brantley i Grace moraju pročitati, odvela ih do svog auta i iz prtljažnika izvadila gomilu brošura i letaka. Materijali su uglavnom sadržavali uobičajene revizionističke teorije o građanskom ratu, ali većina tekstova koje im je Godwin dala odnosila se na događaje u Selmi iz 1965. i sve što je nakon toga uslijedilo. Na dnu svežnja nalazilo se pismo koje je Godwin pokazivala sa najvećim žarom, otvoreno pismo koje je napisao Sol Tepper tek nekoliko sedmica nakon suđenja.

Kada je pokret za prava Afroamerikanaca počeo da djeluje u Selmi, Tepper je brzo postao jedan od najglasnijih zagovornika segregacije u gradu. Pripadao je grupi bijelih političara i bogataša koji su se protivili bilo kakvoj integraciji crnačke populacije. Tokom pedesetih i šezdesetih ovakva „vijeća građana“ nicala su širom američkog juga. Jedan istoričar opisao ih je kao ekipu koja provodi politiku Ku Klux Klana „pristojnim metodama Rotarijanaca“. Tepper je pisao otvorena pisma lokalnim novinama u kojima je napadao pokret za građanska prava, objašnjavao kako su crnci inferiorni i kako predstavljaju opasnost bijelcima, te kako je građanski pokret velika opasnost koja se nadvila nad njegovom voljenom Selmom. Upravo je on objavio poziv svim bijelcima Selme da doniraju fondu za odbranu Reebovih ubojica, u kojem stoji da se „Selma ne bori samo za sebe, već se bori za dostojanstvo i vrijednosti zapadne civilizacije.“

Tepperovo pismo služilo je kao temelj negacionističkog narativa kako te 1965. godine, tako i danas, uglavnom među pristalicama Donalda Trumpa. Na sedam stranica Tepper detaljiše teoriju zavjere uz hrpetinu konstrukcija o ruti hitne pomoći, njenom zaustavljanju tokom puta za Birmingham, „sumnjivom“ pucanju gume i usputnom zadržavanju, i drugim irelevatnim detaljima koje je iznijela odbrana na suđenju – poluistine u službi ideje da je pokret za građanska prava ustvari ubio Reeba. Pismo počinje porukom da „nije zločin biti neinformisan, ali je teška nesreća za narod kada odbija da se informiše i pored toga što ima priliku da sazna pravu istinu samo ako se usudi pogledati preko zidova cenzure koje oko Selme podižu pristrani mediji i aktivisti.“

„Ovo pismo je prilično nevjerovatno. Kada ga čitamo kao propagandu ono predstavlja klasični primjer nečega što istoričar Richard Hofstader zove paranoičnim stilom u američkoj politici. Puno je poluistina, huškanja na mržnju i strah, te neutemeljene arogancije. Ali, te 1965. godine, ogroman broj ljudi uopšte nije čitao ovo pismo kao Tepperovu paranoju, i kao bijelac koji u startu želi da vjeruje u sve što govori odbrana na suđenju napadačima na Jima Reeba željeli ste da vjerujete u bilo šta što će baciti ljagu na građanski pokret i njegove ciljeve. Jer, u tom trenutku, kada se usvaja Zakon o glasačkim pravima i Zakon o građanskim pravima, sve što čini vaš svijet i štiti vašu privilegovanu poziciju u društvu se okreće naopako“, objašnjava Grace.

„Čini se kao da su Pilcherova teorije zavjere i ovo pismo koje je napisao Sol Tepper zatrovali vodu bijelcima u Selmi. Tepper je uzeo tu teoriju zavjere koja je poslužila dvanaestorici bijelih porotnika da oslobode napadače na Reeba i pretvorio je u kompleksnu priču čiji je cilj bio da oslobodi bijelce Selme od bilo kakve odgovornosti za sve zločine nad crnim robljem i Afroamerikancima. Zato je priča iz njegovog pisma opstala do današnjih dana. Čuli smo razne verzije ove priče nebrojeno puta otkako smo došli u Selmu i to ne samo od ljudi koji podržavaju Konfederaciju. Teorija zavjere koju je iznijela odbrana tokom četvorodnevnog suđenja a zacementirao Tepper u svom pismu, postala je temeljni narativ mnogih generacija bijele populacije ovog kraja,“dodaje Brantley.

„Ne treba da iznenađuje što je Tepper uspio da ubijedi ogromnu većinu bijelih žitelja Selme u alternativnu verziju zločina. Oni su morali da nastave da žive ovdje, da idu dalje. Predstavljući sebe kao žrtve omogućilo im je da zbiju redove, da zadrže premoć nad crnačkom populacijom na bilo koji način. Ovaj narativ oslobodio ih je odgovornosti da se ikada uistinu suoče sa stvarnošću, sa cijelom istinom o ubistvu Jima Reeba. Taj alternativni narativ preživio je jer funkcioniše na nivou emocija, a ne činjenica,“ dodaje Grace.

Prijedorski ključ za čitanje Selme

Alternativni narativ je preživio i zato što ima jasnu funkciju u današnjim društveno-političkim kretanjima. Nikoga ne čudi što su glasači bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa glavni zagovornici revizionističkih teorija poput ove o žrtvovanju Jima Reeba za korist afroameričke borbe za ravnopravnost. Njih ne zanima „bolja prošlost“, niti je udruga koju predvodi Pat Godwin podigla spomenik Nathanu Bedfordu Forrestu u Selmi da bi slavila njegove izmišljene pobjede u građanskom ratu. Naprotiv, poruka spomenika zločincu koji se proslavio brutalnošću nad crnim robljem upućena je pokretu „Black Lives Matter“ koji se bori protiv policijskog nasilja i diskriminacije Afroamerikanaca u Americi DANAS.

Jer danas, 50 godina kasnije, Zakon o glasačkim pravima značajno je erodiran i meta je konstantnog, sistematskog podrivanja koje dolazi iz Republikanske partije. Od 2011. godine, u 41 američkoj državi usvojeno je 180 zakona koji ograničavaju pravo glasa, skoro isključivo ciljajući crnačku i latino populaciju. Odluka Vrhovnog suda u predmetu Shelby protiv Holdera iz 2013. otvorila je vrata budućim ograničenjima slične vrste. Washington Post je izvijestio da je samo između 2016. i 2018. više od 16 miliona glasača izbrisano iz biračkih spiskova. U ogromnoj većini slučajeva radi se o Afroamerikancima i latino glasačima. Njima se sa visokog pijedestala na groblju Live Oak zlurado smije Nathan Bedford Forrest.

I tu dolazimo do ključa po kojem priču iz Selme možemo čitati kao priču o Prijedoru. U tom ključu Nathan Bedford Forrest je Ratko Mladić, kome se danas u Prijedoru i drugdje u Republici Srpskoj i Srbiji slikaju murali, čije ime skandiraju „navijači“ i koga glorifikuju srpski političari. U toj glorifikaciji Ratka Mladića ne pominju se nikakve bitke koje je on ostvario kao general Vojske Republike Srpske, kao što se ni Forresta ne slavi zbog njegovih nepostojećih pobjeda nad snagama Unije. Mladića se slavi zato što je uspješno obavio zadatak koji mu je povjeren 12. maja 1992. na zasjedanju skupštine tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a koji je i sam Mladić u svom govoru tog dana okarakterisao kao genocid [5]. Zadatak koji je, kada se o Prijedoru radi, okončan u Tomašici, Kevljanima, Jakarinoj Kosi, Hrastovoj Glavici, jami Lisac i inim masovnim grobnicama.

Neuralgičnu tačku koju za bjelački narativ američkog juga predstavlja ubistvo Jima Reeba, u Prijedoru predstavlja pominjanje bijelih traka [6]. Negiranje sudski utvrđenih činjenica o bijelim trakama [7] i svjedočenja brojnih živih svjedoka [8] skela je sa koje se grade i prepliću alternativni narativi o zločinima u Prijedoru kao odmazdi za oružani napad koji je 30. maja 1992. izvelo stotinjak slabo naoružanih Bošnjaka i Hrvata. Ovu revizionističku tezu, potpuno dekonstruisanu i raskrinkanu u brojnim suđenjima za zločine počinjene u Prijedoru, uključujući i ona na sudu u Banjaluci, lansirali su još 1996. godine advokati odbrane u predmetu protiv Duška Tadića pred Tribunalom u Hagu, preuzele odbrane inih dugih ratnih zločinaca iz Prijedora a u nastavak kampanje dehumanizacije pretvorile ekstremističke grupe poput „Samopoštovanja“.

Motivi ovog revizionizma su neskriveni i imaju veze sa relativno recentnom rehabilitacijom politike razdvajanja naroda i osamostaljenja Republike Srpske [9]: spriječiti bilo kakvo „miješanje“ narativa o prošlosti i onemogućiti memorijalizaciju zločina u gradskom centru Prijedora gdje bi takav memorijal mogao potaći nove generacije na suočavanje sa strašnom istinom o uništenju jedne zajednice koja je tu nekada postojala, pa makar se radilo i o stotinu i dvoje djece ubijene u Prijedoru 1992. godine, van bilo kakvih ratnih dejstava, uglavnom u masakrima i pojedinačnim ubistvima kod njihovih kuća. Pomenute motive najbolje objašnjava kvazi-istoričar Boris Radaković u pamfletu [10] direktno uporedivim sa zloglasnim pismom Sola Teppera: „ Da li ćemo dopustiti da se preko zloupotrebe stradale djece vodi propagandni rat protiv srpskog naroda? Pogotovo ako znamo da se imena stradale djece Prijedora iz rata devedesetih nalaze na spomen obilježjima u mjestima gdje su živjeli. Dakle, ta djeca već imaju spomen obilježja. Hoćemo li dopustiti da u Sarajevu nema ni pomena ni spomenika za preko stotinu stradale srpske djece, a da se Prijedoru nameće genocid, bijele trake i vodi propagandni rat?“

Doslovce svaka pločica koja sačinjava mozaik priče iz Selme može da se zamijeni sličnom pločicom iz Prijedora. Posvećeno vjerovanje u lažne verzije događaja kakvo čitamo iz riječi Billyja Boozera čuli smo i čujemo u prijedorskim uličnim anketama o Tomašici ili bilo kojem drugom detalju vezanom za zločine u Prijedoru. Teorija zavjere po kojoj su Reeba „ubili njegovi“ kako bi pridobili simpatije javnosti za svoje ciljeve identična je bezbrojnim pričama o „muslimanima koji su ubijali svoje da bi pridobili simpatije svijeta“. Paralele su brojne i očigledne.

Ipak, završiću ovaj tekst drugačijom paralelom. Naime, autori radijskog serijala „Bijele laži“, Chip Brantley i Andrew Beck Grace, na kraju svoje priče obznanjuju da su njihovi bliski preci držali robove i učestvovali u zločinačkom sistemu ugrađenom u kulturu bjelačkog juga sa kojim su se beskompromisno razračunali u svom serijalu. Ispostavlja se da je njihova višestruko nagrađivana serija bila ujedno i monumentalan akt suočavanja sa istinom i sopstvenim duhovima prošlosti. Znam takve ljude iz Prijedora, i one koji djeluju javno i one koji su jednostavno u okvirima svojih života, svojih porodica i bliskog okruženja, odbili da samopoštovanje crpe iz mitova o superiornosti nad „anamo njima“ i raskrstili sa lažima i „alternativnim narativima“, kao što su to učinili Grace i Brantley. To je paralela koja mi je najvažnija od svih nabrojanih u ovom tekstu.

Ovim riječima su Chip Brantley i Andrew Beck Grace završili svoju priču:

„Prvo je došla rijeka, spustila se sa planine na svom putu ka moru. Trebalo je hiljade godina da rijeka prosiječe bijelu glinu i na ovom mjestu stvori klanac na čijoj su visokoj obali došljaci zasnovali grad koji su nazvali Selma. Kada su planirali kako će izgledati grad, odredili su da će na četiri kraja grada biti četiri crkve, odredili su gdje će biti glavni trg a gdje pijaca. Na sredini glavne ulice uplanirali su veliku zatvorenu pijacu gdje će bijelci trgovati crnim ljudima, ženama i djecom. Nemilosrdno izrabljivanje crnog roblja proizvelo je neslućene količine pamuka koji je tovaren na parobrode i transportovan niz rijeku pribavljajući ogromno bogatstvo čitavoj američkoj naciji, i Jugu i Sjeveru.

Sistem koji je stvorio to bogatstvo bio je nepojmljivo brutalan. Kako bi opravdali tu brutalnost, bijeli ljudi krili su se iza priče koju su sami sebi pričali. Krili su se iza laži. Laži prema kojoj su bijeli ljudi superiorni u odnosu na crne. Ova laž se održala dugo nakon što je ropstvo u Americi ukinuto – oblikujući naše društvo, naše komšiluke, naše škole, naše zatvore i naše bankovne račune – jer je naša sadašnjost oblikovana našom prošlošću, kao što je klanac i obalu na kojoj je nastala Selma oblikovala rijeka.

Mi se u Selmi na kraju uvijek vratimo na rijeku. Jednog oblačnog popodneva 1965. godine, mnoštvo ljudi, žena i djece krenuli su u povorci preko rijeke Mostom Edmunda Pettusa. Na drugoj strani ih je dočekalo nasilje do te mjere brutalno i šokantno da je natjeralo mnoge Amerikance da otvore oči i spoznaju brutalnost laži iza koje su se krili, da kažu ‘ovo nije zemlja u kojoj želim da živim.’ Jedan od njih bio je i Jim Reeb, sveštenik iz Bostona, koji će se dva dana kasnije, u suton, dok su se treptavo palile ulične svjetiljke, naći ispred restorana u glavnoj ulici Selme, neodlučan da li da krene lijevo ili desno.“

Jednoga dana, iskreno se nadam da će to biti za mog života, Selma i Prijedor biće bratski gradovi a bista Jamesa Reeba negdje u gradskom središtu grada na Sani praviće društvo memorijalu prijedorskoj djeci ubijenoj devedesetih. Jer, rijeke istine koje teku Prijedorom i Selmom ne mogu zaustaviti ni stijene, ni vrijeme, a ponajmanje ljudi.

(Nomad, Foto: N1)

[1] „…ono malo lojalnih Hrvata i Muslimana neka ostane. Što reče Šešelj za 7.000 Albanaca na Kosovu, držaće ih ko malo vode na dlanu, tako ćemo i mi sa ovih naših 1.200 do 1.500 Muslimana i Hrvata [koliko će ostati]“, Radoslav Brđanin, predsjednik SDS-ove Autonomne regije Krajina, 29.8.1992. Presuda, Radoslav Brđanin, f. 855

[2] „Memorialization processes in the context of serious violations of human rights and international humanitarian law: the fifth pillar of transitional justice“, Report of the Special Rapporteur on the promotion of truth, justice, reparation and guarantees of non-recurrence, 14.9.2020.

[3] „White lies“, NPR, 19.6.2019.

[4] Ova narativna metoda poricanja zločina u Prijedoru je upregnuta još u vrijeme kada su zločini bili u punom jeku i zadržala se do danas. Tako, naprimjer, Kozarski vjesnik u izdanju od 31.jula 1992. objavljuje članak pod naslovom „Ubijali se međusobno“ koji govori o masakru logoraša iz zloglasne „Trojke“ u logoru „Keraterm,“ kada je 24. jula 1992. više od stotinu zatočenika pobijeno teškim mitraljezima, ili članak objavljen 29. maja 1992. pod naslovom „Zapalili vlastiti zbijeg“ u kojem se govori o masakrima koje su srpske snage počinile nad narodom Kozarca koji se krio po šumama Kozare nakon napada na Kozarac u maju 1992 (vidjeti presudu Milomiru Stakiću)

[5] „Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je ljudi genocid“, Ratko Mladić, XVI sjednica Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, 12.5.1992.

[6] „Bijele trake, zastave, prijedorski datum početka genocida nad muslimanima i višegradski spomenik žrtvama genocida samo su prvi korak u novoj otomanizaciji Bosne i Hercegovine, hrišćanstva i srpskog življa. (…) Lokalne vlasti moraju ustati u odbranu svoje zajednice od crnog pokrova Lažnog Bijelog Genocida. Moraju primijeniti zakon o redu i miru, o dozvolama, o jeziku mržnje, o izazivanju međunacionalnih sukoba. Moraju javno nijekati genocid. Jer bošnjački aktivisti imaju za cilj da cijelu teritoriju Republike Srpske zatruju srpskim genocidom i tako na nju polože Pravo Žrtve. Svako ko šuti na srebrenički, prijedorski, višegradski genocid, blizu je sepeta u kome će mu natući fes janjičara.“ Iz teksta „Perfidna igra bijelog genocida“, Rajko Vasić, 1.6.2012. (Vasić je tada obavljao dužnost glasnogovornika vladajućeg SNSD-a)

[7] Presuda Dušku Tadiću, 7.5.1997, p. 151

[8] „Po gradu su bili naoružani ljudi, punktovi pred svim značajnijim objektima. Sljedećeg dana, kad sam otišla na posao, kao i većina nesrpskog stanovništva, vraćena sam s posla, jer su naoružani ljudi na ulazu u Sud me pitali kako se zovem, ko sam, šta sam. Rekli su da tu više ne radim. I proglas je bio na lokalnom radiju da nesrbi, prilikom kretanja po gradu, moraju nositi oko ruke bijele trake. Na prozorima nesrpskog stanovništva morale su biti izvješene bijele zastave i naravno ono kasnije, po čemu će Prijedor biti prepoznatljiv u svijetu, to su koncentracioni logori Omarska, Trnopolje i Keraterm“, Nusreta Sivac, 20.7.2006.

[9] Prijedor je, do preokreta u politici vladajuće koalicije u Republici Srpskoj predvođenom SNSD-om Milorada Dodika, bio sredina u kojoj su učinjeni značajni pomaci u priznavanju istine o zločinima počinjenim devedesetih. Tako je na konferenciji o činjenicama o zločinima u Prijedoru utvrđenim na tribunalu u Hagu, tadašnji gradonačelnik Marko Pavić rekao: „Ja koristim ovu priliku da izrazim svoje žaljenje za svim žrtvama rata kojih nema, i saosjećanje sa svim žrtvama koje su ovdje i na drugim mjestima u ovom gradu. Nikome nije svejedno ako je neki čovjek ili grupacija doživjela neki zločin. To zlo trebamo osuditi, a prema tim ljudima izraziti svoje saosjećanje, izraziti žaljenje što im se tako nešto desilo, iz razloga da bi naš život u budućnosti bio drugačiji, bolji, i da bi ono što je bilo negativno prevazišli, a njegovali ono što je pozitivno”. Međutim, pomenuti zaokret u politici, čiji je jedan od osnovnih stubova činilo upravo poricanje zločina, rezultirao je i promjenom odnosa Marka Pavića prema žrtvama. On će ostati upamćen po zabranama obilježavanja zločina 2012. godine i nazivanju Dana bijelih traka „gej paradom“.

[10] „Razbijanje mita: bijele trake u Prijedoru 1992. godine (proširena verzija)”, Boris Radaković, 31.5.2020.