Postoje krajnosti u razumijevanju promjene koja se desila nakon raspada Jugoslavije, pored ostalog, u razumijevanju da se komunizam može zamijeniti nacionalizmom, rekao je Ratko Božović profesor Beogradskog univerziteta i sociolog u emisiji “Znam da znaš” autorke Tamare Nikčević na Gradskoj RTV.

“Ostrašćeni komunisti su preko noći, u velikoj meri, postali nacionalisti. Šta ima apsurdnije od toga? Kakvi su to onda bili komunisti? Kakvi su to onda nacionalisti?”, kaže Božović.

Taj nacionalizam traje, dodaje Božović, i ima, kako kaže, svoja “rđava ishodišta”.

“Nama se desilo da nismo znali da komuniciramo. Ljudi nijesu znali da donose odluke koje su išle za tim da budu adekvatne u odnosu i na naciju, i državu i sve ono što se desilo u raspadu Jugoslavije”, smatra Božović.

Stigli smo do društva koje je, kako ističe, u velikoj mjeri u znaku jedne entropije.

“Kako mi to znamo da kažemo, u znaku jedne anemije. Anemično društvo je ono u kojem vlada haos, nasilje, bezakonje, a posebno siromaštvo. Kada sve to spojite, onda imate jedan kontekst koji je krajnje problematičan sa stanovištva onoga što je stil življenja, vrednosni sistem, što su odnosi među ljudima, što je ustvari javljanje onoga što je netolerancija prema svemu što je drugo i drugačije, što je nesposobnost da se čuju drugi, da se ima empatija prema drugome”, kaže Božović.

Onda nastaje, objašnjava, nacionalni i nacionalistički egocentrizam ili narcizam.

“To je nacionalni narcizam, koji je maligni narcizam i tu je problem”, istakao je Božović.

Kada bi nacionalizam imao jednu blagotvornu formu koja bi, kako dodaje, na neki način htjela da se iščupa iz taloga prošlosti ili da otvori horizonte prema sadašnjosti i budućnosti, tada bi mogao da se toleriše.

Kada nacionalizam ide prema mržnji i netoleranciju prema drugima tada je, ističe, on problem.

Ideja “srpskog sveta” se posljednjih godina pojavila, smatra Božović, kao neka revizija istorije i promicanje ka drugačijem čitanju.

Kad kažemo da su se vratile devedesete godine to je tačno i, kako kaže, ne baš sasvim analogno, ne baš u saglasnosti.

“Oni ljudi koji su devedesetih bili sporni, bili u ratu, korenu zaraćenosti, oni su sada na vlasti, i u vlasti. Ostaje pitanje moguće promjene onoga ko je nekada bio radikal, da on dođe u situaciju da bude građanski usmeren. Onda se ja pitam kada je on bio uvjeren? Mislim da je bio pravi kada je bio radikal, ali je nesreća što je to ostao i u kobajagi promjeni je i dalje radikal. Snaga radikalske isključivosti ne briše se lako”, smatra Božović.

Imamo jedno ustrojstvo u kojem je došlo do razilaženja one orjentacije koja je bila građanska, koja je, objašnjava, nažalost manjinska u odnosu na onu većinsku.

“Mi imamo situaciju da, kada ja kažem “mi” – što smo učinili sve ono najbolje, u samohvali kažemo za sve one što su bili do sada da nisu uradili ništa. Političari zaboravljaju kako jezički izgleda “ovih drugih”, “onih koji nisu mi”; mi smo podijelili društvo na one i na ove, na naše i na njihove. Kada smo to uradili, uradili smo najgore svetogrđe jer smo već uskočili u polje militarizacije”, objašnjava Božović.

Crna Gora ima jednu specifičnost o kojoj Fukujama (prim. aut. američki politički ekonomista) razmišlja, ističe Božović, a to je da kulturni i religijski razlozi mogu biti nadmoćniji od ekonomsko-društvenih promjena.

“Protivim se podjeli koja ide sa mržnjom, sa netolerancijom, jezikom, osvetom… Balkanska varijanta politike je trajno stanje “ko će koga” to je ono što nije dobro u čitavoj stvari. To bi moralo da bude drugačije u kulturi. Kultura ne smije da pristane na to”, dodaje on.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je spojio dvije funkcije, funkciju predsjednika i predsjednika partije kojoj pripada, kaže Božović, što ako njegova partija ima 700 hiljada ljudi, postavlja pitanje kako se on odnosi prema cjelini tog populusa.

“U Srbiji imamo jednopartijsku državu i iza toga je ta silna opredeljenost onih koji su za glavnokomandujućeg. Na taj način što mi imamo, ponavljanje istorije, gdje imamo kult jednoga, koji odlučuje o svemu što se dešava, od makro do mikro struktura, koja je nemoguća misija, ali je ovdje prisutna kao iracionalnost jedne politike. Stvari se moraju razdvojiti”, kaže Božović.

Govoreći o masakru koji se dogodio u Srbiji prije desetak dana, Božović kaže da nažalost, ovu situaciju ne može da komentariše psihijatar Dušan Kosović jer ga nema među nama, koji je rekao “ovdje će se dogoditi nešto što je post-traumatsko stanje”.

“Imamo stanje koje je posledica nečega što je već bilo, sa čim nismo do kraja raščistili. Nismo se suočili sa stvarnošću onoga što smo činili drugima i što su činili nama. Priča se morala dokrajčiti, priča nije ispričana i to je veliki problem”, objašnjava Božović.

To se mora označiti kao, dodaje on, kao ekstremno ponašanje, jer je neprekidno prisutno.

Kad je sve politika, kaže Božović, onda to nije politika već cunami koji ne daje šansu životu da se iskaže u nečemu što su razlike, potrebe da se u politici sretnu i vode dijalog.

“Kako će voditi dijalog neko ko misli da su njegove koncepcije najbolje u svijetu i da nema boljih od njih. Kako može takav čovjek da vodi dijalog? Kako može da vodi dijalog onaj koji neće da čuje nikoga, niti će da vodi dijalog sa nekim, jer smatra da su njegove koncepcije nesporne. Zar to nije suluda ambicija? Zar to nije ludost sa stanovišta komunikacije”, pita se Božović.

Ekstremna ponašanja vode ka velikom neredu i velikom nasilju, kazao je Božović.

“U društvu u kojem preovlađuju ekstremna ponašanja imamo ništa drugo nego patološko društvo. To znači bolesno društvo. Zar mi ne smijemo da kažemo da smo bolesno društvo?”, dodaje on.

Nije dobro ako, kaže Božović, psihopatu pretvorimo u socipatu.

Ovdje, smatra on, imamo trajno stanje nasilja koje dolazi iz netolerancije i mržnje.

“Jedan istraživač je, čak Nobelovac, rekao da “deluje nevjerovatno, čudesno, da jedan čovek na vrhu može proizvesti paranoju u čitavoj naciji”. Ako bi sada bili malo cinični, onda bismo mogli da kažemo “pra prazne glave je lako ispuniti raznim uticajima”, ali mi obično kažemo “nisu nedužni oni što ih vladari tako vode i zavode” jer su ih oni izabrali. Ali šta ćemo ako te ljude imamo u jednom sistemu u kome ti ljudi nisu informisani? Šta da radimo sa njima? Ako su informisani, onda su informisani sa jednog mjesta koje je protagonista, izvođač ideja iz onoga što je politička orijentacija”, kaže Božović.

Božović smatra da je čitava atmosfera krajnje difuzna i neodređena, i zaključuje da se u magli ne vidi dobro.

(Gradski. me)