Skip to main content

Radenko Popić: Prvo urediti unutrašnje odnose u Vojvodini

Autonomija 11. апр 2013.
3 min čitanja

Saopštenje Građanske Vojvodine kojim se podržava Deklaracija o Vojvodni, i opravdano i oštro osuđuju napadi na istu Deklaraciju koji dolaze iz Beograda vjerovatno neće proizvesti nikakav značajniji efekat jer je pisano po staroj matrici, preopširno, uopšteno, konfuzno i sa prepoznatljivim frazama o beogradskom nacionalizmu i vojvođanskoj obespavljenosti.

Problem nikako da se pogleda iznutra, i da se izvaga odgovornost pokrajinske administracije (a i nevladinog sektora) za postojeće stanje, koje se u navedenom saopštenju po staroj navici pominje tek uzgred i stidljivo, a nekih činjenica u vezi sa tim ni od korova.

Ako hoćemo bolje, onda traženje odgovora na neka, više puta odlagana pitanja, ne bi trebalo predstavljati veliki problem. Naprimjer:

1. Je li istina da je samo dio vladajuće koalicije u Vojvodini ili u Vladi Vojvodine podneo pomenutu deklaraciju bez konsultacija sa ostalim koalicionim pratnerima. Ako jeste, zašto, i je li uopšte adekvatna reakcija “nekonsultovanih“. Imaju li ime i prezime solisti iz vladajuće koalicije i bilo kakva ovlaštenja za ovakve postupke, šaljući Beogradu poruku da u pokrajini može raditi šta hoće jer ima posla sa raštimovanim orkestrom, nesposobnim za bilo kakve krupnije rezultate.

2. Je li istina da je sekretar Skupštine Vojvodine po nalogu jedne od vladajućih stranaka tokom 2011. godine otkazao sjednicu Skupštine Vojvodine, a da predsjednik Skupštine o tome nije bio ni obaviješten. Da li je neko odgovarao za to i da li se tada’ ‘uvrijeđeni“ predsjednik skupštine samo šalio i vukao nas za nos tvrdeći da će zbog toga podnijeti ostavku.

3.Je li istina da je Vojvodine najviše opljačkana u poslednjih 5 godina, (pominje se cifra od preko 60 milijardi dinara) i da li je aktuelna vlast u Vojvodini iscrpila baš sve mogućnosti da to spriječi. Ko je i u čijem interesu ćutao o tome, i da li se takvom politikom štitio interes Vojvodine ili onih koji su praznili vojvođansku kasu.
Smiju li građani javno postavljati ovakva pitanja i hoće li ona biti uopšte objavljena u novosadskim medijima pogotovo na pokrajinskoj televiziji koja bi posle dvije decenije konančo trebala postati servis građana a ne vladajućih stranaka.

4. Je li se na usvajanje Statuta Vojvodine čekalo preko godinu dana čime su probijeni svi zakonski rokovi i ko je iz Vojvodine tražio bilo čiju odgvornost za to. Da li je i to uzrok što nam je pnovo nekakva stranka iz Beograda koja ima podršku 4% građana Vojvodine “isposlovala“ odluke Ustavnog suda o novim nenadležnostima Vojvodine.

Nije li nam na kraju dugogodišnje ćutanje najodgovornijih ljudi u Vojvodini i dovelo na vrata one koji nam čak iz Beograda godinama zagorčavaju život, a možemo misliti šta će tek raditi kada se ustoliče u sred Novog Sada. Hoće li nam posle promašene investicije zvane Majina autobuska stanica, neko posle pet godina izdati račun za recimo novi aerodrom na Čeneju koji će nam iz džepova uzeti ne milijardu i šesto miliona, već šesnaest milijardi i šesto miliona dinara.

Zaslužujemo li bolje čuteći i tetošeći jedni druge i svaki put kad dobijemo opravdanu želju da nešto javno kažemo prvo razmislimo koliko imamo ličnih prijatelja među onima koji (naopako) odlučuju i koji će se osjetiti prozvanim, pa i o tome da nam zbog oštre riječi ne bude gore nego što jeste.

Da ova priča ne bude bez smisla i poruke, predlažem da upravo Građanska Vojvodina zakaže veliku cjelodnevnu konferenciju u Novom Sadu, pozove osvedočene pa i poluosvedočene borce sa punu vojvođansku autonomiju, da bi se otvorila nabrojana ali i mnoga druga pitanja. Da konačno nađemo odgovore i predložimo rješenja a potom pozovemo i na otvoreni razgovor sve one koji razvukoše i uništiše Vojvodinu zaklanjući se iza šupljih i prizemnih priča o nekakvom vojvođanskom separatizmu.

Za sve ovo svakako trebaju novi ljudi koji osim što znaju pričati imaju dovoljno sklonosti i da saslušaju pa i poslušaju neke druge ljude.

Ima ih dovoljno u Vojvodini samo trebaju da izađu iz sjene i prestanu da gledaju samo svoja posla.

Radenko Popić ( Novi Sad)