Skip to main content

Putinov plan: Prozapadna Crna Gora mora nestati

Jugoslavija 08. jan 2023.
8 min čitanja

Strelica potmulog balkanskog “kola (ne)sreće” polako se, ali sigurno ovaj put zaustavila na Crnoj Gori, zloguko najavljujući da bi ta nekada najmanja jugoslavenska republika mogla ove godine postati najveći “troublemaker” ili, kako se voli reći, “prvi bolesnik Balkana”.

Crna Gora posljednjih godina polako tone u živo blato političke, institucionalne, identitetske i društvene krize, najveće u zadnjih stotinu godina. Hoda po rubu državno-etničkog opstanka i mogućih tragičnih unutarnjih sukoba. U Crnoj Gori sukobljavaju se dvije struje koje su toliko različite da prevaga jedne od njih u potpunosti mijenja krvnu sliku države, nacije, interesa, međunarodnog položaja, strateških prioriteta i društva. Iz te bi zemlje tijekom 2023. godine mogle stizati dramatične i uznemirujuće vijesti. Crna Gora bit će remetilački faktor koji može poljuljati ne samo regiju, nego i šire. U sukobu na “život i smrt” nadmeću se prosrpska i procrnogorska struja, koje su negacija jedna druge.

Borba za opstanak

Prosrpsko-proruska struja ne vidi i ne percipira Crnu Goru kao zasebni državno-pravni i etnički entitet, a procrnogorska se očajnički bori za opstanak. Prelamaju se interesi Vučićeve Srbije uz pomoć Putinove Rusije koja želi proširiti svoju ukrajinsku osvajačku avanturu i na druge neuralgične točke. Srbija ponovno želi anektirati Crnu Goru, poništiti njezinu državnost i zasebni nacionalni i kulturološki identitet, pokušavajući realizirati staru geostratešku težnju o Crnoj Gori kao proruskoj guberniji pretvarajući je u “Srbiju na moru”.

Aleksandar Vučić je u trenutku kada je Crna Gora izglasala obnovu svoje neovisnosti 2006. najavljivao da će “za 10-20 godina opet referendumom ostvariti zajedničku državu”. Taj je vremenski termin na izmaku i prosrpske snage u Crnoj Gori su u naletu. Žele ostvariti svoj naum sada kad koliko-toliko ostvaruju određenu prednost. Srbija i Rusija duboko su ušle u destabilizaciju Crne Gore, koja je članica NATO-a te je najdalje otišla u pregovaračkom procesu s EU. Trenutačna prosrpska vlast vratila je Crnu Goru u turbulentne 90-e godine 20. stoljeća jer samo tako može ostvariti svoje retrogradne aspiracije. Crna Gora je na raskrižju vlastite sudbine. Napetosti i sukobi dvaju dijametralno suprotstavljenih tabora dosežu svoj kakofonijski crescendo. Došlo je do prosvjeda procrnogorskih snaga u Podgorici, a na “barikade” pozivaju i prosrpske opcije. Zato se neki pribojavaju mogućih otvorenih sukoba dviju struja, pa se oprezno govori i o strahu od izbijanja građanskog rata. Oba su tabora svjesna da vrijeme curi i žele što prije ostvariti svoje ciljeve. Ulaze u samu završnicu “sudačke nadoknade” te bi ova godina, kada će se održati i parlamentarni i predsjednički izbori (vjerojatno istodobno na proljeće), mogla biti odlučujuća i ključna za budućnost Crne Gore i Crnogoraca. Još jednom sudbonosni izbori, nakon kojih bi jedna od opcija mogla spuznuti u ropotarnicu povijesti. Obje struje smatraju da je sada biti ili ne biti jer ako ne uspiju, sve propada, ponašajući se po onoj poznatoj fatalističkoj gorštačko-crnogorskoj epskoj patetičnoj tragici.

Milivoj Bešlin s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu smatra da situacija u Crnoj Gori može izazvati poremećaj ne samo u našoj regiji, nego i puno šire. Stoga kaže kako bi za početak Hrvatska morala raskinuti s iluzijama da je ulaskom u EU, NATO i sada schengensku zonu trajno osigurala svoju sigurnost i geopolitičku poziciju. Ako Crna Gora za dulje bude došla u okrilje srpskog i ruskog “sveta”, odnosno postane kolonijalni privjesak Beograda, Hrvatska na Debelom brijegu dobiva potpuno novog susjeda, neprijateljskog i agresivnog.

– Drugo, padom Crne Gore pod Vučićev potpuni utjecaj stvaraju se obrisi velike Srbije i jasno je da su prvi sljedeći na udaru Bošnjaci i BiH. Poveže li se to s radikalizacijom neriješenog sukoba između Srbije i Kosova, lako je uočiti da duboka politička kriza u Crnoj Gori otvara širok prostor za destabilizaciju cijele regije i daje mogućnost Rusiji da pokuša otvoriti balkanski front kao rezervni, koji joj je veoma potreban – kaže nam Bešlin.

Trenutačno je, smatra profesor povijesti na podgoričkom Univerzitetu Adnan Prekić, “pat-situacija”. Prekić ne misli da je realno očekivati otvorene sukobe jer je Crna Gora i prije prolazila kroz slične faze koje su uvijek završavale političkim dogovorima.

– Važno je ukazati da problemi u Crnoj Gori nisu uzrokovani etničko-nacionalnim razlozima. U pitanju je jedan politički, da ne kažem civilizacijski sukob o karakteru i funkciji suvremene Crne Gore. U središtu svih političkih sukoba je dvojba hoće li Crna Gora biti moderna, sekularna i prozapadna država ili klerikalna kolonija ‘srpskog sveta’ – ističe Prekić.

Dodaje da bi bilo naivno potpuno isključiti opciju otvorenog sukoba, u kontekstu sve izvjesnijeg poraza Rusije u Ukrajini, čime se otvara prostor da Rusija preko Srbije i SPC-a otvori novi front sukoba sa Zapadom upravo na ovom prostoru. – Prema takvom scenariju, područja nestabilnosti mogla bi biti Kosovo i BiH, a možda i Crna Gora – navodi Prekić. Sve se to događa u državi članici NATO-a. S jedne strane prosrpske snage kao jednu od ključnih strateških točaka najavljuju istupanje iz NATO-a, koje u cijeloj toj opasnoj zbrci na neki način i spašava Crnu Goru od najgorih scenarija po njezinu egzistenciju. Treba napomenuti da je Crna Gora najviše od svih država Zapadnog Balkana odmakla u pregovorima s EU, ali trenutačne vladajuće strukture koče daljnji proces upravo zbog intencije da je maknu s tog puta.

U ovom trenutku Crna Gora je praktički bez vlade, a nema ni Ustavni sud. Najnovije potrese izazvao je sporni Zakon o predsjedniku, kojim su prosrpske stranke Demokratski front i Demokrati željele politički eutanazirati Mila Đukanovića kao najjačeg simbola suverenističkih snaga, odnosno procrnogorsku struju i njegovu stranku DPS, lišavajući ga svih važnijih ovlasti i utjecaja na politički život države. Taj zakon je izazvao burne prosvjede procrnogorske struje. Venecijanska komisija osporila ga je kao nelegitiman, a i Bruxelles i Washington tražili su njegovo ukidanje.

Umjesto sadašnjeg tehničkog premijera Dritana Abazovića – koji svima smeta, ali se nekako održava na površini – prosrpsko-proruske snage željele su instalirati kao premijera Miodraga Lekića, nekadašnjeg ambasadora Slobodana Miloševića u Rimu. Za mandatara ga je neustavno i nezakonito imenovala predsjednica Skupštine Danijela Đurović, ali ni nakon višednevnih pregovora Lekić ipak nije uspio sastaviti vladu niti sklopiti dogovor raznorodnih prosrpskih stranaka. Krivca za to opet su našli u Abazoviću. On je nakon izbora 2020. dao podršku prosrpskim snagama, a 2022. postao je premijer zahvaljujući Đukanovićevu DPS-u koji ga se ubrzo odrekao jer je Abazović mimo svih dogovora potpisao sporni Temeljni ugovor sa SPC-om. Nakon toga su ga opet podržale najjače radikalne nacionalističke prosrpske stranke Demokratski front i Demokrati, da bi sada rašomon dosegnuo vrhunac njihovim optužbama da su Abazović i njegova URA “minirali” Lekića.

Izbori pred vratima

Crna Gora je najvjerojatnije pred izborima kojih se pribojavaju obje struje, a pripreme su već počele na obje strane. U Podgorici kažu da se SPC, odnosno Crnogorsko-primorska mitropolija, kao glavni politički kreator i mentor prosrpskih opcija već počeo pripremati za izbore. Podsjetimo da su upravo “zaslugom” i naporima SPC-a i tadašnjeg mitropolita Amfilohija prvi put prosrpske snage pobijedile na izborima, a i vladu Zdravka Krivokapića sastavili su u manastiru Ostrog. Prema Bešlinovu mišljenju, novi izbori su izvjesni jer je aktualna Abazovićeva vlada potpuno nelegitimna, ne uživa parlamentarnu većinu, niti ima podršku stanovništva. – Izvor njezina legitimiteta je u Beogradu na Andrićevom vencu i u kontroverznom, proruskom tabloidu Vesti. Samo izbori mogu riješiti opasne napetosti u Crnoj Gori. No, ostaje veliko pitanje pritisaka, zloupotreba državnih resursa, ali i Vučićeve mašinerije iz Beograda. Crna Gora se, ističe Bešlin, prvi put suočava s mogućnošću da se ne održe legitimni izbori jer se Vučić preko svojih lojalista trudi izborni inženjering, koji primjenjuje u Srbiji, presaditi u Crnu Goru. Veliko je pitanje može li se izborni proces legalno okončati. – A kada nemate mogućnost političke proturječnosti rješavati institucionalnim putem, onda su otvorene široke mogućnosti za različita negativna rješenja i potpunu blokadu funkcioniranja države – navodi Bešlin.

I Adnan Prekić je uvjeren u nove izbore, ali on više nije siguran da će izbori značajnije promijeniti unutarnju dinamiku političkih odnosa u Crnoj Gori. – Čini se da je izvjesnije očekivati preraspodjelu glasova u sklopu postojećih političkih blokova i daljnje jačanje novog populističkog pokreta Europa sad, koji je nedavno pobijedio na lokalnim izborima u Podgorici i dao gradonačelnika.

Milivoj Bešlin se u dubljim uzrocima sukoba i nestabilnosti slaže s Prekićem: – U Crnoj Gori podjele nisu etničke ili religijske prirode kao u ostatku regije. Tenzije su vrijednosne i političke. Prema njegovu mišljenju, pola društva je orijentirano jasno proeuropski, prozapadno, građanski i antifašistički i oni svoje mjesto vide u pluralnom, sekularnom kontekstu koji podrazumijeva pripadnost EU i političkom Zapadu. Drugi dio društva je tvrdo nacionalšovinistički orijentiran, pod kontrolom je Vučića i njegove državne Crkve Srbije, a oni Crnu Goru vide kao ekskluzivno srpski prostor, dio “srpskog sveta” koji je samo ogranak Putinova imperijalnog “ruskog sveta”. Bešlin smatra da se ta dva koncepta ne mogu pomiriti te radi paralelu i kaže kako su Ukrajina i Rusija u ratu zbog sličnih razlika.

Za Prekića je srpski i ruski utjecaj u Crnoj Gori realnost. – On je za ove dvije godine pustio duboke korijene u svim segmentima političkog, ekonomskog i sigurnosnog sektora u Crnoj Gori. U tom dijelu ne vidim kako bi se te strukture mogle još značajnije miješati u unutarnja pitanja Crne Gore jer formalno od formiranja vlade Dritana Abazovića te strukture imaju dominantan utjecaj u svim crnogorskim institucijama.

Ostaje dvojba hoće li se na tome zadržati i hoće li se zbog eventualne eskalacije sukoba na Kosovu i u BiH situacija u Crnoj Gori dodatno radikalizirati. Zasad se ovaj utjecaj Srbije i Rusije ogleda u procesu urušavanja institucionalnog, ekonomskog i sigurnosnog sektora u Crnoj Gori, ali ne treba isključiti mogućnost da bi u slučaju eskalacije sukoba u regiji Srbija i Rusija imale mehanizme da destabiliziraju i jednu članicu NATO-a kao što je Crna Gora, navodi Prekić.

– Jedan od ta dva koncepta morat će odnijeti prevagu. U ovom trenutku čini mi se da je, zahvaljujući golemom političkom, medijskom, obavještajnom i financijskom pritisku Vučića, svojevrsna pat-pozicija ili čak da proruske i provučićevske snage imaju prevagu – nastavlja Bešlin.

Prekić ipak nije siguran koliko je realno očekivati da politička kriza započeta krajem 2019. godine bude okončana tijekom 2023. jer su ključni elementi koji su krizu generirali i dalje prisutni. – Pritom prije svega mislim na direktno miješanje Srbije i Rusije u unutarnja pitanja Crne Gore, pasivnost i nezainteresiranost EU i SAD-a, ali i nesposobnost proeuropskih političkih elita koje i dalje ne uspijevaju građanima ponuditi održivu i funkcionalnu političku platformu koja bi zemlju uvela u EU – ističe Prekić.

Adnan Prekić donosi pesimističnu prognozu ishoda izbora. Ne smatra da će izbori značajnije utjecati na stabilizaciju političkih prilika.

– Mislim da na tim izborima treba očekivati daljnje jačanje prosrpsko-proruske koalicije jer su te političke strukture u protekle dvije godine potpuno zarobile sve crnogorske institucije i izgradile snažnu mrežu partijskih namještenja. U malim zajednicama kao što je Crna Gora takva forma partitokracije garantira dobar rezultat. Također, ono što ljudi izvan Crne Gore ne vide jest činjenica da je ova zemlja u posljednjih nekoliko godina postala medijska kolonija Aleksandra Vučića i njegovih epigona. Više od 90 posto svih medija, a posebno onih najutjecajnijih, pod direktnom je kontrolom Vučića. Ako svemu tome dodate potpunu indolentnost najvećeg broja crnogorskih saveznika u EU i NATO-u, mislim da je ishod ovih izbora potpuno izvjestan – zaključuje Prekić.

Bešlin smatra da je Vučićeva medijska, obavještajna i crkveno-politička invazija postavila nove standarde i podrazumijeva drugačije metode njezina suzbijanja, posebno imajući u vidu da je pritisak Beograda samo “proxy” velikog i kontinuiranog pritiska koji na Crnu Goru godinama vrši Putinov zločinački režim u Kremlju. Stoga kaže da je pogrešna pretpostavka da će se na izborima rješavati opstanak Crne Gore.

– Kako god izbori završili, čak i ako govorimo o mogućoj pobjedi provučićevskih i proruskih snaga, Crna Gora, njezin identitet, državnost, kultura i jezik će opstati. Opstali su i u mnogo težim uvjetima osmanske vladavine, opstali su i nakon aneksije 1918. te tijekom 1990-ih godina. Otpori Vučićevim i Putinovim lojalistima bit će konstantni. A razlika je vrlo jednostavna: pluralna i zapadnjačka, antifašistička Crna Gora je inkluzivna i uključuje sve njezine narode, kulture, jezike i konfesije, dok je ona proruska i provučićevska Crna Gora krajnje ekskluzivna, viđena kao tvrdo omeđen srpski kulturni i etnički prostor u kojem suštinski nema mjesta za bilo koju vrstu drugosti: nacionalne, kulturne, jezične ili religijske. Za kleronacionalističku ideologiju Crnogorci ne postoje jer su “milogorci”, Bošnjaci su “konvertiti” i “lažni ljudi”, Albanci “tribalni talog”, Hrvati “ustaše” itd. Zbog toga, bez obzira na rezultate izbora, taj koncept, čak i ako privremeno prevlada, ne može dugoročno preživjeti i opstati jer bi morao uništiti sve oko sebe – naglašava Bešlin.

Kompromitirani status

Predsjednik Milo Đukanović je ključna politička ličnost, bez obzira na svoj sporni, pa i često kompromitantni status. Na vlasti je više od 30 godina, što u EU izaziva zgražanje, ali on je, uz sve to, trenutačno jedini faktor koji može osigurati procrnogorskim snagama opstanak. Upravo je zato cijela strategija Vučića i DF-a zapravo politička eliminacija Đukanovića jer bi se time, misle, urušile procrnogorske tendencije. I Prekić kaže kako nema sumnje da je Đukanović uvijek bio integrativni faktor proeuropskih i prozapadnih snaga u Crnoj Gori, ali je istodobno negativan odnos prema Đukanoviću bio jedini element objedinjavanja prosrpskih snaga u aktualnoj crnogorskoj vlasti.

– Ne treba zaboraviti da se još od 1997. godine u crnogorskoj i regionalnoj javnosti tendenciozno kreira narativ o kriminalnoj prirodi Đukanovićeve vlasti, što je bez sumnje utjecalo i na njegov politički rejting. Mislim da će izbor predsjedničkog kandidata prozapadnih političkih stranaka u Crnoj Gori dati najbolji odgovor o njegovoj snazi i značaju – kaže Prekić.

Naši sugovornici misle da Bruxelles i Washington još uvijek ne smatraju Crnu Goru “ozbiljnim pitanjem” koje bi moglo ugroziti cijeli Balkan.

EU i SAD ponavljaju identične pogreške kao početkom devedesetih. Oni i dalje vjeruju da će konstantnim popuštanjem i tolerancijom biti u prilici da promijene odnos Srbije prema regiji. Sve ono što se u Crnoj Gori događa pokazuje koliko je takva politika neuspješna – ističe Prekić.

U svakom slučaju, Crna Gora je ušla u fazu dramatičnih odnosa i pitanje je koliko će to potrajati jer vrijeme neumitno curi. Koliko god mala bila, Crna Gora bi padom u ruke Vučiću i Putinu u potpunosti izmijenila geostrateški položaj i sliku ovoga dijela Europe te omogućila da se Putinova Rusija ušanči i poremeti odnose usred Europe.

Vlado Vurušić(Antena M, Karikatura: STUPS)