Sve je krajem prošle i početkom ove godine izgledalo optimistički. Nova Vlada premijera Igora Lukšića činila se osvježenjem za učmalo i zarobljeno crnogorsko društvo. Naročito se to ogledalo u nekom novom, naizgled partnerskom odnosu prema civilnom društvu i medijima. Uz povoljan vjetar iz Brisela i Berlina, izgledalo je da će Crna Gora lagano ispuniti zahtjeve Evropske komisije.

REGIJA: U državnim medijima to se slavilo kao još jedna pobjeda „lidera u regionu“. Jer, Srbija je dobila deset, Albanija čak 12 zahtjeva EU, Crna Gora samo sedam. Makedonija već šest godina čeka na datum za pregovore, Bosna i Hercegovina i Kosovo tek treba da postanu funkcionalne države. I zaista: posmatrano iz evropskih prijestonica, Crna Gora se doimala kao pozitivan primjer na Balkanu. Doprinosila je regionalnoj stabilnosti, nije imala otvorenih pitanja u odnosima sa susjedima, imala je multietničku Vladu, tek 620 hiljada stanovnika, nesklonih migracijama, zemlju koja koristi euro. Nakon što je prije dvije godine EU, poslije dugog strateškog lutanja, konačno odlučila da region integriše u Uniju, bila joj je potrebna država koja će uz Hrvatsku predstavljati putokaz i ostalima za nastavak procesa proširenja. Zato je napredak Crne Gore prema EU bio znatno olakšan. Da bi se zadržalo dobro mišljenje evropskih birokrata o evropskoj tranziciji u Crnoj Gori, te da bi naša zemlja u decembru dobila datum pristupnih pregovora, trebalo je učiniti nekoliko konkretnih poteza. Brisel ih je formilisao kao sedam zahtjeva: usvajanje izbornog zakona usaglašenog s Ustavom, efikasnost u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, depolitizovano i učinkovito sudstvo, reforma javne uprave, sloboda medija i eliminacija diskriminacije, te plan za održivo rješenje za raseljena lica uključujući i kamp Konik. Njihovim ispunjavanjem, kazali su u sjedištu EU, potvrdila bi se sposobnost i spremnost za snažnije iskorake Crne Gore usporedive s onima koje je napravila Hrvatska.

ATMOSFERA: Nova Vlada je svemu pristupila po sistemu lako ćemo. Bilo je isuviše mnogo retorike, a premalo konkretnih poteza. Zato je početkom marta Lukšić pozvan u Brisel. Uvjeravao je evropske čelnike da je „narednih četiri ili pet mjeseci dovoljno da Vlada pokaže odgovornost, posvećenost i volju da ispunjava uslove EK“. No, viđelo se već tada da stvari, ipak, ne idu u dobrom smjeru. Aktuelni premijer nije se uspio otrgnuti od sjenke svog prethodnika i partijskog šefa Mila Đukanovića, iako su ga Brisel i Berlin ohrabrivali da „prepozna prioritete i iskaže snažno liderstvo“. Kako je vrijeme prolazilo, gotovo dnevno se potvrđivalo da Lukšić nema snage i spremnosti da uradi tako nešto. Čak je nestala i pozitivna atmosfera uspostavljena početkom godine u kontaktima sa civilnim sektorom i medijima. Paljenje automobila „Vijesti“ te neotkrivanje počinilaca i organizatora tih terorističkih akata, snažan je šamar aktuelnom predsjedniku Vlade. Činjenica da se to po treći put desilo samo nekoliko dana nakon posjete njemačkog šefa diplomatije Gida Vestervelea redakciji tog dnevnog lista, mogla bi definitivno da uspori evropski put Crne Gore. Izuzetno neprijatan udarac Lukšićevoj politici predstavlja i odbijanje vodećih crnogorskih NVO da učestvuju na Vladinoj konferenciji o antidiskriminaciji. One su saopštile da „odbijaju pomagati u ignorisanju činjenica, odlaganju rješenja i uljepšavanju stvarnog stanja u odnosu prema LGBT populaciji zarad dobijanja datuma pregovora“, a kao prvi uslov saradnje naveli su smjenu ministra ljudskih i manjinskih prava Ferhata Dinoše.

ZADACI: Da se Crna Gora teško može nadati pozitivnom godišnjem izvještaju EK, nagovijestili su i mršavi rezultati u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije. Primjeri poput Zavale više su bili u funkciji unutarpartijskih obračuna nego stvarna potvrda volje da se te pojave odlučno iskorijene. Sumornu sliku upotpunjavaju klimave optužnice tužilaštva i skandalozno vođenje sudskog postupka protiv Duška Šarića zbog pranja novca, te, i pored najava vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, izostanak optužnica za slučajeve korupcije na visokom nivou. „Nema izbornog zakona, zakona o finansiranju političkih partija, zakon o konfliktu interesa nije dovoljno precizan, kao ni zakoni o ombudsmanu i o sprječavanju diskriminacije. Nema ni vidljivog poboljšanja statusa parlamenta, ni novog sudskog i tužilačkog savjeta, koji bi omogućili izbor sudija i tužilaca po novim, reformisanim pravilima“, nabrojao je neobavljene domaće zadatke njemački političar Ginter Gabštajger. On je dodao i da će sa sadašnjom organizacijom unutrašnje bezbjednosti Crna Gora imati veliki problem da bude uključena u rad Savjeta ministara pravde i unutrašnjih poslova EU.

Konstatujući da je Gabštajger odličan poznavalac prilika u našoj zemlji, predsjednik Nacionalnog savjeta za evropske integracije Nebojša Medojević kaže da je očigledno da Crna Gora nije dobro obavila svoj dio posla i da su male šanse da će krajem godine dobiti datum pristupnih pregovora. Čak je i crnogorskoj vlasti naklonjeni evroparlamentarac iz Slovenije Jelko Kacin rekao da je odgovor koji Crna Gora šalje EU jasan: ne, mi ne zaslužujemo datum i početak pristupnih pregovora! Stoga je „u početnoj poziciji kada nam u regionu toliko nedostaje pozitivnih vijesti i promjena koje bi Briselu omogućile da malo brže krene u proces proširenja na Zapadni Balkan“ Kacin predložio „uslovni politički dogovor vlasti i opozicije kojim bi se izglasao izborni zakon“.

KOLOSIJEK: Neuspjeh Crne Gore značio bi, dakle, i neuspjeh evropske politike na Balkanu, pa se može očekivati da će narednih dana biti pojačan pritisak na crnogorsku političku elitu, čije interese najviše pogađa izborni zakon. Ostajanje na slijepom kolosjeku bio bi signal režimskim glasnogovornicima potpomognutim evropskim lobistima, da bjesomučno traže krivca, što su oni već učinili: na unutrašnjem planu to je opozicija, na vanjskom – Njemačka! Činjenica da to ne odgovara istini, mnogo ih ne zabrinjava, baš kao ni saznanje da će najveći gubitnici u tom slučaju biti građani Crne Gore i premijer Lukšić. „Neusvajanjem izbornog zakonodavstva politika koja je pobijedila na izborima izgubila je svoj suštinski legitimitet u onom dijelu koji se odnosi na posvećenost evropskim integracijama, jer opozicija nema tu snagu da bude glavni krivac za ovaj neuspjeh“, ističe direktorka Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević.

Ukoliko ove jeseni ne dobije datum pristupnih pregovora Crna Gora, sasvim izvjesno, ulazi u zonu nestabilnosti: zaoštriće se politička konfliktnost i smanjiti potencijal za integracije. Zavađeni, siromašni i zapušteni puk neće čuti tutnjavu evropskih vozova koji će proći pored crnogorskih granica.

(Monitor)