Tri dana prije no što će brojni dvojni državljani Republike Bosne i Hercegovine pohrliti na birališta kako bi izvršili svoju građansku dužnost glasanja za predsjednika Republike Hrvatske, iz zapadnoga Mostara je odaslan – citiram – dramatičan odgovor hrvatskoga političkog vodstva na proces dekonstituiranja Hrvata u BiH.

U tom se ‘dramatičnom odgovoru’ niže sve ono u čemu hrvatsko političko vodstvo prepoznaje tendenciju nacionalne majorizacije, centralizacije i unitarizacije Federacije BiH od Bošnjaka potpomognutih međunarodnom zajednicom, i pritom se iznose ultimativni prijedlozi za rekonstituiranje hrvatskoga korpusa (samo Hrvat glasa za Hrvata, Hrvat samo u svoj TV-program zuri, Hrvatu se ne živi u građanskom civilnom društvu nego u plemenskoj zajednici, jedan hrvatski glas vrijedi koliko i tri bošnjačka, a sve ispod toga je diskriminacija itd). A da sve neće ostati samo na deklarativnoj dramatičnosti nego da će prave drame tek biti navješćuje posljednja rečenica ‘dramatičnoga odgovora’: ‘Ako žurno ne dođe do zaustavljanja evidentnog i izrazito negativnog procesa dekonstituiranja Hrvata u BiH na temelju iznesenih prijedloga, političko vodstvo Hrvata i hrvatski narod u BiH zadržavaju legitimno pravo samostalne odluke o modalitetima zaštite Ustavom zajamčenih prava suverenoga i konstitutivnog naroda u BiH.’

Kako će na ovu nedvosmislenu najavu formiranja trećega entiteta u susjednoj državi reagirati onaj Zagreb koji bi ovih dana trebao postati služben, tek ćemo vidjeti. Naravno, ako bude ičega što bi se vidjeti dalo. Jer ako je suditi po onome što se u dvjema izbornim kampanjama dalo čuti o redefiniranju hrvatske politike prema zemlji na koju je Republika Hrvatska u bliskoj prošlosti izvršila oružanu agresiju (a to je termin kojega hrvatski političari najčešće ne uspijevaju ni promrsiti a kamoli razgovijetno izgovoriti), može nam se dogoditi da umjesto suvisle replike na mostarski “dramatični odgovor” uslijedi fingiranje dramske pauze kojom bi se nevješto prikrivalo da se novopečeni zagrebački prvaci zapravo ne mogu sastaviti s tekstom. Ne zato što su ga površno naštrebali pa zaboravili, nego zato što se uporno odbijaju suočiti s tijekom radnje koji je prethodio njihovom izbijanju na proscenij.

Kao što je infamno sve zlo koje se u proteklih deset godina događalo u Hrvatskoj svoditi na tuđmanovski luksuz i kutlerajsku pljačku, jednako je uvredljivo na hrvatsko zadiranje u Bosnu i Hercegovinu gledati sitnoposjedničkom lisničarskom optikom. Ako je sav smisao redefinirane politike prema zagorenom bosanskom karakazanu u tome da se novac hrvatskih poreznih obveznika prestane nekontrolirano odlijevati tamo gdje ostaci ostataka “Hrvatske republike Herceg-Bosne” i dalje funkcioniraju kao iskopani temelji za banovinsku fortifikaciju čije će zidine kadli-tadli iznova niknuti, onda ta gromko najavljivana transparentnost služi tek tome da se od nje ne vide stvarni problemi. Propuste li hrvatski porezni obveznici i novoizabrani zaštitnici njihovih interesa sami sebi i jedni drugima priznati da Dretelj nije financiran samo njihovim novcem već i njihovim obrazom, tada i ne zavrjeđuju ništa bolje nego da im Rojsova 66. pukovnija asfaltira dnevne boravke i kupaonice i da im tu uslugu naplati po tarifi koju odredi Jadranko Prlić.

Vizura šupljega džepa

U protivnom, nastavi li se kenjkati o ona tri milijuna maraka dnevno ili milijardi godišnje, a s uma smetati da je taj novac utučen u prekrajanje hrvatskoga Lebensrauma po cijenu masovnih ubojstava i svih svinjarija koje uz takva svrhovita čišćenja idu, prosječni će hrvatski bedak ostati trajno ukotvljen u svojemu vjerovanju da bi hrvatski rat u Bosni bio posve ispravan, dapače i častan, samo da je bio nešto jeftiniji ili, da je ikako moglo, besplatan.

Istini za volju, ne svode se svi hrvatski pogledi prema Bosni na vizuru šupljega džepa. No, i ti se drugačiji pogledi, nažalost, mogu podvesti pod utilitarne, premda nisu fokusirani na materijalnu nego na političku štetu koju je Tuđmanova politika u BiH nanijela Hrvatskoj. Ako se sada i ne nakačimo na golu istinu da to što je Hrvatska (a ne samo Tuđman) radila u Bosni nije bila nikakva politika, naravno, ukoliko nam politika nužno ne predstavlja sinonim za zločin, više je nego nemoralno spominjati štetu nanesenu Hrvatskoj, a preskakati štetu načinjenu zemlji na čijem se teritoriju vodio hrvatski oslobodilačko-osvajački rat. Ali, kada bi itko u novoj hrvatskoj vlasti htio biti svjestan razmjera tog zločina, kojemu se stalno tepa kao nekakvoj šteti, e tada bi u predizborna obećanja valjda bilo uključeno i klečanje u Dretelju i Ahmićima, umjesto što se naviješta padanje na koljena u Bleiburgu i Jasenovcu. Osim ako Račan i Budiša osobno ne osjećaju veću odgovornost za ‘štete’ proizašle iz Drugog svjetskog rata. Ili je pak riječ o praktičnijem problemu: u Jasenovcu i na Bleiburškom polju sačekali bi ih samo novinari i kamermani, dok bi u Dretelju mogli nabasati na trenutačnoga predsjednika Bosne i Hercegovine koji bi njihovu ispriku, u najboljem slučaju, uljudno odbio…

I tako, dok izborni pobjednici nad HDZ-om ne pokazuju ni najmanji napor da sagledaju što je sve do jučer vladajuća hrvatska stranka počinila u Bosni, njezina herceg-bosanska ispostava ni najmanje ne polaže na pijemonteške tlapnje kako će demokratski vjetar iz Hrvatske proćarlijati od Drvara pa do središnjega distrikta u Mostaru. HDZBiH sakriven iza sintagme ‘hrvatsko političko vodstvo’ dovršava sljedeću etapu puta u propast trasiranog prije deset godina, pa tu negdje možda leži i razlog što se pokunjena Rojsova mehanizacija izmjestila iz Hrvatske i prešla u Hercegovinu. Bez nje su ipak neizvedivi pripremni radovi za asfaltiranje zrakopraznog prostora između ruba provalije i njezinoga dna (politički kazano: između formiranja trećeg entiteta i forsiranja otcjepljenja po svaku cijenu, uključujući i onu već jednom plaćenu).

Herceg-boduli

U hrvatskom Ustavu još stoji zapisana temeljna odredba kojom se ‘dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske’. Odnosi li se ona i na zaštitu od sramote i propasti u koju je dijelove hrvatskoga naroda u BiH odvelo tamošnje ‘hrvatsko političko vodstvo’? Ili će i nova hrvatska vlast bosanskohercegovačke Hrvate štititi onako kako ih štiti još aktualni ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović koji je ovih dana bljezgario o korekcijama državne granice kod Kleka i o potrebi da se ispita je li se u Ahmićima doista dogodio zločin?

Hoće li Budiša i Račan, umjesto šeparovićevskog bljezgarenja o rigoroznim kaznama za pripadnike viteške skupine koji navodno nisu počinili masakr u Ahmićima, zaštititi žrtve tih ‘rigoroznih’ presuda tako što će npr. procesuirati Paška Ljubičića i Antu Sliškovića, za koje navodno i ptice u Vitezu pjevaju da su glavni vinovnici pokolja, a koji danas – kako se u jednom tjedniku tvrdi, a ne demantira se nigdje – uživaju zaštitu hrvatskih obavještajnih službi na jednom dalmatinskom škoju? Ili će na njihovu diskretnu nazočnost gledati kao na modus revitalizacije naših otoka?“.

Tekst Predraga Lucića (1964-2018), objavljen 22. januara 2000. godine u splitskom Feral Tribuneu.

(Radiosarajevo.ba/Feral Tribune)