Brazda je proveo nekoliko godina u koncentracijskom logoru Buchenwald, preživjevši uz malo spretnosti i mnogo sreće nacističku direktivu da homoseksualce treba ‘eliminirati teškim radom’. Poznata pjesma njemačkog protestantskog pastora Martina Niemoellera upozorava na činjenicu da je šutnja javnosti omogućila Hitlerov uspon na vlast i totalnu dominaciju nacizma u Njemačkoj. Niemoeller lamentira u svojim stihovima da su ‘prvo došli po komuniste’, no kako on sam nije bio komunist, ništa nije rekao. Onda su nacisti došli po sindikaliste, no pastor je i dalje šutio, jer nije bio sindikalist. Na kraju su došli i po njega, a tada više nije bilo nikoga tko bi se tome usprotivio. Mnoge su društvene skupine, pa i cijeli narodi, politički i rasno nepodobni po nacističkim standardima tako nastradali, jer se nitko nije pobunio, no najveća šutnja je desetljećima okruživala progon koji su u nacističkoj Njemačkoj doživjeli homoseksualci.

100.000 uhićenih zbog homoseksualizma

Prema današnjim procjenama, Hitlerov režim je uhitio oko 100 tisuća ljudi zbog sumnje da su homoseksualci, pola od njih je bilo i osuđeno, a oko 15 tisuća ih je poslano u logore smrti, gdje ih se sustavno ubijalo teškim radom i izgladnjivanjem. Smatra se da je najmanje 6000 homoseksualaca umrlo u konc-logorima, a njima je danas u Berlinu posvećen i poseban spomenik. Iako se u svojem usponu na vlast Adolf Hitler ponajviše isticao svojim prijetnjama Židovima i ljevici, u njegovoj zločinačkoj ideologiji arijski rasne čistoće svako odstupanje od norme je predstavljalo smrtnu opasnost. Nacistički režim je također smaknuo i tisuće djece s poremećajima u razvoju, smatrajući da oni uopće ne zaslužuju život te da štete rasnoj čistoći. Opća dehumanizacija je dovela i do toga da se na ljudima vrše brutalni, bolni i često smrtonosni medicinski eksperimenti, u kojima se svojom ozloglašenošću isticao notorni doktor Josef Mengele. Zapravo, toliki je bio katalog nacističkih užasa da ni desetljećima nakon kraja Drugog svjetskog rata nije do kraja razjašnjen ni razotkriven, a do kraja vjerojatno neće ni biti.
Ipak, prešućivanje nacističkog zločina nad homoseksualcima ima velike veze i s time što su skoro pa isti društveni stavovi vladali u Njemačkoj sve do kraja šezdesetih, kada je seksualna i gej revolucija počela preokretati percepciju homoseksualnosti kao bolesti. Najstrašnija u svemu jest činjenica da je i poslijeratna Njemačka u svojem Kaznenom zakonu zadržala zloglasni Paragraf 175, koji je homoseksualnost kriminalizirao još od doba Pruske, a koji su nacisti još podebljali da bi imali zakonsko uporište svojeg zločina. Mnogima gej preživjelima iz konc-logora se tako dogodilo da su u navodno demokratskoj Zapadnoj Njemačkoj završili u zatvoru. Posljednji preživjeli među homoseksualnim logorašima je, smatra se, danas 98-godišnji Nijemac Rudolf Brazda, o čijoj životnoj priči je objavljena i knjiga. Brazdina iskustva je zapisao i opisao sociolog Alexander Zinn. Naslov knjige, koja je nedavno izašla u Njemačkoj, zapravo je Brazdina pomalo neuobičajena konstatacija, s obzirom na to što je sve preživio: ‘Uvijek sam bio blagoslovljen dobrom srećom.’

Ružičasti trokut na ruci

Rudolf Brazda ovih dana leži na samrtničkoj postelji u francuskoj bolnici, budući da je nakon Drugog svjetskog rata otišao živjeti u graničnu pokrajinu Alzas. Rođen je u njemačkoj pokrajini Thueringen, a kada su 1933. nacisti došli na vlast, Brazda je imao tek 20 godina. Kako je ispričao novinarima Der Spiegela, mladi Rudolf je te godine upoznao i svoju prvu ljubav: ‘Nisam znao kako mu prići, pa sam ga kao slučajno gurnuo u vodu, te smo se upoznali!’ U to vrijeme su nacisti već započeli nasilno uvođenje svoje ideologije u velikim njemačkim gradovima, no u provinciji je vladala opuštena i tolerantna atmosfera u vezi homoseksualnosti.
‘Bilo je mnogo zabave’, prisjeća se Brazda, koji je s prijateljima organizirao i lažno vjenčanje za sebe i dečka na kojem su sudjelovale njegova majka i sestra, a sve je blagoslovio i za tu priliku u svećenika odjeven poznanik. Vjenčanje se održalo u ljeto 1934., kada je i službeno započeo nacistički progon homoseksualaca, kojima je prvo naređeno da na ulici moraju hodati s ružičastim trokutom na ruci. Sve je započeo sukob unutar Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP), kada se Hitler zabrinuo da bi ga ugroziti mogao Ernst Roehm, zapovjednik vojnog krila stranke Sturmabteilung (SA). Roehm je, inače, bio homoseksualac koji je često organizirao orgije s mladićima, što je ostalima u vrhu stranke bilo odlično poznato, jer su neki od njih u njima i sudjelovali. No kada je pao u Hitlerovu nemilost te je ubijen u Noći dugih noževa, Roehmova homoseksualnost se ispostavila kao savršen način da ga se u javnosti demonizira. Nakon toga je i progon homoseksualaca postao doktrina Hitlerove stranke.

‘Gnojne rane’ u arijevskom tkivu

Pogrom je uskoro stigao i do gradića Meuselwitz u kojem je živio Rudolf Brazda. Lokalne novine Meuselwitzer Tageblatt objavile su 2. srpnja 1934. članak u kojem prozivaju ‘požudne dečke’, zaključivši da je ‘naš Führer dao naređenja za nemilosrdnu eksterminaciju tih gnojnih rana na tijelu arijevske Njemačke’. Brazda je u tom trenutku živio zajedno s dečkom, a u javnosti su se i dalje držali za ruke, što je počelo izazivati sve više neodobravanja i dobacivanja. Božić 1936. bio je zadnji koji je Brazda proveo sa svojim partnerom, poklonivši mu veliko čokoladno srce, kako se danas prisjeća. Do tada su nacisti manje-više sredili ‘gnojne rane’ u gradovima te su krenuli intenzivnije u progon homoseksualaca koji su živjeli na selu. U Meuselwitzu su to odlučili napraviti tako što će uhapsiti sve poznate homoseksualce i onda ih u zatvoru natjerati da imenuju ostale te da se međusobno optužuju za ‘zločin’ homoseksualnosti.
Po Rudolfa Brazdu su konačno došli 8. travnja 1937. Brazda je prvo negirao da ga privlače muškarci, no nacistički isljednici su ga suočili s ljubavnim pismima i pjesmama koje je pisao dečku. Nakon mjesec dana zatvorske torture, Brazda se slomio i priznao svoju homoseksualnost. Tada je osuđen na šestomjesečnu zatvorsku kaznu, a u presudi je pisalo da je razlog tome što je ‘osjećao ljubav prema svojem prijatelju’ umjesto da je ‘pokorio svoje neprirodne porive’. Brazda je ponovno uhapšen 1942. godine, nakon čega je poslan u konc-logor Buchenwald. Homoseksualce se tamo držalo odvojeno od svih ostalih logoraša, a službena politika nacista je bila ‘eksterminacija pomoću teškog rada’. Rudol Brazda je Buchenwald preživio zahvaljujući tome što se svidio jednom čuvaru, koji ga je prebacio s besmislenog kopanja i nošenja kamenja u medicinsku baraku, da bude bolničar. Naravno, cijena toga je bila da je Brazda morao seksualno zadovoljavati čuvara, što se u toj situaciji činilo mnogo manje problematičnim od spore smrti od iscrpljenosti. Brazda je nakon toga poslan da radi u buhenvaldskoj administraciji, a na kraju je postao i krovopokrivač.

MZOŠ: Nametanje današnjih pogleda na prošlost

Iako je u proljeće 1945. bilo jasno svima da je nacistička Njemačka rat izgubila, u konc-logorima se i dalje ubijalo punom parom. Tako je 28 tisuća zatvorenika iz Buchenwalda u travnju poslano na marš smrti, iz kojeg se Brazda izvukao jer se sakrio u svinjcu. Konačno su 11. travnja u Buchenwald umarširali Amerikanci, nakon čega se Brazda preselio u gradić Mulhouse na krajnjem istoku Francuske, gdje je proživio ostatak života. Radio je kao krovopokrivač, upoznao novog partnera s kojim je ostao zajedno do njegove smrti, punih pedeset godina. O svojim iskustvima u nacističkim logorima nikad nikome nije ništa pričao sve dok na TV-u nije vidio da se u Berlinu podiže spomenik gej žrtvama holokausta. Bilo je to 2008. i tada se još živahni i lucidni starčić Brazda javio direktoru berlinskog Memorijala holokaustu, Uweu Neumaerkeru. Uskoro je pozvan u Berlin, gdje se susreo i s gradonačelnikom Klausom Wowereitom, s kojim je skoro stogodišnji Brazda, kažu svjedoci, besramno flertovao.
U Hrvatskoj se o homoseksualnosti u kontekstu Drugog svjetskog rata i ustaškog režima baš i ne govori. Tu temu je u domaćoj javnosti pokrenuo Queer Zagreb, koji je izdao i prijevod knjige Heinza Hegera ‘Muškarci s ružičastim trokutom’, jednu od prvih publikacija koja je tematizirala iskustvo homoseksualaca u nacističkim konc-logorima. Također je 2008. Queer Zagreb organizirao i izložbu ‘Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933. do 1945.’ u suradnji s berlinskim Schwules Museumom i washingtonskim Muzejem holokausta, koja se mogla pogledati u Džamiji. Zanimljivo, kada su Ministarstvu obrazovanja predložili da preporuče školama posjet izložbi, Queer Zagreb je od nadležnih dobio odgovor (tjednima nakon što je izložba zatvorena) u kojem se kaže da se ‘ne želi nametati današnje poglede na prošlost’, uz naglašavanje da je u nacističkoj Njemačkoj ‘homoseksualnost bila kazneno djelo’. U prijevodu: dobili su što su zaslužili, a današnju djecu tim činjenicama ne želimo zamarati. Još je skandaloznije objašnjenje tada Primorčeva ministarstva u svjetlu postojanja Rasnih zakona u kvislinškoj NDH, po kojima je mnogo toga bilo kazneno djelo, recimo to što ste uopće rođeni kao Židov. Što bi bilo kada bi jednoga dana i u vezi toga MZOŠ odlučio da je loše ‘nametati današnje poglede na povijest’?

(Tportal)