Nakon svega što se desilo na prostorima raspadnute SFRJ od 90-te pa na ovamo, za vrijeme Miloševića i poslije njega, za mene kao bh. novinara postalo je izazovno tragati za javnim djelatnicima u Srbiji koji su cijelo vrijeme imali drukčije mišljenje od režimskog, koji su se javno distancirali od jedne anahrone politike koja je nanijela toliko zla na prostorima ex-Jugoslavije, posebno nama u Bosni i Hercegovini i posebno nama Bošnjacima. I ne samo distancirali, nego se svojim angažmanom zalažu da ruka pravde stigne sve one koji od nje bježe, a krvavih su ruku, zalažu se za drugačiju Srbiju od one kakvu im je Milošević ostavio u naslijeđe, a ta drugačija Srbija za koju se oni bore znači i boljitak za BiH. Ko prati moj publicistički angažman u kontinuitetu, prepoznat će kakve sagovornike biram iz te Srbije, a zaista ih „svijećom“ tražim, kako sam to rekao i svojoj sagovornici.

Gospođo Kovačević-Vučo! Zamolio bih Vas da ukratko predstavite Komitet na čijem ste čelu – kada je osnovan i da li se to desilo nekim specijalnim povodom ili…?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Komitet pravnika je još jedna od organizacija koje su iznikle iz antiratnog pokreta u Srbiji s početka devedestih. U tom okviru su počele da se osnivaju različite organizacije koje su se bavile i još uvijek se bave ljudskim pravima.
U okviru Centra za antiratnu akciju formirali smo Veće za ljudska prava, da bi sredinom devedesetih Sonja Biserko i još nekoliko ljudi iz Veća za ljudska prava, Beogradskog kruga i nezavisnih intelektualaca formirali Helsinški odbor za ljudska prava, gdje sam bila sekretar. Najzad, zajedno sa nekoliko koleginica i kolega iz redova pravnika, krajem 1997. sam osnovala Komitet pravnika koji smo u to vrijeme iz marketinških razloga nazvali Jugoslavenski, kako bi zvučalo jače.
Prije svega smo imali namjeru da koristimo pravnu metodologiju i da ustanovimo jedan centar koji bi se bavimo pružanjem pro bono pravne pomoći za sve žrtve kršenja ljudskih prava u Srbiji. A nazvali smo ga „jugoslavenski“ da bismo zbunili vlast, jer je to: „Jugoslavenski komitet“ baš zvučalo! A dok se vlast dosjeti da je u pitanju NVO mi već imamo efekat u javnosti. Kasnije smo skinuli odrednicu „jugoslavenski“ iz naziva, ali je ostala skraćenica YUCOM koju i danas koristimo.

Da li u ambijentu svoga javnog angažmana, pa i kao građanin, prepoznajete neku bitnu razliku između vremena kada je vladao Milošević, te poslije njega?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Znam da je zgodno da se kaže „sve je isto, samo njega nema“, međutim, iako i ja često koristim tu sintagmu da bih pokazala kako se vrijednosno stvari nisu mnogo promijenile i da pokažem da nema diskontinuiteta, to zapravo nije tačno. Sve je drukčije, ali to ne znači da se za ovih devet godina dovoljno toga i u dobrom pravcu promjenilo.
Za vrijeme Koštunice prisustvovali smo renesansi Miloševićevog perioda, totalnoj legitimizaciji najgoreg perioda iz istorije Srbije. Sa dolaskom Tadićevih demokrata na vlast stvari se ipak polagano mijenjaju. Mijenja se čak i taj ambijent u kojem živimo, naročito od ubistva francuskog državljanina Tatona, i od otkazivanja Parade ponosa. Nasilje je počelo da se kažnjava, pokrenuti su postupci za zabranu pronacističkih i profašističkih grupa.
Tadić je povezao porast nasilja sa ideologijom s početka devedesetih, nema više javnog hvaljenja ratnih zločinaca, Biljanu Plavšić nisu dočekali srpski zvaničnici. Ja ne bih ulazila u motivaciju za takvo ponašanje, ali bez obzira da li je u pitanju realpolitika ili nešto dugo, moj stav je da je važno da se počne i da se pošalje poruka građanima da je određeno ponašanje nedopustivo, a ne da se zločin slavi u ime patriotizma.

Svojevremeno ste se bavili i zaštitom prava osuđenih dezertera u Srbiji. Imate li podatke o učešću građana Srbije u ratu u BiH i ako su neki na bilo koji način odbili ili izbjegli da ratuju na teritoriji druge zemlje (u konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine), mogu li se oni smatrati dezerterima?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Nemamo podatke o broju dezertera. Ali, podsjetila bih Vas da su zakoni o amnestiji odmah poslije Dejtona usvojeni u svim post-SFRJ zemljama (BiH, Hrvatskoj i Srbiji, odnosno SR Jugoslaviji). To je bila obaveza po Dejtonskom sporazumu, tako da se te 2000. godine mi nismo bavili dezerterima iz rata nego dezerterima i političkim osuđenicima – uglavnom Albancima – i dezerterima od mobilizacije za vrijeme NATO intervencije, a njih je bilo jako mnogo i protiv svih njih su bili pokrenuti krivični postupci.
Vaše pitanje da li se dezerteri iz rata u BiH mogu smatrati dezerterima razumijem kao pitanje na koje očekujete odgovor da oni zapravo i nisu dezerteri i da su samo slušali svoju savjest, međutim njih teško da je takav stav mogao da zaštiti od krivičnog progona, pa u tom smislu bez obzira kako da ih doživljavam, smatram da im je amnestija poslije Dejtona olakšala život od krivičnog progona i zatvora.

Kako komentirate dio presude ICJ-a iz Haga u kome se Srbija spominje kao država koja nije spriječila masovni srebrenički zločin nad Bošnjacima-civilima?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Pa upravo tako: kao jednu strašnu osudu Srbije preko koje je Srbija sasvim olako prešla kad je shvatila da neće doživjeti pravnu i moralnu osudu i biti kažnjena plaćanjem ratne odštete. Shvatam i kao moralnu obavezu Srbije da se distancira od politike koja je dovela do te teške osude, da osudi politiku koja je dovela do strašnih zločina koji su učinjeni u naše ime,shvatam i kao obavezu Srbije da donese Deklaraciju o Srebrenici i da dan genocida u Srebrenici proglasi danom sjećanja.
Mislim da će Srbija to morati da uradi u nekom predstojećem vremenu. Uradiće to na isti način kao što je krenula u borbu protiv nasilja iz pragmatičnih dnevno-političkih razloga, ali je i to značajno kao početak. Mi moramo da napravimo makar simbolički diskontinuitet da bismo krenuli naprijed.

Po istoj presudi se vojne i policijske formacije RS smatraju odgovornim za likvidaciju preko 8000 bošnjačkih civila u Srebrenici. Postoji li, onda, pravno, moralno i etičko utemeljenje za egzistiranje RS kao takve?
KOVAČEVIĆ-VUČO: U Vašem pitanju se ne pravi razlika između etičkog i pravnog, a ta razlika uvijek postoji. Pravno je RS legalizovana Dejtonskim sporazumom i sada je teško da se to stečeno pravo ukine, što se najbolje vidi iz neuspjelih butmirskih pregovora/razgovora. Da se razumijemo: ja sam za to da se promijeni Ustav BiH, da se u BiH ustanovi tako ustavno uređenje koji će omogućiti njeno normalno funkcionisanje, ali insistiranje na tome da RS nestane kao genocidna tvorevina mislim da neće dovesti do rješenja za samu BiH.
Mislim da moralni problem koji imamo sa entitetom RS, sa genocidom koji je izvršila srpska strana u BiH, treba da se riješi tako što će i RS napraviti jasan diskontinuitet sa politikom koja je dovela do genocida, odnosno koja je sprovela genocid u BiH. To Milorad Dodik ne radi. On se čak i radikalizovao pa je naprasno počeo i da negira zločine. To svakako nije dobro za BiH. Mora se pronaći modalitet suživota.

Hoćete li komentirati konačnu odluku Vrhovnog suda Srbije kojom se zabranjuje knjiga „Slučaj službenika Aleksandra Tijanića“ – da li ste obeštetili Tijanića za 200.000 dinara plus kamate, da li ste prestali sa njenim daljnjim umnožavanjem i da li ste ovu presudu objavili o svom trošku u „Politici“, kako vam je naloženo?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Presudu nismo objavili, nije nam stigla odluka o izvršenju i nećemo stavljati dobrovoljno glavu na panj. Moja procjena je da se ova odluka koja je izazvala jednodušnu osudu javnosti neće prinudno izvršiti. U svakom slučaju, mi smo Vrhovnom sudu Srbije podnijeli zahtjev za reviziju, na koju imamo zakonsko pravo, poslali smo i pismo predsjednici VSS Nati Mesarević i od nje zahtjevali sazivanje tzv.
Opšte sjednice, sjednice parničnog odjeljenja i sjednice Odjeljenja sudske prakse, kako bi se utvrdilo da li je izrečena presuda u skladu sa zakonskim propisima. Sve to ima za cilj da dovede do toga da Vrhovni sud ili stane iza svoje odluke ili da kaže da to nije stav Vrhovnog suda, što naravno i nije.
Ovde se radi o jednoj političkoj presudi u kojoj se išlo logikom da je Aleksandar Tijanić izgubio nekoliko sporova i da od 17.000.000 dinara koliko je tražio po nekoliko osnova može da mu se dosudi makar tih bijednih dvjesta hiljada, onako za utjehu.
Međutim, i ta utjeha mora da bude obrazložena pa je Vrhovni sud uradio nemoguće: ukinuo je pravo citiranja. Sad je to presedan s obzirom da je odluku donio Vrhovni sud i mi hoćemo da Vrhovni sud istjeramo na čistac: stanite iza svoje odluke pa da znamo da je u Srbiji zabranjeno citiranje. Oni to sigurno neće uraditi, a ne mogu ni da kažu da se to odnosi samo na YUCOM, tako da, mada zvuči paradoksalno, podnošenjem zahtjeva za reviziju, mi smo, zapravo, Vrhovnom sudu ponudili izlaz da može elegantno da izmjeni svoju besmislenu odluku.

U saradnji sa još nekim asocijacijama slične provenijencije izradili ste Deklaraciju protiv nasilja, pozivanja na nasilje, zločina iz mržnje i govora iz mržnje. Da li ste optimist u pogledu usvajanja iste u Narodnoj skupštini Srbije?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Ona će biti usvojena na ovaj ili onaj način. Niko u Srbiji više ne smije da kaže da je za nasilje. Svi su protiv nasilja, ali šta se pod tim podrazumjeva ostaje da se vidi.
Naravno, veliki broj stranaka ima problema sa nama, a nama je svejedno, ne moraju da usvoje našu deklaraciju, samo neka usvoje neki dokument kojim se javno, jasno i nedvosmisleno osuđuje nasilje. Mi smo tu da namećemo standarde i dok god se ti standardi prihvataju, naš posao ima smisla. Tako je bilo i sa govorom mržnje: kad smo započeli kampanju svi su nas vrijeđali, prozivali, karikirali, a sada imamo govor mržnje predviđen čak i krivičnom zakonu. Mi, ne samo YUCOM, nego nekoliko NVO u Srbiji, imamo prilično jak uticaj. Ne vole nas, ali djelujemo.

Zašto ste podnijeli krivičnu prijavu protiv Dobrice Ćosića i kakav ishod očekujete po istoj?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Ne očekujemo da se pokrene postupak protiv Dobrice Ćosića zbog rasističkih izjava, konkretno širenja rasne, nacionalne netrpeljivosti i mržnje. Na primjeru jedne jedine rečenice iz njegove knjige „Vreme zmija“, vidi se njegova zaslijepljenost nacionalnom mržnjom i neprijateljskim odnosom prema albanskom narodu, ali je ta knjiga puna sličnih – pa i daleko gorih – iskaza o drugim narodima iz bivših republika SFRJ, ali i drugih evropskih i vanevropskih, ponajviše zapadnih naroda i zemalja.
Tužilac nije reagovao ni na kakav način, čak ni da je primio prijavu, ali ćemo ga podsjetiti. Ako tužilac ne pokrene postupak i dalje bude ignorisao našu prijavu, tražićemo i njegovu smjenu. Ne očekujemo da će biti smijenjen, ali ćemo je tražiti. Jako je važan taj pritisak da se državni organi ponašaju u skladu sa zakonskim obavezama koje sa sobom nosi njihov mandat. Taj slučaj je izazvao veliku pozornost javnosti, ali tužilac nije našao za shodno da se oglasi. U svakom slučaju, zadovoljni smo efektima koja je naša prijava proizvela u javnosti.

Kako komentirate prijevremeno puštanje na slobodu osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić te način na koji je dotičnu dočekao Milorad Dodik?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Mislim da svi koji su osuđeni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti ne bi trebalo da uživaju privilegije ranijeg puštanja iz zatvora, abolicije i sl, ali to što ja mislim uopšte nije bitno: bitno je da takva mogućnost postoji i da je sa svakom od država u kojima osuđenici izvršavaju kazne potpisan ugovor po kojem zemlja u kojoj se kazna izvršava primjenjuje svoje propise kad su u pitanju osuđenici i da ranije puštanje na slobodu na kraju ipak odobrava haški Tribunal.
Slučaj Biljane Plavšić je, naravno, poseban slučaj, jer je ona trebalo da bude svjedok-pokajnik, odnosno osoba koja je za blažu optužnicu trebalo da, kao insajder, otkrije šta se dešavalo. Ona je to donekle i uradila, svjedočeći protiv Momčila Krajišnika, što joj srpski nacionalistički politički krugovi nikad neće oprostiti. Međutim, ona je u zatvoru opet prešla na staru priču i poništila svoje priznanje, odbila da svjedoči protiv Miloševića i Karadžića.
Sve je to urađeno na prilično jadan način. U svakom slučaju, ostaje činjenica da je ona osuđenica za najteže zločine protiv čovječnosti, da je ratna zločinka. To je činjenica koja se ne može izbrisati. Ona nije amnestirana od zločina, ona je samo pomilovana osuđenica. Ja bih lično imala mnogo veći problem da je amnestirana od odgovornosti za počinjene zločine, što sada pokušavaju da „proture“ njeni obožavaoci. I Milorad Dodik je dočekuje pokušavajući da je predstavi kao heroinu…

Kako komentirate takozvani početak suđenja Radovanu Karadžiću u Hagu?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Očekivano. Radovan Karadžić je već treći optuženik pred ICTY koji pokušava da iskoristi ICTY kao političku pozornicu i javnu tribinu za promovisanje i pravdanje svoje politike. Kako je Milošević u tome, nažalost, prilično uspio, a čini mi se i Vojislav Šešelj, mislim da će uspjeti i Radovan Karadžić.
Oni uspijevaju u tome da se u javnosti priča o svemu samo ne o teškim zločinima za koje su optuženi. Radovan Karadžić uz to još ima u vidu i završetak rada Haškog Tribunala i tom smislu svaka vrsta odugovlačenja mu ide u prilog. Mislim da ni sa Radovanom Karadžićem pred sudom ne možemo da očekujemo onaj katarzički efekat, opet nažalost.

Kako komentirate činjenicu da Ratka Mladića skoro više niko i ne spominje i da li je on, u nekoj konačnici, ipak breme oko vrata države Srbije?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Ne znam kako mislite da ga niko ne spominje. U Srbiji se on spominje svakodnevno kao uslov svih uslova za približavanje Srbije Evropskoj Uniji, ili kao najava njegovog hapšenja do kraja godine. Ono što se pri tome prećutkuje ili se spominje samo u krugovima koji se zalažu za iskreno, kritičko i samokritičko suočavanje sa bliskom prošlošću su elementi optužnice protiv Ratka Mladića: najteži ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, uključujući genocid.

Zalažete se za legalizaciju istopolnih brakova u Srbiji. Hoćete li, ukratko, obrazložiti taj stav?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Zalažem, bez rezerve. Obrazloženje je jednostavno: ako smo protiv diskriminacije, zašto diskriminišemo istopolne brakove, zajednice? Zašto istopolni partner/ka nema pravo na zajedničku imovinu sa svojim partnerom/partnerkom, na nasljedstvo, na pravnu i ekonomsku sigurnost? Bez legalizacije istopolnih zajednica nemaš ni ravnopravnosti. Ne možemo se boriti protiv diskriminacije, a ne obezbijediti ravnopravne uslove života svima.

Kako komentirate podizanje 3 metra visokog spomenika Billu Clintonu u Prištini, kojeg je on lično, ovih dana otkrio?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Meni je to djelovalo montipajtonovski. Ja ne volim te izlive zahvalnosti bilo prema kome, naročito u obliku spomenika živima.

Imate li, eventualno, neku poruku za Bosance i Hercegovce koji žive u SAD i Kanadi, odnosno naše čitatelje?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Pa, voljela bih da nije bilo ovog groznog rata i nadam se da će se stvari pomjerati nabolje. Nadam se da generacije koje dolaze neće ponovo proživjeti ono što ste vi proživjeli.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
KOVAČEVIĆ-VUČO: Bilo mi je zadovoljstvo.

Intervju, koji je vodio Bedrudin Gušić, emitovan je 14. novembra 2009. godine na portalu www.orbus.ba