Jučer je u Kući ljudskih prava predstavljena jedna mala, ali značajna pobjeda protiv predrasuda koje još uvijek vladaju našim društvom. Predstavljena je prva (doduše nepravomoćna) presuda hrvatskog suda zbog diskriminacije na temelju etničke pripadnosti. Na varaždinskom Općinskom sudu još je 2010. godine pokrenut postupak protiv vlasnice lokalne trgovine koja je odbila zahtjev za odrađivanjem prakse dviju srednjoškolki „jer su Ciganke“. Nepravomoćna presuda utvrdila je da se radilo o diskriminaciji temeljem etničke pripadnosti, što je propisano Zakonom o suzbijanju diskriminacije . Oštećene srednjoškolke postupak su vodile uz pomoć udruga Romi za Rome i Centra za mirovne studije te Ureda pučkog pravobranitelja , u ulozi umješača u postupku.

Zakon naime propisuje da su u parnicu u kojoj je tužen navodni počinitelj/ica diskriminacije može kao umješač na strani tužitelja/ice „pridružiti tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku“. Tena Šimonović Einwalter, koordinatorica za područje suzbijanja diskriminacije u Uredu pučkog pravobranitelja, istaknula je na predstavljanju da se čak četrdeset posto pritužbi koje stižu u Ured pučkog pravobranitelja odnose na rasnu i etničku pripadnost (u nedostatku propisane pripadnosti nacionalnoj manjini kao osnovi diskriminacije u Zakonu).

Lidija Ignac i Željka Balog vjerojatno nisu željele dočekati svojih pet minuta medijske slave zbog toga što nešto nisu imale priliku napraviti. Kao učenice prvog i trećeg razreda Gospodarske škole željele su odraditi nužnu praksu, a kada su bile odbijene nisu bile tek ponižene, već su se i bojale hoće li pasti razred. Zalaganjem razrednice Lidija i Željana ipak su odradile praksu, a uz pomoć udruga civilnog društva i Ureda pučkog pravobranitelja postale su primjer i inspiracija svim građanima i građankama koji će se naći u ulozi žrtve diskriminacije i pomogle ostvarivanju potpune i učinkovite jednakosti za sve hrvatske građane i građanke. „Nakon ove presude, osjećam se sretno jer znam da će pomoći i drugima u ostvarivanju njihovih prava“, bila je Lidijina poruka na predstavljanju, koja doista stoji. Ova presuda je važna i zbog toga što diskriminatorne postupke žrtve nerado prijavljuju, a kada ih i prijave u sudskim postupcima često bivaju ponovno viktimizirane.

Romi su, ne samo u Hrvatskoj, česta žrtva predrasuda i diskriminacijskih praksi. U posljednjih nekoliko godina, posebice od kad je na snagu stupio Protokol 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda , Europski sud za ljudska prava (pravosudno tijelo koje skrbi za ostvarenje prava iz Europske konvencije) ustanovio je nekoliko slučajeva diskriminacije pripadnika romske nacionalne manjine u nizu europskih zemalja. Važnost je presude varaždinskog Općinskog suda utoliko veća što je domaća sudbena instanca prepoznala i sankcionirala diskriminaciju. Naime, sadržaj međunarodnih pravnih standarda ionako je preslikan u domaće zakonodavstvo, i na našim je sudovima da ga primjenjuju. Ivana Radačić, vanjska suradnica Centra za mirovne studije, istakla je prilikom predstavljanja presude da u provođenju Zakona o suzbijanju diskriminacije veliku ulogu igra tumačenje sudstva budući da u našem društvu još uvijek ne postoji konsenzus oko temeljnih vrijednosti koje treba štititi. Stoga, ova presuda predstavlja i primjer sazrijevanja našeg pravosudnog sustava.

(Libela)