Današnji politički lideri nemaju ama baš nikakve manire, brukaju države iz kojih dolaze, a neki od njih ne znaju niti svoj maternji jezik, a kamoli neki od stranih
Ljudski.ba se ovoga puta bavi fenomenom naroda na Balkanu. Točnije, fenomenom glasača, birača, na prostorima bivše Jugoslavije.
Na to nas je potaknula stara, zaboravljena priča legendarnog šibenskog kantautora, jednog od najvećih svih vremena na našim prostorima – Arsena Dedića.
Naime, pokojni je Arsen u davnom intervjuu otkrio anegdotu iz vremena dok je služio u JNA, kada je s predsjednikom bivše Jugoslavije Jospiom Brozom Titom putovao u Egipat, točnije u grad Aleksandariju. Arsen je otkrio nepoznate detalje i opisao kakav je Tito zapravo bio.
U nastavku pogledajte kratku priču koja svjedoči o kulturi i širini predsjednika bivše Jugoslavije.
Po njima se ništa neče zvati
Danas, više od tri desetljeća od kravaviv rata na Balkanu, kada narodi bivše zajedničke države još uvijek biraju loše vođe, vrijedi se zapitati kako smo dotaknuli dno.
Tito je dostojno predstavljao državu, cijenili su ga zbog njegovih kulturnih i inih manira. Bio je poliglot, govorio nekoliko svjetskih jezika, svirao klavir, kao što reče pokojni Arsen – Šopena je izvodio s lakoćom…
Znao je posramiti svjetske vođe pokazavši im kako na Balkanu ne žive divljaci.
Kada su mu jednom prilikom na Dalekom istoku poslužili ribu i kraj tanjura stavili vodu s limunom, upitali su ga zna li za što ona služi. Odgovorio je da zna, ali da se u njegovoj zemlji u vodu stavi i nekoliko latica ruže, da sve zamiriše, kada se nakon jela operu ruke, nakon čega je nastao muk…
Za mnoge je Tito danas kontroverzna ličnost, ali se vođi antifašističkog partizanskog pokreta mora priznati jedna stvar – bio je omiljen u narodu, ali ne samo na prostorima bivše Jugoslavije.
Već je poznata priča kako su na sahranu Starom, kako su ga suborci zvali, došli gotovo svi svjetski državnici te kako je mudrom politikom nesvrstanih vješto balansirao između Istoka i Zapada.
Fascinantan je popis mjesta širom svijeta koja su nosila imena Josipa Broza Tita.
Popularnost jednog političara nemjerljiva je čak i s nekim pop zvijezdama onoga vremena.
Krenimo redom, i to onim abecednim:
Alžir (park)
Parc Tito u Bab Ezzouaru
Angola (ulica)
Luanda: Rua Marechal Tito Presidente
Brazil (avenija)
São Paulo: Avenida Marechal Tito
Kambodža (ulica)
Phnom Penh: Ulica Josepa Broza Tita
Kipar (ulice)
Limassol: Ulica Josipa Broza Tita
Dali: Ulica maršala Tita
Egipat (ulica)
Kairo: Ulica Josipa Broza Tita, Huckstep, Qism El-Nozha (uz međunarodnu zračnu luku u Kairu)
Etiopija (ulica)
Addis Abeba: Ulica Josipa (Broza) Tita
Francuska (avenija)
Châlons-en-Champagne: Rue du Maréchal Tito
Gana (avenija)
Akra: Avenija Josifa Broza Tita
Indija (stambeni blok)
New Delhi: J B Tito Marg
Jodhpur: Shri Tito Chauraha
Italija (ulice)
Nuoro: Via Tito
Palma di Montechiaro: Via Tito
Parma: Via Josip Broz Tito
Reggio Emilia: Via Josip Broz Tito
Kazahstan (ulica)
Regija Arkalyka, Titova ulica
Maroko (ulica)
Agadir: Titova ulica
Mexico (spomenik)
Nigerija (ulica)
Abuja: Ulica Tita Broza
Rusija (trg)
Moskva: Ploshchad Iosipa Broza Tito (Trg Josipa Broza Tita) iznad stanice podzemne željeznice Profsoyuznaya.
Tunis (avenija)
Sousse: Avenija maršala Tita
Zambija (ulica)
Lusaka: Titova cesta
Još nije kraj
Daleka Gvineja je između 1971. i 1985., dakle još za maršalovog života, svoju valutu sili „krstila“ Titovim likom.
Najvrednija novčanica te države imala je na sebi sliku Josipa Broza sve do 1985. godine, kada je sili zamijenio gvinejski franak.
Narodi na Balkanu danas imaju Vučića, Milanovića, Dodika, Čovića, Izetbegovića, Bećirovića, Janšu, Milatovića, Abazovića…
Velika većina nabrojanih političkih lidera nema ama baš nikakve manire, brukaju države iz kojih dolaze, a neki od njih ne znaju niti svoj maternji jezik, a kamoli neki od stranih.
Umjesto Šopena, skupa s razuzdanom ruljom teferiči se pod blatnim šatorima, dok im na uvce svira Baja Mali Knindža. Nacionalizam je ušao u sve pore društva, a političari podjelama već više od tri desetljeća opstaju na vlasti, dok mladi kupuju kartu u jednom pravcu.
Sve dok jednog dana narod ne progleda i ne potjera one koji su najzaslužniji za moralno i svako drugo posrnuće u kojem građani jedva krpe kraj s krajem, dok se političari bogate.
(Ljudski.ba, Foto: Getty imeges)