Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Uspenje pitomca Vuka Jeremića

Autonomija 13. сеп 2016.
3 min čitanja

U senci uterivanja radikalsko-naprednjačkog boga u nas, s ambicijom da se taj i takav bog nametne i „regionu“, da se ako je moguće prošvercuje i u EU; u senci vladajućih laži, blaćenja čestitih ljudi i pretnji smrću novinarima koji činjenice života javno tretiraju bez autocenzure i nametanih klišea propagandista; u senci pritvornog odnosa prema susedima i Dodikovog neprekidnog prizivanja, blago je reći haosa, uz licemerno namigivanje Beograda i blagoslove patrijarha SPC – traje borba nekada Miloševićevog, a potom Tadićevog (trenutno, ko zna čijeg) pitomca Vuka Jeremića za ličnim uspenjem. I to za mestom generalnog sekretara UN. Mašala!

Da li je Jeremić – kojem su za Tadićevog vakta kao ministru spoljnih poslova (avaj!) baštinici ideologije devedesetih svih fela kovali hvalospeve – još uvek ponesen osećajima blaženstva koje obuzima svakog ko se nošen bezobalnim ambicijama preko noći nađe na prestižnom društvenom položaju, kao što se to desilo njemu pod Tadićevom vlasti? Ili je posredi nešto drugo, možda božija promisao koja jelda Jeremića šalje u mesijansko poslanje na visoku svetsku poziciju baš kad je svet zahvaćen opasnom krizom – što Jeremić možda sluti, a obični smrtnici ne razumeju? Zaista – pitanje je ozbiljno – mogu li baštinici Miloševićeve politike sa mesta generalnog sekretara UN spasiti svet, kad već nisu spasili Srbiju i Srbe, nego su nas, da prostite, potpunoi sjebali? Ne samo nas, nego i „region“.

Ne zna se kako će završiti Jeremićeva borba – borba Srbije, kako tvrde on i njegovi lobisti – za lični opsesivni cilj. Uprkos opterećenju miloševićevskim i koštuničinskim političkim bekgraundom, njegove šanse ne treba sasvim potcenjivati. Preciznije, kao nastavljač bizarnih srpskih provincijalnih ideja i nekritičkog rusofilstva on nema velike šanse, ali ne treba potcenjivati njegove međunarodne sponzore – Putinovu Rusiju i blok autoritarnih zemalja u UN na koje Jeremić i lobisti verovatno i računaju. Uostalom, nije li takav kakav je pre neku godinu bio izabran i na doduše marginalnu jednogodišnju funkciju predsedavajućeg (spikera) Generalne skupštine UN? Ni funkcija generalnog sekretara UN nije mnogo značajnija, pa se ne treba čuditi ako bi u nagodbenjaštvu moćnih i ta uglavnom protokolarna funkcija bila prepuštena nekoj nebitnoj ličnosti kakav je Jeremić. U UN ne bi to bilo ni prvi ni poslednji put.

Malo ko se pak ovde pita šta je imala Srbija od toga što je Jeremić godinu dana bio spiker Generalne skupštine UN. Ama baš ništa, sem blamaže njegovim pokušajima da između ostalih nepriličnosti na Ist River prenese ambijent kafana sa Ibarske magistrale, kao tobož deo srpskog derta. Pristojan svet strepio je od njegovih tamošnjih „ekskluziviteta“, kao što strepi od istupa Tomislava Nikolića u susretu sa stranim državnicima.

Ne bi se mi bavili Jeremićevim hipertrofiranim egom i nebeskim ambicijama da se u ovdašnjoj žalosno neinventivnoj javnosti ne spominje u jednom drugom po nas mnogo važnijem kontekstu. U nametnutoj temi traženja opozicionog kandidata za predstojeće predsedničke izbore, Jeremić se spominje kao „ozbiljan nestranački kandidat“ ujedinjene opozicije, koji bi navodno imao solidne šanse protiv SNS bloka i njegovog kandidata. Razume se, ako mu se izjalove ambicije na Ist Riveru. Možda je i tako, možda bi zaista i imao šanse, ali šta bi se time dobilo?

Šta je Srbija dobila sa Koštunicom? Revitalizaciju i potpunu rehabilitaciju ideologije devedesetih koja nas je ojadila. Zar se nakon svega kroz šta smo prošli – nepromišljenost i nesolidnost odluka pre i posle petog oktobra (u šta svakako spada i izbor Vuka Jeremića na mesto ministra spoljnih poslova) – ne shvata kako je i zašto prokockan potencijal moguće demokratske obnove Srbije? Ako na predstojećim izborima za predsednika države razboriti i normalni deo Srbije ne bude imalo bolju alternativu od notornog Vuka Jeremića, onda žalosna nam majka.

To što sticajem bizarnih svetskih okolnosti Jeremić može biti čak i izabran na mesto generalnog sekretara UN, manja je šteta za Srbiju nego da ne bude izabran, pa da eventualno bude izabran za predsednika Srbije. Tamo bi na funkciji za koju se grčevito bori bio sveden na protokolarnu činovničku ulogu – kao manje-više i njegovi prethodnici – a ovde se njegove ambicije na tome sigurno ne bi završavale. O tome u razumnom delu Srbije na vreme treba misliti.

(Autonomija)