Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Je li Dinko Gruhonjić srpski Alfred Drajfus?

Izdvajamo 02. апр 2024.
4 min čitanja

"Emil Zola su studenti kojima Gruhonjić predaje, Zola su njegove kolege i koleginice profesori i nastavno osoblje"

Naravno da nije, ali ima nešto što ih povezuje. I ovdašnji aktuelni „Slučaj Gruhonjić“, i onovremena francuska „Afera Drajfus“ (1894. do 1906) pre svega su lakmus papir za testiranje moralnog stanja društava u kojem su se skandali – ne samo nacionalnih razmera – dogodili. U oba slučaja lakmus papiri su pokazali dominantnu moralnu bedu i u svetovnoj i u crkvenoj vlasti, u oba slučaja jednako slizanima.

Visoki oficir francuske vojske Alfred Drajfus je krajem 19.veka optužen za špijunažu u korist Nemačke i osuđen na doživotnu robiju. Profesor novosadskog univerziteta i ugledni novinar Dinko Gruhonjić ovih dana je klevetnički optužen za ustašofilstvo i antisrpsto i –  u ionako nacionalizmom i šovinizmom zatrovanom društvu – izvrgnut neviđenoj harangi kojoj ton i ritam diktira vrh vlasti. „Afera Drajfus“ okončana je tako, što su podmetačine i laži protiv nevinog čoveka ipak razobličene, pa je 1906. Drajfus oslobođen iskonstruisanih optužbi, a pravi špijun kažnjen. Jedan od ključnih motiva progona nevinog Drajfusa – ako ne i jedini -bio je taj što je bio Jevrej. Znači, kriva krvna zrnca. Progoniteljski lobi štedeo je „svoju krv“ (pravog špijuna). Odlučujući trenutak koji će u konačnici „afere Drajfus“ presuditi ishod  (oslobađanje Drajfusa od krivice i osudu pravog špijuna), nastao je kad je Emil Zola glasno i jasno udario šamar tadašnjem francuskom svetovnom i crkvenom licemerju. Na prvoj stranici novina L’AURORE objavio je čuveno J’accuse (optužujem). Zbog tog pisma, koje je probudilo savest mnogih, optužen je i osuđen kao klevetnik na godinu dana zatvora, pa je – da bi izbegao robiju – pobegao u Englesku. Hrabrim činom poznati pisac sačuvao je savest i ljudskost, po čemu se i danas spominje.

U podlo iskonstruisanom „Slučaju Gruhonjić“ haranga protiv njega još traje i ne zna se kako će završiti. Ološ koja je iskonstruisala slučaj bolesno je sujetna. Ni od čeg ne preza. S njom čovek nikad nije načisto, kakve nove gadosti može preduzeti. I njoj su krvna zrnca i ime Gruhonjića trn u oku, kao i u drugim slučajevima klevetanja nedužnih ljudi kojima bi – tipično fašistički – mikroskopski da proveravaju krvna zrnca i rodoslov. 

Šta suštinski povezuje navedena dva skandala? To što su iz vrhova ondašnje francuske, odnosno sadašnje srpske  vlasti optuženi nevini ljudi na bazi iskonstruisanih kleveta i podmetačina, to što su prokaženima sumnjiva njihova krvna zrnca i rodoslovi.

Prepustimo „Aferu Drajfus“ ljubiteljima antologije beščašća. Vratimo se svome dvorištu i hajci na nevinog čoveka.

U čemu je u stvari greh Dinka Gruhonjića? Čime se zamerio ovdašnjoj ne samo vladajućoj oligarhiji – baštinicima ideologije zla iz strašnih devedesetih prošlog veka – nego ga „ne miriše“ ni veliki deo opozicije  i izmanipulisanog javnog mnenja decenijama trovanog nacionalizmom, martirstvom, jelda, na pravdi boga i večitoj ugoroženosti Srba od neprijatelja, koje – gradeći parazitske karijere, društveni ugled i kapital – izmišljaju većinski katastrofalne i svetovne, i pogotovo crkvene elite.

Jedno je tačno. Gruhonjić je dugo – od kako se pojavio u medijskoj sferi – jedan od retkih novinara, što bi se reklo čačka gde kukavne elite i izmamipulisana javnost ne vole da se čačka – i pogotovo – ne vole da se takozvane zavetne nacionalne istine (iz poslednjih ratova pogotovo) podvrgnu kritičkom propitivanju. On i svi slični njemu, koji su takođe na nišanu klevetnika i lažnih patriota (nacionalista i šovinista) – potpuno neoportuno i za njega i za porodicu mu – bez zazora podiže tepih ispod kojeg bazde brojna nepočinstva. Imenuje ih pravim, a ne relativizirajućim imenima. Razobličava zločine, imenuje njihove ideologe, kreatore i izvršioce, obznanjuje ko su žrtve i ko besramno njima manipuliše.Takoreći vrišteći upozorava na pogubne posledice nakaradne socijalizacije nevinih mladih naraštaja, koji se truju lažima i krivotvorenjima koje bazde iz školskih i univerzitetskih programa i udžbenika (rezultat toga su izgubljene generacije iz kojih režim(i) lako regrutuju huliganske bande…). Bez zazora otvara ormane prepune kostura. Kao pravi, a ne samozvani patriota (zadrigli nacionalisti i šovinisti), on apeluje da se čiste srpske Augijeve štale iz kojh nepodnošljivo bazdi. Ne obazire se na kerbere, na džibersku čaršiju i kleronacionalističke salone u kojima caruju izvorne predrasude i mrak prostaštva, iz kojih je odavno prognan duh velikog Dositeja. Gruhonjić bi – antifašista ne samo na rečima, nego i na delu – da pomogne koliko može da se Srbija uzdigne  iz civilizacijskog sunovrata i vrati u svet normalnosti i pristojnosti, on bi da Srbiji i Srbima istinom vrati samopoštovanje i izgubljeni ugled, da je učini toplim domom za sve njezine ljude bez obzira na ove ili one razlike, da je učini sređenim društvom iz kojeg se neće bežati u svet. Kao takav – dira u zakatančene tabue zaparloženog društva – on i svi slični njemu koji ne trpe laži, podvale, kriminal, omraze, zločine, na meti je svakovrsnog ološa, koji od okamenjenih tabua (budalaština) prave karijere i zgrću kapitale, dok svetina tavori i u materijalno-egzistencijalnoj, i u duhovnoj bedi. To je greh Dinka Gruhonjića, zbog toga je meta ološa. Ako se tome dodaju ološu sumnjiva njegova krvna zrnca i rodoslov, stvar postaje još jasnija zašto je proganjan.

Dinko Gruhonjić, čiji su preci sa obe roditeljske strane bili u partizanima (za „novoistoričare“ to znači u „šumskoj bandi“), čiji su neki članovi rodbine skončali u zloglasnom logoru Jasenovac, od ološa je na sva propaganda zvona proglašen ustašofilom i antisrbinom. Pogromaška hajka na njega i porodicu je pokrenuta. Eto mu huligana – toljage u rukama i pod kontrolom ološa –  pred stanom i na radnom mestu, na fakultetu gde radi. Preko svojih ispostava na univerzitetu,ološ postavlja ultimatum fakultetu gde predaje da ga se odmah izbaci na ulicu. Inače…

Na svu sreću, Srbija još nije sasvim potonula. I ona ima svog Emila Zolu. To su građani koji znaju za stid, koji znaju da su zastrašivanje, klevetanje i pogromaške hajke na časne ljude modus operandi radikalske (Šešelj-Vučićevske) vlasti. Taj srpski kolektivni Zola je uz Gruhonjića. On ne pristaje na gadosti vladajućeg ološa. Zola su studenti kojima Gruhonjić predaje, Zola su njegove kolege i koleginice profesori i nastavno osoblje. Zola su svi drugi profesori i studenti NU, koji uprkos sramnog ponašanja Rektorata podržavaju oklevetanog profesora. Zola su fakulteti i profesori iz Srbije i inostranstva, koji se porukama oglašavaju da su na strani profesora Gruhonjića. Zola su svi intelektualci i obični građani koji su javno ustali protiv konstruisanih kleveta protiv časnog čoveka.

Svaka čast srpskom kolektivnom Zoli koliki god da je, koji je zajedno sa Dinkom Gruhonjićem  – za razliku od kleronacionalističke kriminalne bagre koja parazitira, pljačka i kleveće – pravi patriota. Njega će istorija pamtiti, samozvane patriote, lopurde i prostačine će zaboraviti. Ili će i njih pamtiti, ali kao primer ljudskog izopačenja.

Braneći nevinog čoveka, u ovom slučaju Dinka Gruhonjića, branimo – kao i svojevremeno Zola – u stvari društvo od licemerja, podlosti i zločinstva, koje ako se ne obuzdaju neminovno vode društvo u katastrofu. Branimo sebe.

(Autonomija)